Rješenje španjolskog studija Gonzalez Hinz Zabala ovog je mjeseca izabrano za Bauhaus Museum koji će se uskoro počet graditi u Dessau i otvoriti 2019. godine. Na istom je natječaju sa čak 815 pristiglih radova projekt hrvatskog studija Radionica arhitekture, arhitekta Gorana Rake bio visoko plasiran, među proglašenih prvih 20 projekata. Goran Rako sa suradnicima lani je bio dobitnik 50. zagrebačkog salona arhitkture za projekt Muzej vučedolske kulture te je autor i obnove dvorca Eltz u Vukovaru. Aktualan je njegov projekt za Vodotoranj u Vukovaru koji će postati memorijalni muzej. Studio Radionica arhitekture uz Raku čine i Fani Frković, Vedrana Ivanda, Domagoj Ivanović, Iva Pejić, Ankica Rako i Josip Sabolić. Autori su projekta za niz muzeja.
Opišite nam ukratko projekt za Vodotoranj u Vukovaru.
- Za vukovarski vodotoranj najvažnije je da ostane ono što je bio. Zato je naša intervencija minimalna. Njegove “rane” govore više od bilo kakvog dodatnog objašnjavanja, a dokumentarni snimci koje će se prikazivati u memorijalnoj sobi ne trebaju nikakve “ukrase”. Na krovu će se i dalje viti zastava, a posjetitelji će s vidikovca gledati grad koji se obnavlja i Dunav koji protječe.
Kad će se projekt ostvariti?
- Sredinom ove godine očekujemo građevinsku dozvolu, a krajem godine početak radova. Ako bude sve u redu, petnaestak mjeseci nakon toga vjerujem kako ćemo se moći provozati panoramskim dizalom do vrha.
Donje zgrade oko Vodotornja u projektu su prekrivene travom, kao i objekt u vašem projektu za budući Planetarij vučedolskog muzeja. I sam Muzej je “podzeman”?
-Ponekad našu Radionicu arhitekture svrstavaju u tu “zelenu ladicu”, ali mi se s tim nikako ne slažemo. Smatramo kako “zelenu arhitekturu” radimo samo tamo gdje joj je mjesto.
Niz je vaših projekta za Vukovar. Volite li posebno taj grad?
-Naravno, posebno je graditi u Vukovaru, nakon sveg onog rušenja. Dobar je osjećaj vjerovati kako mjesta na kojima gradite postaju bar malo bolja. Moram napomenuti, iako sam s mora, Dunav mi se “uvukao pod kožu”.
Uglavnom radite muzeje. Slučajnost ili?
-Da, to je slučajnost. Dva su razloga zašto je tako, prvi je naša pobjeda na natječaju za Arheološki muzej Narona 2001. godine te njegova izgradnja 2007. Nakon toga prirodno je slijedio onaj drugi, Muzej vučedolske kulture. Drugi je razlog činjenica da se muzeji smatraju kapitalnim zgradama za kulturu, te se za njihove projekte gotovo redovito organiziraju javni natječaji.
Natjecali ste se za Bauhaus Museum koji je raspisala njemačka Vlada. Kako ste zamislili taj objekt?
- Eto, taj projekt nije “zelen”! Dakle mi smo u stvari kontekstualisti, maksimalno uvažavamo mjesto na kojem gradimo, jer vjerujemo kako je svako mjesto na planetu zemlja vrijedno poštivanja. Muzej Bauhausa smješten je u parku u centru grada. Željeli smo to maksimalno zadržati kao vrijednost, te smo izložbeni “kontejner” za kojeg se tražilo da ne bude osvijetljen prirodnim svjetlom podigli u zrak tako da ne pregrađuje park. U parku je ostao samo stakleni, ljeti rastvoreni hol.
Što vam znači da ste bili među prvih 20 projekata na tom velikom natječaju?
-Ah, znači nam puno. Znači da su međunarodni stručnjaci prepoznali našu ideju kao ispravnu. Shvatili su što smo željeli postići. Usput, čak smo imali i jedan glas da nam se dodjeli prva nagrada! Spoznaja da govorimo arhitektonskim jezikom razumljivim svima u svijetu, također nam je draga. Ali s druge strane neizmjerljivo je koliko bi nam više značila izgradnja.
Što mislite o odabranom projektu španjolskog studija koji je bio prvo jedan od dva prvoplasirana projekta na natječaju te je sad izabran za izvedbu?
-Nije mi lako zadržati objektivnost, mislim da je dobar projekt, ali da nedovoljno vrednuje mjesto na kojem se nalazi, mogao bi biti bilo gdje drugdje.
Natjecali ste se ranije i za muzej Guggenheim u Helsinkiju?
-Na tom projektu opet možemo vidjeti naš kontekstualizam. Na “rivi”, izvan zacrtanog gradskog tlocrta, htjeli smo napraviti zgradu koja je više lučki uređaj, nego klasična kuća. Podigli smo je u zrak da ne prekinemo vezu između gradskog parka i mora. I još, nismo željeli ugroziti nevjerojatno pristojni i skladni grad nekim arhitektonskim “ego tripom”.
Kolike su zapravo šanse da se netko iz Hrvatske visoko plasira na jednom tako velikom stranom natječaju?
- Šanse su male, jer je malo natječaja. Velika većina natječaja su oni pozivni, a na njima se vrti uvijek istih dvadesetak imena. Teško je ući u to društvo. Ali kad su natječaji javni i anonimni onda je to druga pjesma. Tako su među prvih dvadeset na natječaju za Bauhausov muzej s nama u društvu bili poznati Japanci Fujimoto i Ishigami, dok je Zaha Hadid kao i mnogi drugi bila iza nas. Mislim da u Hrvatskoj imamo nekoliko timova koji bi svojim radom mogli biti među “odabranima”. Moram i zakukati - svi su oni prepušteni isključivo sami sebi i sve to rade u svoje slobodno vrijeme.
Na natječaju Adris grupe za stambenu zgradu u Preradovićevoj ulici napravili ste projekt stanovanja u zelenilu u najstrožem centru Zagreba. Rad je bio drugoplasiran.
- Željeli smo spojiti dvije stvari za koje držimo da su najvrjednije za stanovanje u gradu. Prvo, da možemo živjeti u centru i otići do glavnog trga u “papučama”, i drugo, da možemo u centru grada živjeti u zelenilu. Ovo je bila rijetka prilika da to i nacrtamo. Obično na sličnim zadacima moramo uliti 12 litara u kanistar od 10 litara.
Što Vam je ostala neka neostvarena želja, san u arhitekturi?
-Nemam posebnu želju, sve i bio što želim projektirati. Mislim da na svakom zadatku treba dati maksimum i ma kako to patetično zvučalo, bar malo smanjiti kaos oko nas. Ili bar malo popraviti svijet. Ili ga bar ne pokvariti.