Radovan Tajder

Autor centra BMW u Beču: ‘U životu sam upoznao tek dva dobra arhitekta‘

Radovan Tajder
 Tomislav Kristo/Cropix
‘Većina kolega želi graditi muzeje. Ja sam uživao radeći na projektu Centra za smetlarske kamione‘ govori Tajder koji izlaže u Orisu

Radovan Tajder, arhitekt, za sobom ima poprilično impresivan opus. U Beču je, a u ovom gradu živi od sredine osamdesetih, samostalno ili u suradnji sa Zvonimirom Glivarcem u sklopu biroa u kojima je radio, projektirao sveučilišni centar u Althanstrasseu, zgrade BMW-a i SAP-a, fasadu hotela Hilton, stambene zgrade i mnoge javne objekte. Nakon fakulteta, pak, osamdesetih, s Mladenom Anđelom radi srednjoškolski centar u Malom Lošinju, vrtiće u Travnom, Srednjacima i Gajnicama, školu i vrtić u Krapinskim Toplicama... Izveo je i više interpolacija u Zagrebu: u Vodovodnoj ulici, na Novoj Vesi i u Ilici.

Ipak, uz izložbu koja je netom otvorena u Kući arhitekture Oris piše da su mu tekice koje izlaže važnije od betona. Postoji, naime, oko 350 bilježnica koje je ispunio tijekom života. Riječ je o poslovnim i privatnim zabilješkama.

Zašto je tako, zašto su mu tekice važnije, pitamo ga na početku našeg razgovora. "Beton "samo" gradi kuću, a ove su tekice slike života", odgovara: "Tu zbilja ima svega i svačega. Nisu to samo skice i crteži arhitektonskih projekata, ima i zapisa, ideja. Ponekad, kad mi je pun kufer svega, pobjegnem u te tekice. To se zna dogoditi kada čovjek puno radi. Da sjedim za crtaćim stolom, gledam u neki nacrt i pomislim Bože, što ja imam sa svime time, što se sve to mene uopće tiče. Uvijek imam u ladici jednu uredsku tekicu. One su uredno numerirane. Izvadim ih i počnem pisati tekst o nečemu što me u tom trenutku okupira. Ili pustim da jednostavno ruka krene voditi neku liniju za koju ne znam odakle je došla, gdje je počela, gdje će završiti. To je za mene neizmjerni prostor slobode, taj bijeli papir. Za razliku od arhitekture gdje ste vezani za milijun stvari, te su tekice čista poezija. I moja je kći (književnica Ana Tajder, op.a.) pisala kako ja namjerno koristim flomastere jer znam da će izblijedjeti i ostaviti trag vremena. Te tekice, naime, nakon nekoliko godina više nisu iste. Imam doma regal koji je njima ispunjen. U vremenima kad čovjek baš nije siguran u stvari, ja naprosto izvadim par tih tekica i prolistam kako bih se prisjetio svega što se događalo, tko sam bio. Nekad se znam i nadovezati, primjerice, na crtež iz 1978. godine interveniram kasnije. I taj crtež tako raste s vremenom. Uvijek rado ponavljam, pojedinačna tekica ne predstavlja ništa, nego taj cijeli projekt. Tih 350 tekica i plus koliko ih ima nastajale su kroz desetljeća".

S prvim je tekicama počeo još u osnovnoj školi: "Najstarija je 1958. Marina Bagarić je u knjizi o meni napisala da se vidi crtački talent. Ja ga ne vidim. To su pravi dječji crteži, nacrtani onako kako svatko crta. Moj unučić crta neusporedivo bolje nego što sam ja u njegovim godinama". Sve se s tekicama intenziviralo tijekom studija: "Imao sam tešku krizu, propala mi je jedna velika ljubav. Te su mi tekice bile psihijatar. To je bilo negdje pred kraj studija. Znao sam po jednu tekicu na dan ispisati u ta vremena. Tada sam počeo dobro crtati. Ima jedan crtež po Aubreyju Beardsleyju na kojeg sam jako ponosan. Potkrala mi se jedna mala greška, osim toga, proporcija štima, sve je besprijekorno. Volio sam, inače, i slobodne kompozicije jako kompliciranih stvari, kao što su rastavljene mašine i slično. Ima i puno fantazije, često u mojim crtežima lete kuće ili se preklapaju. Te su mi bilježnice dale beskrajan prostor slobode, kojeg nisam uvijek osjećao".

