Željko Kovačić, arhitekt koji je u Zagrebu preminuo u sedamdeset prvoj godini života, bio je od onih ljudi koji nisu podnosili nepravdu i neprofesionalnost. Koliko mu je to smetalo, nije uspijevao, niti je pokušavao sakriti. Često bez dlake na jeziku, volio je polemizirati javno. Znao se i zamjeriti kolegama. No, on je imao svoj jasno iscrtan put. Po struci arhitekt, birao je češće one zadatke koje imaju veze s likovnom umjetnošću, s baštinom.
U postavljanje izložbi uveo je i svoju kćer, Lanu, često su zajedno znali raditi posljednjih godina. Zajedno sa Centrom za ženske studije autori su Stalnog postava Memorijalnog stana Marije Jurić Zagorke uz Dolac. I to je ono što mu je najbolje išlo, prepoznao je priču, i znao ju je dalje ispripovijedati kroz rječnik arhitekture. I to je ono što je prenio na svoju kćer, koja je diplomirana dizajnerica.
U široj javnosti ostat će zasigurno upamćen kao autor Muzeja krapinskih neandertalaca smješten u Krapini, izvana posve uklopljen u okolinu, praktički među dva brda. I ovaj postav, njegovom umješnošću, priča priču. Priču koja započinje 1899. u jednom kolovškom danu, kada je krapinski učitelj Rehorić pronašao neobične kosti, i poslao ih arheologu Dragutinu Krambergeru, na Hušnjakovu brdu.
Pokazalo se da su ovi ljudožderi živjeli prije 130 tisuća godina na ovom prostoru.
Kovačić se o svemu puno informirao, rezultat je bio muzej u kojemu su se pojavili, u maštovitom postavu, i autentični pronalasci, i hologrami i maštovito grafički interpretiranja pojašnjenja. Malo je reći da je ovaj postav u nas izmijenio muzejske standarde.
Jak pripovjedač
Meni jedan od njegovih najdražih radova, pak, jest na Pagu, u samostanu Svete Margarite, gdje su benediktinke prije par godina otvorile stalni postav umjetnina koje posjeduju. Kovačić nas je tada proveo kroz postav, bilo je to prije par godina, jasno se moglo vidjeti koliko je bio upućen u sve što je radio, koliko mu je važno bilo poznavanje konteksta. Za svaki je predmet pričao priču, primjerice, za relikvijar Tri Kristove krune, koji su učinili rimski vojnici, pričao je kako se još jedan jedini priznat je vrste nalazi u pariškom Notre Dameu.
Poznat je njegov rad na crkvi Svetog Blaža u Zagrebu, inače djelu Viktora Kovačića s početka 20. stoljeća. Kako je počinjao Prvi svjetski rat, crkva, odnosno njezin interijer, podsjetimo, nije bio dovršen. I tu se pokazala Kovačićeva istraživačka strast. Naime, još je osamdesetih, dok je počinjao raditi na obnovi, u obilasku crkve na tavanu pronašao do tada nepoznati kolorirani nacrt glavnog oltara kako ga je zamislio Viktor Kovačić, a gdje su iznad prvog vijenca u parovima po dva apostola s polukružnom lunetom razdvojeni vazama iz koje izlaze palme s grozdovima plodova.
Prema tom su nacrtu, po Kovačićevoj ideji, napravljena dvanaestorica apostola, no bez okvira, iz pera Zlatka Kauzlarića Atača. Željko Kovačić imao je jako dobru ideju, inače, da okruglu kupolu oslika spiralama jedan drugi suvremeni slikar Boris Demur, no to mu nije prošlo, što je šteta. I to je bio jedan od onih momenata u kojima se javno žestio. Moram priznati da se u njegovim javnim polemika samo jednom nisam složila s Kovačićem, to je bilo kada je zajedno s paleontologom Jakovom Radovčićem, autorom postava Muzeja krapinskog pračovjeka, ustao protiv kipova krapinskih ljudi koje je izradio Denis Kraškovič.
Smatrala sam da je bilo potrebno Kraškoviču dozvoliti autorsku slobodu u interpretaciji pračovjeka, da nije trebala biti doslovna.
Željko Kovačić rođen je u Sisku 1951. godine, rodnom se gradu u više navrata vraćao, devedesetih je on sam radio izložbu Bitka kod Siska, a kasnije i stalni postav Gradskog muzeja. Diplomirao je na Arhitektonskom fakultetu sredinom sedamdesetih.
Na početku je radio nekoliko obiteljskih kuća, no brzo je zaključio da su njegova najveća ljubav muzeji i baština, da je to njegova poslovna strast. Radio je, potom, stalni postav i Muzeja grada Zagreba, za koji je nagrađen najvažnijom nagradom za uređenje interijera koja nosi ime Bernarda Bernardija, autor je i postava zbirke Vidović u Splitu, Memorijala Bele i Miroslava Krleže te Zavičajnog muzeja Ozalj. Kako je arheologija bila njegova druga strast, magistrirao je na ovom području.
Iskra i Bled
Priču s muzejima započeo je još krajem osamdesetih, izložbom "Vučedol - treće tisućljeće prije naše ere". Odlazak Željka Kovačića velik je gubitak za ovaj segment domaće scene. Hvaljen je i u susjedstvu, te je radio stalni postav Gorenjskeg muzeja u Kranju, pod nazivom Prelepa Gorenjska, gdje su obuhvaćene među ostalim i priča o Prešernu, turističkom procvatu Bleda, Iskrinim telefonima i slično.
Odnosno, kako su to iz Muzejsko dokumentacijskog centra lijepo sročili, otišao je "arhitekt koji je volio muzeje", koji je "među prvima shvatio da muzejski predmet jest "početak i kraj postava, no da nije sam dovoljan da se ispriča priča. Uvijek vođen idejom da muzejski postav mora biti zanimljiv, za njega je priča bila najveći izazov..."
Kada je, svojedobno, novinare Glorije primio u svoj dom, u kojemu je živio sa suprugom Snježanom i kćeri Larom, objašnjavao je kako mu je kuća napravljena po principu muzeja: ima kružni tok te je sve staro ostavio i kombinirao s novim. U istom je intervjuu rekao da voli stare prostore, i izazov koji oni nameću. Posljednji ispraćaj je danas u 14.40 na Krematoriju.