StoryEditor
UVIJEK PROVOKATIVNA

BRUTALNO ISKRENA MARINA ABRAMOVIĆ: 'Majka me čupala za kosu i nazivala prostitutkom. Muž je imao ljubavnicu, predložila sam seks u troje...'

 Getty Images

 

Njezini je roditelji niti jednom u životu nisu poljubili niti pohvalili. Majka ju je tukla, čupala za kosu, govorila joj je da je beskorisna te ju je nazvala prostitutkom nakon što ju je po prvi put poljubio dječak, kada je imala četrnaest godina.

Kao tinejdžerica, vjerovala je da je “užasno ružna”. Imala je, kako se sjeća: “velik nos, mnoštvo prištića, užasnu frizuru, ortopedske cipele i naočale s vrlo debelim staklima”.

Nekad neugledna djevojčica, danas je umjetnička ikona, muza Ricarda Tiscija, Yohija Yamamota i vrlo lijepa žena koja uskoro ulazi u sedamdesetu godinu života.

Svoje je odrastanje Marina Abramović opisala u brutalno iskrenoj autobiografiji “Hod kroz zidove” koja danas izlazi iz tiska u izdanju Penguin Random Housea i koja se s nestrpljenjem očekuje u likovnim krugovima (nažalost, kod nas nema naznaka od izdavača za prijevod).

Prethodile su joj mnoge polemike, pa i ona koja je nastala nakon što je u javnost “iscurilo” kako u knjizi piše da je tri puta imala pobačaj, jer nikad nije željela djecu. Kako je priznala u jednom od rijetkih intervjua od tada, u Guardianu, razočarala se reakcijama i napadima: “Svidjelo mi se kako je jedan od forumaša napisao da nitko ne pita Georgea Clooneyja zašto nema djecu. Ostalo je bilo vrlo licemjerno”.

Roditelji partizani

U memoarima je dalje, napisala kako je u njezinom djetinjstvu bilo i mnogo krvi. Kada je izgubila svoj prvi dječji zub, krvarenje se nije zaustavljalo tri mjeseca, a kada je dobila prvu mjesečnicu, trajala je deset dana. Autobiografija Marine Abramović beskompromisna ispovijest, kao i svi njezini performansi, u kojoj su život i umjetnost u nerazdvojnoj vezi.

Majka, Danica i otac Vojo bili su partizani, tamo su se i upoznali: “Bila je to prekrasna priča. Ona je bila lijepa, on zgodan, jedno su drugome spasili život. Majka je bila odgovorna za prijevoz ranjenih partizana”. Otac je dolazio iz siromašne obitelji, majka iz imućne: “Sjećam se kako je moja baka pričala da je majka kada je otišla u partizane iza sebe ostavila šezdeset pari cipela. Komunizam je za nju bio apstraktna ideja, nešto što je naučila u školi čitajući Marxa i Engelsa. Postati partizankom bio je idealistički odabir, čak i pomodni”.

Roditelji Marine Abramović
 

Za umjetnost se odlučila vrlo mlada. Prijatelj njezina oca posjetio ih je i pokazao joj jedan umjetnički proces, nabacio je niz boja na sliku, spalio tu sliku, rekao joj je kako je riječ o zalasku Sunca. Marina Abramović vjerovala je da je to fantastičan prizor. Odlučila je nakon toga studirati umjetnost, no njezine su ideje bile radikalnije

Prema Marini Abramović, ženi i umjetnici, ljudi nikada nisu bili ravnodušni, ili je vole ili ne. Kako je rekla u Guardianu, “mnoštvo je mojih neprijatelja postalo mojim prijateljima, i obrnuto. Ljudi imaju određenu percepciju o vama, koja se, naravno, mijenja, kada vas upoznaju. Susrela sam se s toliko ljubomore tijekom života, i još nisam imuna na to”.