Kći Anu Tajder ima s danas pokojnom glumicom i umjetnicom Jagodom Kaloper:

"Ona je najfascinantnija žena koju sam ikad upoznao. Početna ljubav, koja kod svakoga blijedi, prerasla je u beskrajno poštovanje. Ona je mene poštovala i cijenila, i naravno, ja nju". Jagoda Kaloper napravila je i naslovnicu za jednu od njegovih bilježnica, a i inače je surađivao s mnogim arhitektima i umjetnicima: "Naslovnice su tekica priča za sebe. Jednu mi je napravio Mladen Stilinović kojeg sam jako volio i pomagao mu dok je bio bolestan. I moj kolega Ivan Čižmek je uložio puno truda. Jagoda je napravila autoportret na duplerici, kako ona s ruba tekice gleda u mene. To se Andriji Rusanu svidjelo pa smo napravili i plakat s tim radom, da nas pozdravi s vrata. Ideja je sjajna, nekako smo i nju uveli u sve to".

Rekao je da mu crtanje nije išlo dobro. No, ipak se odlučio za arhitekturu? "Znate, ima talentiranih arhitekata, no jako malo. Ja sam u životu upoznao dva. Imao sam veliku sreću da su bili moji asistenti. Prvi je spomenuti Zvonimir, koji se više ne bavi arhitekturom, a drugi Peter Herzog koji je radio u studiju. Ja sam se kao sva djeca volio baviti dizajnom, pa sam tako crtao aute, počeo razmišljati kako bi izgledao sat, pa industrijski dizajn, lampa, televizor i slično. U stvari sam želio biti pomorac, no roditelji mi nisu dali. Oni su znali što tada nisam. Ja sam na pomorstvo gledao iz perspektive filmova iz tridesetih godina, no to su danas kontejneri koji plove, to nema veze više ni s čim. Srećom su me odgovorili. Kad to nije prošlo, želio sam biti dizajner. No, nije škole za dizajn bilo kod nas. Oni koji su željeli taj studij su išli u Milano, to moji roditelji nisu mogli platiti". Prijemni na arhitekturi bio je težak, primali su ih tek petinu: "Ja sam to lako prošao jer sam išao u sjajnu Petu gimnaziju".

Brzo nakon studija počinje raditi, među njima i interpolacije u gradsku jezgru Donjeg Zagreba. Kako se to dogodilo? "Nisam ja birao projekte, oni su birali mene. Počeo sam u malom birou koji je bio za opremanje dječjih i školskih objekata, i onda se direktor sjetio da kad već opremamo, zašto ne bismo i projektirali. To je bio težak početak, mi smo bili mladi arhitekti bez praktički ikakvog iskustva, to je bilo naše prvo radno mjesto. Morali smo uvjeriti investitora da smo fantastični, da naručuje od nas projekt. Onda su, odjednom, narudžbe krenule kao lavina. Radili smo po čitavoj bivšoj Jugoslaviji. Ta je firma propala. Mene su potom zvali u Osnovu koju neobično cijenim. Željeli su napraviti odjel za vrtiće i škole. Preko njih sam počeo raditi i interpolacije".

Ponavljam rečenicu kako su projekti birali njega, a Tajder se nadovezuje: "Kad već govorimo o tome, u Beču sam radio i puno interesantnih projekata koje moji kolege ne bi radili. Svi bi rado podizali muzeje, i reprezentativne kuće. Nitko ne bi gradio servisnu stanicu za poštanske autobuse. Ili servisni centar za smetlarske kamione. Među ostalim i tim sam se bavio, što mi je činilo nevjerojatno zadovoljstvo". To je sigurno izazov? "To je sjajno, i jako zanimljivo. Riječ je o ogromnom projektu. Nažalost, nije sagrađeno, sve te stvari koje nisu sagrađene dođu u drugi plan, no ostao mi je u sjećanju kao jako dragi projekt. Radili smo i centar za servisiranje poštanskih autobusa, na periferiji grada. To je bilo zanimljivo i zapravo nije bilo teško, jer te gradske službe imaju timove specijalista. Oni su znali što od arhitekta žele, dali su nam sve podatke, kako trebaju izgledati te servisne radionice i slično. Sve smo imali pripremljeno. Najgore je kad investitor ne zna što hoće, a zna što neće. Onda se vježba na vama, pa vam kaže, to nisam tako mislio, napravite za drugi tjedan drugačije. Kad znaju što žele, mogu tražiti najkompliciraniji zadatak, i to se riješi".

