Izložba Damira Žižića u Galeriji SC te skupna izložba Marka Tadića, Ane Hušman i Ištvana Huzjana u Francuskom paviljonu najavljuju se kao “oproštajne izložbe” te “izložbeni rezime Kulture promjene”. Smjena Nataše Rajković s čelne pozicije, koja je zbog načina na koji je provedena ostavila gorak okus, povukla je za sobom i neke protagoniste ostalih programa.
Damir Žižić fotograf je i naš priznati likovni umjetnik, autor je više instalacija u suradnji s Kristianom Kožulom, za kojeg je dobio i nagrade. Surađivao je sa SC-om dvanaest godina, snimao je festivale, predstave, izložbe, koncerte, razgovore... Žižić je profesionalac u fotografiji, koji je uspio u tome da ga angažiraju da snima ono što i sam konzumira, i to se vidi na njegovim snimkama bilo da snima masovne scene na koncertima ili umjetničke radove iz novih perspektiva. No, prije svega Žižićeve pokazane fotografije u kontekstu su ove izložbe koja nosi “Arhiv promjene” važne kao vizualno kvalitetno uobličeni dokumenti jednog vremena.
U Francuskom paviljonu, pak, izlažu Marko Tadić, s Tinom Gverović naš predstavnik na posljednjem likovnom bijenalu, koji nastavlja na svoja prethodna umjetnička razmišljanja o značenjima predmeta, prostora i sl., potom Ištvan Huzjan u radu “Nanosi” izrađuje skulpture na temelju pronađenih predmeta, dok Ana Hušman u radu “Na mjesto centrifuge dolaze satovi klavira” preispituje ulogu žene danas. Kustosica je obje izložbe Marta Kiš.
Povijesno gledajući, u likovnom kontekstu, prostor oko SC-a sedamdesetih je bio poligon za neke od ranijih umjetničkih radova Borisa Bućana, Dalibora Martinisa, Sanje Iveković i sl, koji su danas ključni. Neki od njih, primjerice Bućan, ističu kako su svoju karijeru započeli vezano upravo uz SC. Kasnije se, u novije doba ponovno nastavio ciklus pokazivanja mladih autora, posebno u ciklusu “Oni dolaze...” u SC-u koji je izlagao diplomante s Likovne akademije, ali i fotografe s Akademije dramske umjetnosti, mnogi su od njih u međuvremenu ostvarili poprilične karijere. Primjerice, Vehabović koji nas je oduševio nedavnom izložbom u Umjetničkom paviljonu, jednu od prvih izložbi imao je upravo u SC-u prije dvanaest godina. Vehabović je jedan od umjetnika koji je imao i atelje neko vrijeme unutar SC-a.
Što se tiče, pak, prostora Francuskog paviljona, koji je posljednjih godina uspješno renoviran i pretvoren u izlagački prostor, mora se reći da je to vrlo zahtjevan izlagački prostor koji nije lako savladati, radovi se ovdje mogu i pogubiti. Uspješno su se s tim radovima nosili primjerice OKO ili Silvio Vujičić, da nabrojimo samo neke. Nisu mi se tijekom svih tih godina uvijek svidjeli baš svi njihovi programi, za neke mi je bilo krivo da ih nisam došla pogledati, za neke mi je, pak, bilo žao da sam ih došla pogledati, no to su neke rasprave o ukusu oko pojedinih autora, što sad i nije toliko relevantno.
Važna je šira slika, što su oni učinili na polju te šire slike, a toga je, sada kada se zbroji i pogleda na jednom mjestu, poprilično: pokazivali su kvalitetna likovna imena, uzimali su u obzir sve likovne medije od Vehabovićeve slike do instalacije Ivana Marušića Klifa, sve generacije, od Ivice Malčića do tek netom stasalih studenata.