"Kako ćemo živjeti zajedno" naslov je netom otvorenog Venecijanskog bijenala arhitekture, koji je postavio libanonski kustos Hashim Sarkis. Mnogo je nacionalnih paviljona ove godine, mnogo odgovora na postavljeno pitanje, od najvećeg staklenika na svijetu pod kupolom, preko 3D isprintanih građevina, riječkog bunkera pa do posve ispražnjenog paviljona. Čini se da Bijenale nikad nije bio različitiji, a odgovor na postavljeno pitanje gotovo je pa nemoguć.
Poprilično je ovih dana u međunarodnim medijima bilo govora i o austrijskom paviljonu, čiji su kustosi Peter Mörtenböck i Helge Mooshammer, Centre for Global Architecture, a izlagači Lovro Končar-Gamulin, Christian Frieß, Pieter de Cuyper, Julius Bartz te Ruth Köchl. Tema kojom se bave jest kako giganti poput Applea, Facebooka i Googlea sve više preuzimaju i naš fizički prostor, ne samo onaj virtualni.
Ostao u Beču
Lovro Končar-Gamulin, jedan od predstavnika austrijskog paviljona na Bijenalu, sin je dvoje poznatih glazbenika, violinista Gorana Končara i pijanistice Ide Gamulin. On sam glazbom se bavi kao hobijem. Da je arhitektura njegov jedini životni izbor, odlučio je, naime, već u školi. Ništa drugo, kaže, ne bi studirao. Bio je pomalo raspršen, kaže za sebe, pa se na odlazak izvan Zagreba na studij arhitekture odlučuje, među ostalim, jer je smatrao da će se bolje fokusirati u novom gradu. Studirao je arhitekturu u Beču, gdje je ostao i raditi i pisati doktorat.
U srednjim je dvadesetim godinama. Zaposlen je u uredu Mörtenböcka i Mooshammera pri Technische Universität Wien. Oni su ga pozvali na suradnju neposredno nakon obrane diplomskog rada koji se bavio neformalnim ekonomijama u kontekstu arhitekture, konkretnije - tržnicama. Svoje je istraživanje započeo s Konjščinskom ulicom u Zagrebu, koja je nekoć bila poznata po preprodaji stvari, ponajviše odjeće, kolokvijalno rečeno ispod tezge.
- Tržnice me oduvijek fasciniraju. U diplomskom radu koji sam obranio u Beču bavio sam se idejom revitalizacije svih zagrebačkih tržnica, kako onih svima poznatih poput Dolca, Kvatrića, Branimirove i Trešnjevačke tržnice tako i onih koje polako nestaju. Zanimljiva je, primjerice, situacija u Cerskoj ulici u Donjoj Dubravi, gdje tržnica praktički više ne postoji. Premda se prostor uglavnom koristi kao parkiralište, subotom još nekolicina prodavača dolazi i nude svoje proizvode. I tako već godinama. To je nekoć bila prva tržnica u Dubravi, kao i prva asfaltirana površina u ovom kvartu. Kad se Donja Dubrava počela nastanjivati, u urbanističkom je pogledu bila napravljena prava zbrka zbog neuredno provedene parcelizacije, ulice su zavijene kao da ste u kakvom manjem mjestu, a riječ je o kvartu u kojem živi četrdeset tisuća ljudi. Na rubu su naselja sad veći trgovački centri. No u samom je kvartu sve jako gusto i nema prostora za gradnju. Unutar kvarta nemaju sadržaja - govori nam mladi arhitekt.
Lovro Končar-Gamulin proučavao je i promjenu odnosa prema tržnicama.
- Mišljenje se ljudi promijenilo od devedesetih, kad su smatrali da su previše kaotične, da ih je nemoguće kontrolirati. Zbog toga su mnoge tržnice počeli premještati, primjerice onu na Kvatriću. Mislilo se preseliti i tržnicu na Britancu, a bilo je govora o podzemnoj garaži na Dolcu. I Cvjetni trg nekoć je bio tržnica. Zapravo je praktički svaki zagrebački trg u neko doba bio ili tržnica ili sajam - dodaje.
Njegovi poslodavci Peter Mörtenböck i Helge Mooshammer, koji su ga odabrali i za austrijski paviljon na Venecijanskom bijenalu, autori su knjige "Informal Market Worlds: Reader: The Architecture of Economic Pressure", koja se bavila tom temom.
- Kategorizirali su tržnice po njihovoj legalnosti, odnosno ilegalnosti te po karakteru. Od hipsterskih, koje se češće pojavljuju u posljednje vrijeme i na kojima se ponajviše kupuju vintage proizvodi, do onih na kojima se zbivaju mnoge ilegalne aktivnosti, kao što je bila danas zatvorena tržnica Čerkizovski u Moskvi, koja je zapošljavala oko sto tisuća ljudi, a dnevno ih je posjećivalo njih milijun - objašnjava mladi arhitekt.
Infiltratori
Nastup na Venecijanskom bijenalu tematski se nastavlja na njegovu diplomu, kao i na doktorat na kojemu trenutačno radi.