Šezdesetih godina bila je jedina žena u grupi šestorice studenata umjetnika, za jednog od njih, Nešu, udala se u svojim ranim dvadesetim godinama. Bili su u braku pet godina, no nikad nisu živjeli zajedno. Neša, kaže, danas, ne bi pričao s njom: “Da se vratim u Beograd, ne bi me željeli vidjeti, umjetnici. Podsjećam ih na njihov neuspjeh. Toliko imam ljubavi za njih, a oni za mene niti malo”. Ona se, kaže, nikada nije promijenila: “Svoj rad mogu opisati i čistaču i predsjedniku. Komunistica sam ako se gleda u tom kontekstu”. No, u knjizi je i opisala Nešu na sljedeći način: “Postojala je privlačnost među nama, no nije bio dobar u krevetu, sve dok slučajno nisam zatrudnjela s njim. Tada je postao potentan”. Neša kojeg opisuje u knjizi beogradski je umjetnik Neša Paripović koji je bio u braku s umjetnicom u razdoblju između 1971. i 1976., i koji se o onome o čemu piše Marina Abramović nije još izjasnio.

Umjetnica u autobiografiji opisuje i svoj boravak u Zagrebu (poznato je i da je bila bliska s Tomislavom Gotovcem): “Diplomirala sam u ljeto 1970., i otišla u Zagreb, na postdiplomski studij kod Krste Hegedušića. Bila je velika čast da vas Hegedušić odabere, imao je samo osam studenata u klasi. Bio je stariji čovjek, poznat po slikama seljaka i pejsaža sa poljima usjeva, nešto kao suvremeni Thomas Hart Benton. Nije baš prirodni spoj nas dvoje. No, i Jackson Pollock je studirao sa Bentonom. Sviđao mi se Hegedušić. Rekao je dvije stvari koje pamtim: postaješ dobar u crtanju kada desnom rukom možeš napraviti divnu skicu bez da gledaš. Drugo, ne laskaj sebi da imaš ideje. Ako si dobar umjetnik, možeš imati jednu ideju, najviše dvije za života. I bio je u pravu”. Nakon boravka u Zagrebu, udala se za Nešu.

Brak s nešom

Prvi radikalniji performans izvela je u Edinburghu, “Ritam 10”, raširila je prste ruke i igrala se nožem, svaki puta kada bi se ranila, popila je žestoko piće (inače nikad ne pije), uzela ponovno nož, i nastavila. Uz ovaj performans, treba se doduše sjetiti, Dore Maar, umjetnice hrvatskog podrijetla, koja je isto to izvela pred Picassom, na početku 20. stoljeća, nakon čega se umjetnik zaljubljuje u nju.

No, Marina Abramović nikada nije pristajala na ulogu muze.

U doba kada je izvela navedeni performans, živjela je vrlo konzervativnim životom, u Beogradu, u stanu sa svojom majkom, doma je morala biti do deset navečer. I nakon “Ritma 5”, morala je trčati doma, i uvući se u krevet. Nakon što se probudila i nakon što ju je baka ugledala, ispustila je doručak na pod: “Mislila je da vidi vraga, izgledala sam vrlo loše. Taj je dvostruki život bio posve lud”. Mediji su, većina njih, pisali nakon tog performansa da pripada u ludnicu. Je li ju pogodilo? “Ne. Vjerovala sam onim ljudima koji su bili oko mene”.

Kada je bila 14-godišnjakinja, namjerno je krenula prerezati venu, no baka ju je pronašla i spriječila, majci nisu nikad rekli.

Legla je i usred zapaljene zvijezde, skoro se ugušila: “Uvijek sam osjećala strah, i s tim osjećajem sam se suočavala u svojoj umjetnosti. Zvijezda petokraka je bila u svakoj školskoj knjizi. Bila je simbol restrikcije i kontrole, i željela sam se osloboditi toga tako da se suočim s ovim simbolom”. Kada je njezina majka otkrila što joj sve kći radi u ime umjetnosti, bacila joj je staklenu pepeljaru u glavu, rekla je da joj je “dala život” i da će joj ga sada “uzeti natrag”.

Život bez straha

Je li odmah znala o čemu je njezina umjetnost: “Kada ste mladi umjetnik, nemate pojma što radite. Svaki umjetnik koji kaže da to zna, laže. Mislim da je kod mene, a to mi je postalo jasno nakon pisanja knjige, bio ključan i dominantan nedostatak ljubavi u obitelji i pokušaj da tu obitelj stvorim s umjetničkim svijetom. Psihoanalitičari bi rekli kako je riječ o jasnoj slici. No, tako se nije činilo na samom početku”. Često se, uostalom, citira njezina izjava: “Voljela bih umrijeti bez straha i ljutnje. Učinit ću sve što je u mojoj moći da to i postignem”.

