Budimir Lončar, bivši jugoslavenski i hrvatski diplomat, bio je blizak prijatelj s Jagodom Buić Wuttke više od 70 godina.
"Bio sam joj vjenčani kum, a poznajemo se od njene 17. godine. Upoznali smo se na Sljemenu, sjećam se i datuma, 28. ožujka 1947. Bila je sa zanimljivim društvom", ispričao nam je Lončar. Kaže da je djevojka s kojom je tada ‘flertovao‘ slavila rođendan. Bio je četiri godine stariji od Jagode. Brzo su se sprijateljili i redovito družili, a on ju je kasnije upoznao s Hansom Wuttkeom, bankarom i ljubiteljem umjetnosti.
"Jagoda je radila izložbu u Muzeju Guggenheim, a ja sam tad bio veleposlanik u Americi i pomagao sam joj. Za to vrijeme je stanovala kod mene i moje supruge. Jedne večeri sam priredio večeru na koju sam pozvao Wuttkea kojeg sam prije upoznao u Njemačkoj", prisjetio se Lončar, a ona je o tom trenutku koji se zbio 1981. godine pričala kao o posebnom trenutku u životu: "Kad je ušao, ugledala sam najljepšeg muškarca na svijetu. Kako se pokazalo, bio je i izrazito pametan, pažljiv. Imala sam sreće." I Wuttke se zaljubio na prvi pogled. Nakon dva mjeseca poznanstva s Jagodom, poželio ju je zaprositi i pitao je i Lončara za mišljenje, a on mu je rekao da je ona iznimna osoba. Jagodu je samo brinulo nema li Hans neke veze s nacistima pa je prije nego je rekla ‘da‘ to morala provjeriti. U 2 sata u noći nazvala je Lončara i rekla mu da mora biti iskren prema njoj. Pitala ga je je li možda Hans bio član nacističke stranke ili je kao dijete bio član Hitlerjugenda. Kazala mu je ako je bio i samo jedan dan neće se udati za njega. Lončar je odgovorio niječno.
Par se oženio u Washingtonu uz dva kuma, Lončara i Roberta McNamaru, predsjednika Svjetske banke. Dva desetljeća supružnici su sretno živjeli i zajedno putovali svijetom, ali Hans Wuttke je prerano preminuo. Među prijateljima su im bili i bivši francuski predsjednici François Mitterrand i Jacques Chirac i Aga Khan na čijoj su jahti znali ploviti.
Lončar govori kako je Jagoda bila višedimenzionalno talentirana.
"Prvo po svojoj inteligenciji i razumijevanju sredine. Budući da potječe iz afirmirane obitelji, otac joj je bio ban Primorske banovine i gradonačelnik Splita, imala je komunikaciju sa širim društvom. Kasnije je cijeli svijet bio njen."
Lončar navodi i iznimnu Jagodinu umjetničku nadarenost te velike afinitete prema scenografiji."Režirala je Richarda III, a mogla je i glumiti, bila je odlična glumica i u životu. Mnogo je postigla u tapiseriji, iznimne stvari", s ponosom priča Lončar, koji je sa svojom prijateljicom bio u stalnom kontaktu i posljednjih godina, otkad je teško hodala i bila u kolicima. Čuli bi se jednom dnevno, a nekad i dvaput. Kaže nam da je dosta psihički potonula zbog fizičke nemoći, ali je i dalje bila zainteresirana za svijet oko sebe. Čuli su se prošle subote, ne znajući da im je to posljednji put.
Zdravko Zima, književni kritičar i savjetnik za kulturu Zorana Milanovića, koji piše i knjigu o ovoj umjetnici, rekao nam je: "Suvišno je ponavljati što je Jagoda bila za umjetnost. Ona je obilježila epohu kao što je Krleža obilježio u književnosti. Dokazala se u tapiseriji, ali u i kostimografiji, scenografiji... Radila je do kraja, posljednju godinu nije jer ju je bolest prikovala u kolica. Jagoda je osoba rijetkog šarma i elokvencije. Živjela je u različitim dijelovima svijeta, ali mislim da je u dubini srca ostala Splićanka. Bili smo prijatelji i redovito smo se čuli. Unatoč tome što je doživjela lijepe godine, šokirao kad sam čuo da je umrla. Ako je netko zaslužio živjeti, to je bila ona. Jagoda je uistinu znala živjeti i znala je uživati.
Božo Biškupić, bivši ministar kulture, rekao je za Jutarnji: "Odlazak Jagode Buić Wuttke je veliki gubitak, ne samo za hrvatsku, nego i za europsku kulturu. Ona je bila velika umjetnica i velika kreatorica. Njezine predivne skulpture u prostoru bile su jedinstvene. Bila je i izuzetno ugodna sugovornica, velika dama hrvatske umjetničke scene i sjajna osoba."
Branko Franceschi, ravnatelj NMMU-a, rekao nam je: "Jagoda Buić je u svakom slučaju jedan od onih umjetnika koji su pronijeli reputaciju našeg visokog modernizma na međunarodnoj sceni. Njezine izložbe koje su se održavale po vodećim svjetskim muzejima i vodećim svjetskim metropolama oduševljavale su publiku posebno stoga što je riječ o vrlo strasnoj umjetnosti, jednom specifičnom izrazu koji je disciplini tapiserije dao potpuno suvremena obilježja i intenzitet te ju je razvio u prostor monumentalne skulpture i instalacije umjesto u uvriježeni dvodimenzionalni oblik koji se postavlja na zid. Također, ona je prva koja je u vrijeme nakon Drugog svjetskog rata, u patrijarhalnom okruženju, uspostavila model za karijeru umjetnice koja je po nacionalnom i internacionalnom respektu ravnopravna svojim muškim kolegama, što je danas jedna normalna razina umjetničkog stvaralaštva."