Vjenceslav Richter

Autor Titove vile: Porast gradova ekološki je problem, predviđam građevine za 10.000 ljudi

Vjenceslav Richter

 Arhiv Richter
Dosad neobjavljeni tekst iz 1973./74., nastavak je istraživanja u sklopu arhitektonsko-urbanističkog projekta ‘Sinturbanizam‘

Kako je porast populacije u najvećoj mjeri porast gradova, gradovi su ti gdje se rješava sudbina svijeta. Gradovi, međutim, rastu, uza sav formalni i formalistički urbanizam, ako ne potpuno stihijski, a ono stihijski po broju stanovnika, a inertno po svojoj organizaciji. Oni se kvantitativno povećavaju, povećavajući time i probleme potrošnje energije kao i probleme zagađenja okoline koji stoje u uskoj vezi... I dalje se o gradovima razmišlja u starim kategorijama mjera koje uza svu svoju relativnu efikasnost u najboljem slučaju mogu krizu gradova odgoditi na neko vrijeme", pisao je početkom 70-ih godina hrvatski arhitekt Vjenceslav Richter. Upozoravao je, prije gotovo pet desetljeća, da je nužno ponovno definirati odnos ljudi prema zalihama energije, mogućnosti proizvodnje hrane, održanja prirodne ravnoteže ljudske okoline. "Radi se o držanju u rukama vlastite sudbine."

Riječ je, kako tumači Vesna Meštrić, kustosica arhiva Richter, iz Muzeja suvremene umjetnosti, o dosad neobjavljenom pismu Vjenceslava Richtera, arhitekta, dizajnera, te i kako će se pokazati kroz ovaj, ali i kroz mnoge tekstove koji su uslijedili, vizionara koji kao da je mogao predvidjeti budućnost. Teme o kojima je pisao, pokazat će se, aktualnije su danas nego što su ikad bile.

Kako dalje objašnjava Vesna Meštrić, "neobjavljen tekst Vjenceslava Richtera iz 1973./74. zapravo je nastavak autorovih istraživanja u sklopu arhitektonsko-urbanističkog projekta 'Sinturbanizam'. U tom utopijskom projektu, objavljenom 1964. godine, Richter istražuje i oblikuje urbani prostor u kojem između ostalog traži, a onda i predlaže, odgovarajuća rješenja na probleme zagađenja, prometa, energetske održivosti i recikliranja otpada.

Richterov tekst dio je netom otvorene izložbe u zbirci koja nosi ime ovog umjetnika, i njegove supruge Nade, a nalazi se za zagrebačkom Vrhovcu. Riječ je o filmskoj instalaciji Ane Hušman "Čovjek bez kuće je beskućnik, što je kuća bez stanara?". Ova umjetnica istražila je, među ostalim, i moguće dijaloge zasnovane upravo na Richterovim teorijskim tekstovima. Kustosice izložbe Ivana Meštrov i Jasna Jakšić iz MSU navode kako se ovaj neobjavljeni tekst Vjenceslava Richtera, objavljen i u publikaciji uz izložbu, "u današnje vrijeme klimatske krize, ali i krize transporta i infrastrukture uzrokovane pandemijskom zbiljom, čini iznimno aktualnim". Pronašle su ga tijekom istraživanja, u formi rukopisa.

Utopijske ideje

Vjenceslav Richter radio je različite projekte, od Vile Zagorje za Josipa Broza Tita s Kazimirom Ostrogovićem (danas Predsjedničkih dvori), Nacionalnog muzeja u Alepu u Siriji, zagrebačkih nebodera tzv. raketa, pa jednog od najuspješnijih međunarodnih paviljona za EXPO u Bruxellesu 1958. koji je posjetilo više od 40 milijuna ljudi, potom kuće za naivnog umjetnika Ivana Rabuzina.