Krajem sedamdesetih upoznaje Ulaya, njemačkog umjetnika koji trenutačno živi u Ljubljani, koji se liječi od raka, o čemu snima dokumentarac. Njihova je ljubav trajala dvanaest godina, kao i zajednički rad, od kojih je najpoznatiji hod po Kineskom zidu. Niti ovaj se umjetnik, piše Marina Abramović u memoarima, nije mogao nositi s njom. U performansu iz 1981. godine trebali su sjediti osam sati dnevno u potpunoj tišini, a da se ne pomiču, danima za redom: “Ja sam uspjela, on nije. To nije dobro za brak”, kaže umjetnica koja je kasnije, 2000-ih, u znamenitoj umjetničkoj galeriji Sean Kelly u New Yorku izvela performans “Soba s pogledom” u sklopu kojega je danima bila pred publikom, dvadeset i četiri sata dnevno, nije uopće jela, a performans je pokazan i u seriji “Seks i grad” što je jedan od početaka njezine povezanosti s pop-kulturom. Za Ulaya kaže: “Razišli smo se prije trideset godina. Zanimljivo je vidjeti što je tko napravio tijekom tih godina”.

 

Lady Gaga

Ona je nakon rastave kupila stan u Amsterdamu, u dijelu koji je tada bio kvart ovisnika, kasnije postaje jednim od skupljih dijelova ovog grada (stan je platila 25 tisuća funti, prodala ga je za četiri milijuna). “Moja je ideja bila da zarađujem barem kao vodoinstalater. Financijski uspjeh došao je kod mene kasno, posljednjih petnaestak godina. No, barem je došao. John Cage nije mogao platiti struju niti sa šezdeset godina.”

Nova prekretnica u njezinoj karijeri nastup je na Venecijanskom bijenalu 1997. godine, kada dobiva i Zlatnog lava, za “Balkanski barok”, simbol rata u bivšoj Jugoslaviji. U performansu je sjedila šest sati dnevno u prostoru Bijenala i čistila krvave kravlje kosti. Venecija je bila važna i za njezin privatni život, tamo je upoznala i talijanskog kipara Paola Canevarija, međutim, i ta je veza, nakon ponovno, dvanaest godina završila loše. “Nikada dvoje umjetnika ne bi trebali biti u braku”, rekla mi je Marina Abramović u intervjuu za Jutarnji list prije nekoliko godina).

U tom razdoblju njih dvoje odlaze u New York, i ona se počinje družiti s pop-zvijezdama, surađuje s Lady Gagom, Jay Z-om. Susjeda joj je  Patti Smith.

Najpoznatija njezina izložba dosad bila je u njujorškoj MoMA-i, “Umjetnik je prisutan” kada je mjesecima sjedila u prostoru, posjetitelji su mogli sjesti ispred nje, mnogi su plakali kada ih je gledala direktno u oči: “Dala sam im oruđe da se suoče sami sa sobom, u sebi su pronašli i osjećaj usamljenosti i sve ostalo. To je vrlo jednostavno, no trebalo mi je 45 godina da osmislim ovaj koncept”. Slično je kasnije priuštila i posjetiteljima londonskog Serpentinea.

Trenutak kada je njezin bivši, Ulay, sjeo pred nju u New Yorku, pogledalo je 14 milijuna ljudi na YouTubeu: “U tom je trenutku sve prošlo pred mojim očima, i dobro i loše,  u trideset sekundi”. Voli li ga još? “Ne, nešto je umrlo u meni u osjećaju prema njemu, bilo je previše boli.”

U životu je kaže, imala jednu važnu umjetničku ideju: “Raditi s tijelom”.

