Povodom požara koji je zahvatio Vjesnikov neboder, javili smo se unuci njegovog autora, arhitekta Antuna Ulricha. Gioia-Ana Ulrich Knežević, vlasnica nakladničke kuće Lector, napisala je kratki komentar vezano za poznatu zgradu, a tim se povodom prisjećamo i njegova života.
"Plameni jezici progutali su noćas Eiffelov toranj zagrebačke civilne arhitekture. Jedan od simbola grada Zagreba. Zli jezici će pridodati da se medijska katedrala samo pridružila sunovratu tiskanog novinarstva, onoga što, osim u svjetonazorima, ostavlja jasne tragove i na rukama čitatelja.
Godinama zapušten neboder sa sobom je odnio i tisuće dobrih sjećanja. Djedov projekt 70-ih je godina predstavljao smjelu interpolaciju zapadne filozofije materijala i prostora u prisavski zagrebački ambijent. Lijepo se uklopivši u mizanscen novije gradnje socijalističkog tipa, Vjesnikov se neboder prometnuo u najmarkantniju točku južnih gradskih veduta. Zagrepčanima je već postao dijelom nezaobilaznog urbanog identiteta, a putnicima namjernicima prijeko potreban orijentir za snalaženje u glavnom gradu.
Tužna sam. Tužan bi bio i moj djed.", komentirala je Gioia-Ana Ulrich Knežević.
S unukom A. Ulricha objavili smo intervju 2015. godine u Globusu iz kojeg donosimo par izvadaka i obiteljskih fotografija slavnog arhitekta.
Arhitekt Antun Ulrich bio je jedan od ključnih promicatelja hrvatske moderne, autor golemog i kvalitetnog opusa u arhitekturi i urbanizmu, osnivač i profesor Arhitektonskog fakulteta u Skoplju te dobitnik više nagrada za životno djelo. Također, izvorni kajkavac, šarmantan i originalan sugovornik.
Obitelj Ulrich bila je dobro znana u Zagrebu. Njegov otac bio je krajem 19. stoljeća vlasnik staklarne i radionice za uokvirivanje slika u Ilici 54, koja je od 1909. godine, preseljenjem u Ilicu 40, postala Salon Ulrich, okupljalište intelektualaca i umjetnika, osobito slikara.
“Podrijetlom smo Sudetski Nijemci. Naš prvi predak stigao je u Đakovo krajem 17. stoljeća i, kako je bio orguljaš, zaposlio se u Đakovačkoj katedrali”, rekla je Gioia-Ana Ulrich Knežević, koja je tada predavala na germanistici Filozofskog fakulteta.
“Prve spoznaje o arhitekturi Antun je dobio od svog profesora Vjekoslava Bastla u Srednjoj tehničkoj školi”, kaže njegova unuka. Nakon srednje škole Antun Ulrich studirao je u Beču na Kunstgewerbeschule. Diplomirani arhitekt 1927. se vraća u Zagreb i u svom rodnom gradu počinje primjenjivati suvremene arhitektonske zamisli internacionalnog stila. Jedna od prvih realizacija bio je drveni Veslački dom Uskoka na Savi iz 1931. godine. Taj dan, desetljećima kasnije, 90-godišnji Ulrich veslačima iz njegova nekadašnjeg kluba opisao je riječima: “Risal sam brzo, popodne, posle posla, a kad sam bil gotov, Joža Seissel i šef Hribar su rekli da ni loše. Napravili smo ga skup s grupom tesara i uz financijsku potporu brata Ede i prijatelja za 18 dana.”
Bio je vrhunski veslač. U razdoblju od 1924. do 1928. bio je sedmerostruki državni prvak u dvojcu na pariće, skiffu i četvercu, a kao predstavnik Beča i u osmercu na Drei Staedte Regatte, natjecanju Beča, Budimpešte i Berlina.
Šezdesetih godina projektirao je i izveo kompleks Bolnice JRM u Splitu. Prije rata radio je i na gradnji bolnice Rebro.
Odgovarajući na pitanje koje mu je djelo najviše pri srcu, sam arhitekt Ulrich imao je, kažu njegovi prijatelji, poseban izraz opisujući suradnju s Ninoslavom Kučanom na osnovnoj školi na Pantovčaku u Hercegovačkoj ulici... Prijatelji su ga zvali Tunč.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....