Vraćam se na njegov hvaljeni projekt u Ilici 81. Što mu je bilo važno? "Joj, nemojte me to pitati, pitajte me nešto drugo" odgovara. Ipak, nastavlja: "Ilica se radila u nekoliko navrata. Počeo sam s pokojnim Mladenom Anđelom. Znalo se što treba biti. I da će biti spojena sa susjednom zgradom s apotekom. Ostalo je otvoreno pitanje zabata s drugom susjednom zgradom. Najprije smo napravili da se to nekako spoji u jedan blok, onda su nam u gradu urbanisti rekli, a onda su bile jake urbanističke službe, da bi bilo najbolje ostaviti razmak. I imali su pravo. Pa smo napravili s tim razmakom. Onda je on umro, i sve je zastalo, nije išlo dalje. Sjetili su se, ponovno nakon nekog vremena, da bi gradili, ponovno su došli nama u Osnovu. Ja sam već imao neko iskustvo, pa sam ponudio "raspuknuti" blok. No, sada su se u gradu predomislili. Rekli su znate mislimo da bi bilo lijepo da se sve spoji. Potom sam napravio novo. Ta skica s raspuknutim blokom, koju sam napravio nakon Mladenove smrti, ta je bila najbolja".

A kako se odlučio otići u Beč? "Joj, nemojte me ni to pitati. Odlučio sam otići u jednom trenutku krajem 1984. su se moje životne koordinate našle na nuli. Teško vam je napraviti veliku promjenu ako vam dobro ide posao, ili privatni dio. Kod mene nije ništa funkcioniralo. Nije mi išao privatni dio, nije posao, krenule su teške krize za arhitekte. Moj je prijatelj radio u jednom od najvećih arhitektonskih biroa. Ja sam donio portfolio, oni su mi rekli možete kod nas odmah početi raditi, kad god hoćete. Razgovarali smo u ljeti, trebalo je napraviti papire do studenoga. Rekli su mi da su papiri gotovi, no ja nisam danima mogao spavati, nisam bio siguran u odluku. Osim toga, projekt Ilica je bio ponovno pokrenut i nisam ga želio ispustiti iz ruke. Javio sam im da završavam važan projekt, to su oni shvatili da uzimaju dobrog i savjesnog pa sam otišao tek krajem veljače 1985. Otišao sam iz pristojnosti, oni su bili tako fini prema meni". No, pokazalo se dobro, čovjeka ponekad malo i treba gurnuti: "Imao sam veliku sreću. U Beču sam jako volio projekt BMW centra, to sam radio sa Zoranom. To je jedan od projekta gdje mi je uspjela jedna stvar koju sam kasnije pokušavao i uspio još par puta napraviti: građevina koja je veća iznutra nego izvana. Ta je kuća veliki hit, ona je i na naslovnici knjige o industrijskoj poratnoj arhitekturi. Jako mi je draga garaža na aerodromu, to je ba dobro. I jedna i druga su sagrađene teorije. BMW je na jednoj parceli koja je lagano trapezoidna, izložbeni dio je uz cestu, u pozadini industrija. No, nismo ih željeli spajati, već smo ostavili zračni prostor da ih spoji. Garaža je strogo zadana, na što manje kvadratnih metara treba napraviti što više parkirališta. No, uspjeli smo napraviti i ovdje inovaciju. Draga mi je i kuća za SAP firmu koja radi programe, to je baš uspjelo, kuća je 127 metara dugačka i uska šesnaest metara, taj kubus je fantastičan, ne trebate puno razmišljati. I stambene zgrade. Radi li još uvijek, pitamo: "Netko je jednom rekao, mislim Nietzsche, da profesor čiji su učenici stalno učenici ne mogu biti zadovoljni. Mnogi su moji učenici postali sjajni arhitekti". Treba pametan čovjek da to shvati: "Imao sam u birou jednu svoju nišu, radni stol, kojeg su mi ostavili i nakon odlaska u penziju. Rekli su mi da mogu doći kad želim pa sam se šalio da sam šljaker emeritusu. U penziju sam otišao krajem 2018. sa 73 godine, i s 47 godina staža". Dakle, pola stoljeća arhitekture: "Koliko je bilo trenutaka kad čovjek pomisli: samo da što prije odem. No, treba raditi dok se može, biti u kontaktu. A oni su me poštivali".

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
14. listopad 2021 10:39