- Riječ je o posve novoj temi u akademskoj zajednici, a zove se platform urbanism. Niti ne znam, zapravo, kako bismo ovaj pojam mogli prevesti. U svakom slučaju, ispitujemo kako digitalne platforme mijenjaju život u gradu, ponekad i neprimjetno - objašnjava. Lovro Končar-Gamulin i njegovi kolege ukazuju na činjenicu da arhitekti već neko vrijeme ne vode glavnu riječ kad su u pitanju vizije budućnosti gradova, nego su to digitalne platforme tehnoloških kompanija.
- Odgovorne su za preseljenje u digitalni svijet mnogih aspekata svakodnevice, načina na koji radimo, učimo, kupujemo, opuštamo se, infiltiraju se u sve aspekte društva, pa tako i u arhitekturu. Google u nekoliko velikih svjetskih gradova projektira takozvane pametne četvrti, gdje ljudima, među ostalim, garantiraju brži internet i niz sličnih usluga. No njihovi stanovnici pristaju da ih se na neki način 'prati'. Uber se planira ubaciti u javni prijevoz. Facebook već kreće u gradnju niskobudžetnih zgrada. Najkonkretniji je primjer Apple, iz kojeg već brendiraju čitave trgove. Preuzimaju kontrolu nad javnim prostorom i nevjerojatno je da im se to uistinu dopušta. Primjeri su Apple na Petoj aveniji u New Yorku ili Apple na Piazzi Liberta u Milanu, gdje oni sami postavljaju elemente urbane opreme.
Naša je želja podići svijest ljudi o toj pojavi jer nam se čini da je to što se događa za mnoge ljude još neopipljivo. Mnogi još ove platforme vide samo u mobitelima, a ne u urbanom prostoru, gdje su one itekako aktivne. Važno je pitanje tko će u budućnosti biti vlasnik javnog prostora, hoće li se privatnim interesima omogućiti da se tako infiltriraju u javne trgove, kako i koliko žele. Sve su te kompanije, iako obećavaju demokraciju, ustrojene kao autoritarne. Amazon ima zaposlenih više od milijun ljudi, no njih nekolicina odlučuje o budućnosti tvrtke - ističe naš sugovornik. Navedenim se temama bavi i u svojem doktoratu.
- Bavim se tezom da će se digitalni i fizički prostor spojiti, preklapati, što se već događa preko platformi za proširenu stvarnost, i kako će to preklapanje utjecati na javni prostor - kaže. Neki svjetski poznati arhitekti niti ne projektiraju više za Zemlju, nego za svemir, dodaje. Primjerice, Bjarke Ingels, svojedobno gost i u Zagrebu, u pustinji u Dubaiju podiže grad za Mars, što je projekt na kojem radi već neko vrijeme.
Ekološka kriza
- Izgleda mi kao da ovim projektom želi sugerirati da je sve gotovo, kao da je već digao ruke. To je pretjerano. Treba, naravno, gledati unaprijed, no i voditi računa o aktualnim problemima, kao što je ekološka kriza koja nas trenutno pogađa na globalnoj razini - upozorava naš sugovornik, koji ne smatra ni da je 3D printanje građevina toliko bitno za budućnost koliko se o tome govori.
- Nekoliko je primjera i na Venecijanskom bijenalu. No vjerujem da će na kraju postojati neki hibrid 3D printanja i klasičnog pristupa - napominje. Zadovoljan je, kaže, što je Venecijanski bijenale ove godine održan iako su mnogi, pa i oni sami, zbog situacije morali promijeniti koncept.
- Na početku smo trebali ugostiti pedeset blogera koji bi stvarali sadržaj unutar samog paviljona, u dijalogu s posjetiteljima. Sad je taj sadržaj dostupan online i u paviljonu - napominje.
Za kraj razgovora pitamo ga kako mu se čini Bijenale, koji su mu paviljoni interesantni.
- Netko je napisao da je Bijenale prolazan zabavni tematski park za one malo upućenije. Ne slažem se. Bijenale je najprestižnija izložba arhitekture na svijetu i njegovo se značenje širi. Možda bih istaknuo izraelski paviljon, u kojemu preispituju utjecaj tehnologije i mehanizacije u agrikulturi na odnos čovjeka prema prirodi. Japanski paviljon uvijek oduševi. Tradicionalnu su japansku kuću razmontirali, položili sve elemente po paviljonu i za trajanja izložbe ponovno će ih sastaviti da pokažu kako im se može udahnuti novi život. U njemačkom se paviljonu bave alternativnom budućnosti, 2038. godine, u kojoj je sve idealno, od zdravstva dostupnom svima pa nadalje. No paviljon je sasvim radikalan jer je prazan i u njemu je tek nekoliko QR kodova te igrica u koju ulazite skeniranjem. Pitanje je, naravno, koliko se mogu povezati s posjetiteljima na taj način jer posjetiteljima morate ponuditi sadržaj. No možda bude senzacija, tko zna - zaključuje.
