Ulaskom u dvorišni prostor Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu, teško je bilo ne primijetiti šušur ljudi koji su se na prvu misao našli ovdje kako proslavili svečano otvorenje obnovljene zgrade ALU-a te pogledali završnu godišnju izložbu studentica i studenata pod nazivom „ALUvizije!“. Ipak, tek nekoliko koraka dalje, slijedeći poveće grupe ljudi svih generacija, shvatili smo kako je posjetitelje privuklo nešto poprilično drugačije.
Iza cijele priče stoji mladi talentirani umjetnik Antun Sekulić čiji rad je istovremeno kritika i terapija, rezultat višegodišnjeg stvaranja i suočavanja s institucionalnim okvirima, društvenim očekivanjima i unutarnjim konfliktima.
"Posao u struci ili, kako ga ja zovem, "Tako mi se grah prosuo", predstavlja osobnu i umjetničku refleksiju unutar medija performansa i konceptualne umjetnosti (...) Ovo je vapaj za razumijevanjem pozicije umjetnika koji se nalazi između stvarnog i simboličkog."
Inspiraciju, navodi, crpi iz banalnosti svakodnevice, frustracija, pasivno-agresivnih sistema moći, ali i humora. U tom smislu, pripada, kako sam kaže, nekom hibridnom polju između ulične umjetnosti, konceptualizma i punk filozofije.
Festival je okupio prvenstveno imaginarne, a onda i stvarne sponzore dok su posjetitelji festivala pritom postali i sudionici, pozvani da gledaju, kušaju, pitaju, smiju se i negoduju. I doista, baš tako mimo oku zanimljivih umjetnosti i mi smo se našli u središtu bunta, kao dio priče koju priča nova generacija umjetnika koja izlazi van okvira očekivanja institucija.
Sekulić se kroz svoje performanse izražava prije svega neposredno i nesoftificirano. "Zalažem se za umjetnost koja je pristupačna svima, umjetnost koju može razumjeti kustos, petogodišnje dijete, kao i osoba iz ruralne sredine koja nije imala prethodnog doticaja s umjetničkim svijetom", navodi umjetnik kojem je idući korak odlazak u Koreju na pola godina, kako bi na sasvim drugačijem terenu pomicao granice kako svoje osobne, tako i umjetnosti.
No kako bi u potpunosti shvatili ovaj novi svijet u koji smo zakoračili, moramo se vratiti na početak priče. I ključne trenutke koji su doveli do manifestacije.
Antun Sekulić, objasnio nam je kako je festival zapravo objedinjuje nekoliko performansa koji je radio kroz godine. Jedan od njih, pod nazivom "Konobar", odvijao se u lokalnom kafiću MTW.
"Cilj performansa bio je približiti suvremenu umjetnost lokalnoj zajednici kroz neposredno iskustvo u svakodnevnom prostoru. Dubrava, koja se često predstavlja kao inkluzivna sredina u kojoj suvremena umjetnost nerijetko nailazi na slabiji odaziv, u ovom je slučaju pokazala suprotno, performans je privukao velik broj ljudi i ispunio prostor kafića. Mjesto koje inače posjećuju lokalni stanovnici, nerijetko označeni kao "pijanci", pretvorilo se u prostor kulture. Redovni posjetitelji ne samo da su prihvatili umjetnički sadržaj, već su se i aktivno uključili u diskusiju s umjetnicima i publikom, koja im inače nije bliska. Takva interakcija između nekonvencionalne publike i tradicionalne publike značajno je utjecala na moje poimanje umjetnosti. Umjetnost postaje funkcionalna kada su izvedba i tekst u tolikoj mjeri povezani da potreba za nepotrebnim filozofiranjem nestaje. Nakon navedenog performansa primijetio sam da su se ljudi i kasnije vrlo živo prisjećali događaja. Postavlja se pitanje: zašto je to tako? Odgovor leži u aktivaciji više osjetila. Posjetimo li izložbu, najčešće nas očekuje isključivo vizualno iskustvo. Međutim, ako se uz vizualni sadržaj uključi i zvuk, rad stječe dodatnu razinu značenja. Uključivanjem dodira uspostavlja se dublji odnos s publikom, čime iskustvo postaje osobno i dugotrajnije - gledatelji postaju sudionici. Što je veći broj osjetila angažiran, to je veća vjerojatnost da umjetnički rad nadilazi svoju fizičku formu i prerasta u osjećaj, najčešće osjećaj bliskosti i topline. Upravo toj vrsti povezivanja težim - zbližavanju svih ljudi s umjetnošću, a ne samo jedne, privilegirane skupine", smatra umjetnik.