Richter je, uz Andriju Mutnjakovića, jedini naš arhitekt koji se ozbiljnije bavio utopijskim idejama u arhitekturi te je osmislio zigurate, velike građevine za oko deset tisuća stanovnika, kao svojevrsne mikrogradove. O veličini grada ovisila bi konačna brojka zigurata. Njegovi su heliopolisi bili milijunski gradovi. Osim za stanovanje, tamo su bili i prostori za posao, vrtići, škole... Ideja je bila da čovjek ne mora uopće napuštati prostor, i putovati do mjesta rada ili školovanja. Na tom projektu radio je deset godina. Ta ideja se čini bliskom današnjoj ideji petnaestominutnog grada, započete u Parizu, gdje je sve što je čovjeku nužno u svakom kvartu od infrastrukture, preko vrtića i škola, do zelenih površina i dućana, dostupno na petnaest minuta, a čiju je aktualnost dodatno potencirala i pandemija.

Sve je to, dakle, Richer, predvidio. Kako stoji u tekstu koji, dakle, do najnovije izložbe u zbirci Richter nije bio objavljen: "Povećanjem populacije - kao što je rečeno, rastu teritorijalne dimenzije gradova - a njihovim porastom rastu distance koje građani moraju svladavati obavljajući svoje privatne i društvene funkcije, kao što su odlazak na rad i kući - u nabavu potrebnih stvari i usluga, zabavu i sport i sl. Kao što se vidi, porast distance praćen je i porastom broja pojedinaca koji ih svladavaju, što znači porast prometa u geometrijskoj progresiji. To znači porast komunalnih instalacija i porast broja vozila, odnosno porast utroška energije po stanovniku".

Richter je nabrajao nedostatke u životu grada, a pet desetljeća kasnije nije se mnogo toga promijenilo. U svojem tekstu, nadalje, podsjeća i na spomenuti Sinturbanizam: "Sinturbanizam se suprotstavlja u prvome redu najvećim štetama koje proizlaze iz današnje organizacije gradova - s vremenskim gubicima, koje svaki građanin plaća iz svojeg životnog vremenskog fonda, svladavajući nepotrebne udaljenosti između stana i radnog mjesta te drugih mjesta koje mora posjećivati da bi u toj urbanoj džungli realizirao svoj život. O ovim gubicima ovdje neće biti riječ, jer tu gdje se odigrava stvarna tragedija čovjeka 20. stoljeća izgleda da ima najmanje interesa. Ovdje nam je, čini se, inercija najviše prevladala. Izgleda da će ljudi sve dotle biti više-manje pomireni s količinom vremena koju troše na svladavanje tih distanci dok se preko Ujedinjenih nacija ne uspostavi cijena tog vremena i dok se pravo na naplatu tog vremena ne uvrsti u prava čovjeka. Sasvim je jasno da dva čovjeka istih kvalifikacija i iste nominalne plaće s različitim udaljenostima stana od radnog mjesta nisu jednako plaćena. Evidentno je da onaj koji stanuje dalje troši više vremena za obavljanje istog rada. Pravo na naplatu razlike neminovno će doći na dnevni red. A platiti treba onaj tko se nije brinuo i ne brine se da se ti uslovi izjednače. Kada bismo počeli računati ove razlike, došli bismo do golemih suma koje treba plaćati za propuste onih koji o urbanizmu misle na za današnje prilike zastarjeli način ili o njemu uopće ne misle". U Richterovoj je viziji sinturbanistički grad organizirana cjelina osnovnih jedinica cikurata. "To su građevine gdje žive (rade, stanuju, angažiraju se društveno i privatno) skupine od oko 10.000 ljudi. Te su građevine organizirane tako da se u jezgri nalazi proizvodna sfera, zatim tercijarne djelatnosti, a na obodnoj površini stanovi, ustanove, škole i sl. Svrha ovog prijedloga je da se svakome građaninu pruže ravnopravne mogućnosti ekonomizacije svojeg slobodnog vremena, uključujući tu i upotrebu cijele infrastrukture društvenog standarda bez gubitka vremena kao najmanje nenadomjestive supstancije našeg života. Prizemlje čitavog grada je pješačka površina relativno malih distanca sa svim institucijama koje danas imaju centri grada."