Kada je bila mlada, nije se usudila izaći pred ljude i govoriti bilo što, bila je sramežljiva. Sada, kaže, može izaći pred 30 tisuća ljudi bez unaprijed pripremljenog teksta. “Što se dogodilo? Umjetnost se dogodila”, kaže umjetnica kojoj se sprema retrospektiva u Royal Academy u Londonu 2020. godine te opera u Münchenu na kojoj radi dvanaest godina.

 

Od obostranih nevjera i nasilja do seksa utroje

 

Jedan isječak iz memoara Marine Abramović nekoliko dana prije izlaska cijelog djela objavljen je u britanskom The Guardianu. U objavljenom poglavlju umjetnica se vraća u vrijeme kada su ona i Ulay bili u Australiji i dobili ideju da izvedu performans radnog naslova “The Lovers”. Plan je bio da će par stati na suprotne strane Kineskog zida i hodati dok se (nakon što svatko prijeđe po 2500 kilometara) ne susretnu, a na sredini građevine trebali su se vjenčati. Nakon osam godina od kineskih su vlasti uspjeli dobiti dozvolu da uz zaštitara i prevoditelja izvedu nešto takvo, no, piše Abramović, “originalan plan koji je uključivao vjenčanje se sve manje i manje spominjao”. Dok je Ulay prelazio preko pustinjskog dijela Zida, koji je puno pristupačniji, Abramović se penjala po planinama. “Sastanak nije bio onakav kakvim smo ga zamislili. Umjesto da vidim Ulaya kako hoda prema meni iz suprotnog smjera, zatekla sam ga kako me čeka na točki između dva hrama. Tamo je bio tri dana. A zašto je stao? Mjesto mu se činilo kao savršeno za dobru fotografiju. Ja nisam marila za kvalitetu fotografije. Prekršio je naš koncept iz estetskih razloga.” U to je vrijeme prevoditeljica koja je putovala s Ulayem s njim već zatrudnjela, a nekoliko mjeseci kasnije su se i vjenčali.

No, početak njihova kraja bio kada su izvodili “Nightsea Crossing”, u kojem su u danima po osam sati dnevno sjedili u stolcu jedno nasuprot drugom i gledali se u oči. Ulay zbog bola u abdomenu nije uspio izdržati do kraja, a Abramović je izvela performans onako kako su ga zamislili. Osjećao se poniženo. Nekoliko mjeseci nakon performansa Ulayu su dijagnosticirani problemi s diskom: “Njegova su leđa bila u delikatnom stanju i zbog toga više uopće nismo imali seksualni život. Godinu dana sam mu bila medicinska sestra, a ništa što sam učinila nikada nije bilo dovoljno dobro za njega. Bila sam povrijeđena i ljuta.” Status quo u njihovoj vezi trajao je još dvije godine. Par je u to vrijeme od prijatelja i javnosti skrivao činjenicu da im je veza u raspadu. Uskoro je Abramović priznala Ulayu da ga vara s jednim francuskim piscem, na što joj je on također otkrio identitet svoje ljubavnice. Nakon priznanja pitala ga je želi li s njom i svojom ljubavnicom imati seks utroje, na što je on pristao. Tu je situaciju opisala kao prilično bolnu: “Bilo je poput jednog od mojih performansa, samo što je to bio stvarni život. Nisam htjela da to bude stvarno. Nisam osjećala ništa. Kaže se da ljudi koje, na primjer, udari bus i zbog toga izgube nogu ne osjećaju bol jer njihovi živci jednostavno ne mogu prenijeti toliko boli mozgu. Namjerno sam se odlučila na taj potez, da ga otjeram od sebe. Ali cijena je bila vrlo visoka.” Frustracije zbog toga što su mediji Marinu prikazivali većom umjetnicom nego Ulaya, nošenje s bolestima, obostrane nevjere, pa čak i nasilje doveli su do kraja idile u kojoj je par godinama živio. Na kraju je, kaže Abramović, najtužnije od svega bilo što im je veza propala zbog njihova svakodnevnog života. “Za mene, privatni je život također bio dio posla. Naša suradnja se uvijek vrtjela oko žrtvovanja svega za neku veću ideju. Ali, na kraju, spotaknuli smo se o nešto što je naspram naših ideja bilo jako maleno.”  (Tena Šarčević)

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
16. lipanj 2020 23:39