Performans "slastičar", s druge strane, bavio se problemima konzumerizma, koji zatim prelazi u masovni turizam gdje uspoređuje performans s kolonizacijom zaštićenih prirodnih dobara koja umiru od ilegalne izgradnje disfunkcionalnih objekata na svojim područjima. Tu je i "Fast food Kleopatra", realiziran u galeriji Šira gdje je transformirao izložbeni prostor u imitaciju fast food restorana. "Ironičnim i kritičkim tonom, ovaj rad propituje granice između konzumacije i umjetnosti, između estetike i potrošnje. Publika je pozvana da sudjeluje - sjedne, jede, osjeti miris mesa, čuje turski radio. Rotirajući kebab, pečenje, pregrada između "kuhinje" i "restorana" elementi su koji tvore višeslojni komentar na kulturnu aproprijaciju, ali i odnos umjetnika prema publici kao konzumentu. Kroz cijeli svoj rad tematiziram napetost između osobne autentičnosti i vanjskih očekivanja", opisuje mladi kipar.
Svi ti performansi objedinjeni su u festivalu koji priča priču o tome kako umjetnik treba živjeti od struke, a sve pod naslovom "Tako mi se grah prosuo". Gdje smo mogli sudjelovati i uživati u koceptu fast fooda Kleopatra, slastičarne Dubai, turističke zajednice, u zvukovima sedam bendova: Nisko Zimsko Sunce, Tanin, RH Space Orkestra, Šuš, Neman, Dezinformacije... ali i u nepresušnoj inspiraciju - grahu.
Naravno, sada već možete naslutiti kako je tu ipak riječ o višestrukoj simbolicu, za koju autor kaže: "Grah je hrana, ali i metafora za slučajnost, neuspjeh, gubitak kontrole. Taj izraz koristim kao osobni simbol za niz događaja, padova, sumnji i frustracija koje oblikuju moje stvaranje. Prosipanje graha nije samo fizički čin, nego i simbol unutarnjeg raspada, odnosno trenutka kad prestaješ imati sve pod kontrolom. Upravo tu, u toj krhkosti, nastaje umjetnost. Iz toga se rađa cijeli moj umjetnički narativ. Iz okolnosti koje su se dešavale zadnjih par godina festival dobiva ime „Tako mi se grah prosuo“ ime dobiva po lošim i dobrim situacijama koje nam se dese ali sve jedno je jedini put naprijed. Kulminacija radova i njihova simbioza s nečim normalnim kao što je festival, prouzrokuje savršen balans, uvid u mene kao osobu i umjetnika."
Dok kupujemo sladoled koji nikad nećemo moći polizati ali unatoč tome uživamo dok se oblikuju malene plave gipsane kuglice, i gledamo ljude kako se priklanjaju ovom apstraktnom prikazu konzumerizma, saznajemo kako izgleda prostor opće slobode.
"Jesmo li mi umjetnici ako se pridržavamo pravila? Ako ne izlazimo iz nama navedenih okvira? Ako se trebam pridržavati normi da bi se prijavljivao na natječaje za izložbe, kakvim me to onda čini? Sustav traži rad koji je "dovoljno dobar", ali za koga? Kustoski pogledi, kolegijalni pritisci, očekivanja profesora, sve to oblikuje moj umjetnički proces. Na taj način se rađa koncept "company umjetnosti" produkcije koja je skrojena po pravilima sustava, polirana i u potpunosti neutralna. Nego kako je to uopće problem? Umjetnici prestaju raditi za sebe i počinju raditi isključivo za druge, ta dezertacija samih nas od sebe", objašnjava glavni organizator i nastavlja: „Samo želim živjeti od struke, to je bio prvobitan naziv svih tih performansa, koji su na kraju prerasli u nešto.“
Ne vjeruje u koncept hobija već u to da se onime što volite bavite 100 posto: "Svi bi živjeli od umjetnosti, a tko bi umro od nje. Ne stvaram ovo je to karijera. Ne radim jer je to posao. Radim jer bih se raspao da ne radim. Umjetnost nije moj izbor, već moj način da ostanem pri zdravoj svijesti. Ne vjerujem u umjetnost kao hobi. Umjetnost je potreba. Ponekad mislim da je nemoguće živjeti od umjetnosti. Ali istovremeno, znam da je nemoguće živjeti bez nje. Umjetnost me ne hrani, ali me održava na životu. Ovdje umjetnost nije produkt, nego stanje. Nije objekt, nego odnos. Nije prikaz, nego iskustvo. Ona se bavi granicama prostora, značenja, zajedništva i uvijek ostaje otvorena."
Baš to zajedništvo i otvorenost umjetnosti, ono je čemu smo i sami svjedočili. Mjestu gdje se generacijski jaz briše, gdje ništa nije neshvatljivo, a sve je svojevrsna kritika i svjedočanstvo mladih koji žive umjetnost. Kroz performanse, našli smo kritiku, apel za razumijevanjem, bunt i novi pogled na umjetnost u generaciji koja ne pristaje na kompromise. U srcu umjetnika koji žele živjeti ono što rade, koji ne žele postati produkt kapitalističkog i konzumerističkog društva. Cijeli krug zatvoren je kroz kroz sva osjetila - okuse, one koje smo zamišljali i one stvarne, kroz glazbu, kroz šušur ljudi oko nas, uostalom svi smo se tamo okupili iz jednog jedinog razloga - tako nam se grah prosuo, onaj koji nam je na jedan dan prosuo Antun Sekulić.
Komentari
0