Problem recikliranja

Richter se bavio i temom recikliranja, pa je među ostalim tumačio: "Ogromnim porastom proizvodnje rastu i odgovarajući otpadni materijali. Ova činjenica već danas do te mjere ugrožava naš planet da se ozbiljno radi na tzv. recycling tehnologiji - što znači uspostaviti takav zatvoreni tehnološki krug koji će praktički biti bez otpadaka jer će se i ti danas otpadni materijali dalje prerađivati. U sinturbanistički organiziranom gradu jer je napravljen od velikih cjelina koje su kao suma u mjerilima velikog grada komplementarne (10.000 ljudi u jednom objektu) svi otpadni materijali poprimaju dovoljno velike količine koje a priori moraju biti predviđene, praćene i uključene u totalni tehnološki recycling proces. U sinturbanističkoj organizaciji grada recycling tehnologija je pretpostavka funkcioniranja grada i svake jedinice posebno. U današnjoj organizaciji grada ovo pretpostavlja za raspršenu i nekontroliranu industriju opterećenje cijenom, u čemu i leže najvažniji razlozi otpora protiv zakona koji zaštićuju čovjekovu okolinu. A ako cijena proizvoda, bez međunarodnih dogovora, poskupi na jednom mjestu, odnosno u jednoj zemlji, ta će zemlja trpjeti gubitke u međunarodnoj razmjeni. Otuda tolerantnost mnogih zemalja na oglušenje o zakonske propise ove vrste".

Sitnourbanistički grad

U njegovu bi se sinturbanističkom gradu, kako je zamislio, problem riješio instalacijskim zahvatima svakog cikurata: "Stambena sfera cikurata, i ona koja je na nju vezana, ima baterije kanala u koje se ubacuju otpaci po svome karakteru - dakle, pretpostavlja se sortiranje u samom procesu odbacivanja ubacivanjem u kanale po vrsti materijala; celuloza - metali - plastika - organski otpaci itd. Na ovaj način nestaje otpadak kao smeće. To je već u osnovi sortiran materijal koji putem kanala-šahtova kreće na daljnju preradu. Naravno, ovo znači jedan daljnji korak u urbanizaciji ljudskog ponašanja. Ali, zar je to nešto novo? Svatko i danas može opušak cigarete ubaciti u poštanski sanduk i slično pa se to ne radi jer je takvo ponašanje urbanizirani čovjek već prihvatio...".

Sinturbanistički koncept lociranjem svih aktivnosti u jedan objekt - reducira potrebu automobilskog prometa na minimum. Ušteda materijalne (nafta) i ljudske energije gotovo se ne da dovoljno naglasiti. "Ovo međutim nije samo ušteda energije, već i smanjenje zagađenja zraka i, naravno, osjetno smanjenje akustičnog zagađenja grada koje u velikim gradovima stalno raste. Automobil bi sinturbanističkom gradu, uz dovoljno efikasnu javnu prometnu službu, postao sredstvo za izlete u dalju okolicu, a samim time nešto drugo nego što je danas. Budućnost bi pokazala koliko bi se on mogao supstituirati sa službom unajmljivanja kola, koja bi korisnika potpuno oslobodila svih briga oko njih, a pružila mu ono za što treba zaista da služi - za ugodnu vožnju".

Nije to ništa novo, pisao je dalje: "Upozorenja mnogih učenjaka da energetski izvori nisu beskonačni, da biološki lanac već sada na mnogim mjestima puca, sili nas da se prema toj našoj porciji svijeta, koja je naš život, prestanemo barbarski ponašati. Pažljiv odnos prema našoj životnoj supstanci - vremenu i mjestu na kojem se taj život odigrava - Zemlji - ukazuje na nužnost radikalnih promjena naše urbane organizacije".

Vjenceslav Richer rođen je u Donjoj Drenovi 1917. godine. Vera Horvat Pintarić u povodu njegove je smrti, među ostalim, napisala u Globusu: "Imao je tipično europsku biografiju u koju se upleću i nacizam i komunizam. Gestapo ga je optuživao da je komunist, a kad je slučajno izbjegao smrt, komunisti su ga optuživali da je bio agent Gestapoa u logoru. Izvukao se jer je dan i noć igrao šah sa samim sobom, i zato ga nisu slomili. Richter je u zatvoru bio pet puta, jednom je čak bio osuđen za ubojstvo koje nije počinio."

Otac i majka bili su učitelji, djed stolar. Bio je i vrstan rukometaš, išao je na Olimpijske igre u Berlinu 1936. Prijatelji su ga zvali Riža. A sam je govorio: "Težio sam za slobodom, autentičnošću i eksperimentom, što mi se često obijalo o glavu".

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
20. lipanj 2022 17:57