“Dječja kuća” projektirana je kao “čarobna kutija” umetnuta u postojeću “ciglenu” zgradu bloka bivše tvornice Rikard Benčić. Jedna od inspiracija je “Alisa u zemlji čudesa”, objašnjava arhitekt Saša Randić koji ekskluzivno za Jutarnji list predstavlja svoj novi projekt smješten u centru Rijeke. Dovršava se ovih dana, a svečano je otvorenje predviđeno za listopad.
“Dječja kuća” nalazi se na prostoru bivše tvornice Benčić, u kojemu su ili izgrađeni ili se planiraju skoro izgraditi Muzej moderne i suvremene umjetnosti, Gradska knjižnica Rijeka i Muzej grada Rijeke. Namijenjena je prvenstveno djeci do dvanaeste godine života. Riječka Dječja kuća prva je takva kuća u Hrvatskoj, a najbliža kuća slične namjene nalazi se u Ljubljani, to je Hiša otrok in umetnosti.
Ciglena zgrada unutar koje je smještena izgrađena je krajem 19. stoljeća kao dio tadašnje Kraljevske ugarske tvornice duhana na mjestu dviju starijih građevina. Nakon Drugog svjetskog rata ciglena zgrada postaje dio novoosnovane Tvornice brodskih strojeva Rikard Benčić. Propašću tvornice, 90-ih godina 20. stoljeća građevina je napuštena. No, važna je jer predstavlja primjer industrijske arhitekture kraja 19. stoljeća, tipologije skladišnih građevina.
Nekadašnje skladište
Iznutra se u međuvremenu urušila, a izvana su očuvani zidovi. “Katovi se nisu mogli obnavljati zbog toga što je bila skladište, pa su visine katova bile premale”, kaže Randić. Zgrada u koju se ulazi zamišljena je, navodi dalje Saša Randić, kao “zatvorena kutija, koja u svojim prolazima skriva prostorije različitih karaktera”. Izvana joj je sačuvan originalni izgled, obnovljena je fasada iz pune opeke i čeliče rešetke na prozorima. Kuća je zapravo “umetnuta” u ciglenu građevinu.
“Prizemlje je dnevni boravak zgrade, u koji se spuštaju stepenice koje vode dalje u ‘kutiju’, odnosno na gornje katove zgrade. Pod je od reciklirane gume, uzorka Alisine zečje rupe, koji jasno određuje karakter zgrade te je istovremeno prostor za igru. U uglu je prostor za bebe te cafe bar za djecu, a postavljena je i Klupa-Plupa, autora Jelene Azinović i Jaše Zelmanovića, izrađena od brodskih bokobrana.” govori. Svi su zidovi u prizemlju, nadalje, školska ploča po kojoj će se moći šarati. Veliko slovo B, koje označava bar, napravljeno je od lampica. Naravno, riječ je o dječjem baru, sa sokovima. Namjerno su ostavljene vidljive sve instalacije kuće, kao dio samog projekta, svima vidljivi ventilacijski kablovi od struje, cijevi od vode i ventilacije. Kroz čitavu kuću prolazi i svjetlarnik, na koji gledaju prozori s katova i krovne terase.
Randić tumači kako su u kući predviđeni brojni i različiti programi, koji uključuju izradu animiranih filmova u filmskom studiju, gdje se mogu raditi i video reportaže, zatim tu je i glazbeni studio, pripovjedno kazalište u malom amfiteatru na krovu kuće, interaktivno kazalište za bebe, izrada lutki, “senzorno” kazalište za djecu s posebnim naglaskom na radu s djecom s poteškoćama u razvoju, svakodnevne projekcije filmova za djecu, igraonicu u knjižnici…
Most s muzejem
Na prvom katu smještena je višenamjenska dvorana, u kojoj gledalište ima 80 stolica. Ovdje se nalazi most koji povezuje ciglenu zgradu s novom zgradom Muzeja, te se tu mogu održavati i likovne radionice. Izložbeni je prostor sivobijeli, poput muzeja, a s kojim se može povezati u slučaju potrebe.
Kako tumači ovaj arhitekt: “Inspiracija Alisom u zemlji čudesa jest na jednoj simboličnoj razini. S ulice se ulazi u prostor koji je u potpunosti drugačiji. U prizemlju je na podu guma, na kojoj se djeca mogu okretati, bacati i valjati po želji.” Guma je crno-bijela, a na zidu su ogledala, koja povećavaju prostor prizemlja. Dalje se kreće spiralnim stubištima po rubu zgrade. Na drugom se katu nalazi i kompjuterska radionica koja je čitava, i pod i zidovi, obložena tepihom s motivom zelene šume, a koji je osmislila slikarica Sanja Ipšić Randić.
Kako kaže Saša Randić: “To je umirujući, gotovo arkadijski prostor zamišljen kao predvorje digitalnog prostora u koji se ulazi, ali i prostor igraonice u kojoj se djeca igraju na podu.” Manje visine prostora ovdje naročito dolaze do izražaja, “osjećaj u prostoru koji definira dimenzija ljudskog tijela je svakako drugačiji od prostora koji imaju metrički određene visine. U konkretnom slučaju, intiman je i ugodan, mekan. Jedna od inspiracija bio mi je interijer riječkog arhitekta Igora Emilija na Korzu, mala slastičarna Šestica, cijela obložena u tepiju, koja je svima nešto zrelije dobi ostala kao dio kolektivnog sjećanja.”
Jaka žuta boja
Drugi kat Dječje kuće čine prostor glazbene i audiovizualne radionice, zvučno posebno odijeljen od ostalih prostora zgrade. Treći kat zgrade je prostor za knjige i pričaonicu, u njemu je smješten dječji odjel Gradske knjižnice Rijeka. Stepenice dalje vode na krovnu terasu. Terasa je zamišljena jednako kao i prizemlje, kao fleksibilan prostor koji se koristi kao dnevni boravak, ili kao mjesto predavanja, projekcija ili društvenih događanja. “Kao u terasi Corbusierovog Unite d’habitation, krov je primarno prostor igre, koji je, premda otvoren, opet intiman, odijeljen od vanjskog prostora spuštenim horizontom” kaže Randić.
Krov je intenzivno žute boje, kao i stepenice. Nasred krova je crna kućica u kojoj će se između ostalog održavati senzorsko kazalište, koje će se po potrebi moći i zamračiti. Djelomice je vidljiva sličnost Muzeja Apoksiomena s Malog Lošinja, o čemu Randić, koji je bio suautor projekta s Idisom Turatom, kaže: “Kretanje kućom je sastavni dio doživljaja prostora, nastojao sam napraviti prostor s kojim bi se djeca lako identificirala. Vezano na Apoksiomena, sličnost je naravno u tome da se u oba slučaja radi o ‘kući u kući’, i da je u oba primjera kretanje bitan element prostornog doživljaja i arhitekture.
Troškovi gradnje
U Apoksiomenu je kretanje režirano, a istovremeno je i filter koji razdvaja kip od rive, i priprema posjetioca na susret s kipom. U slučaju Dječje kuće, kretanje je dio prostora igre i otkrivanja sadržaja u kući, te sastavni dio procesa putovanja, i fizičkog i osobnog. Mislim da je kretanje bitan element doživljaja arhitekture, i ga susrećemo kao temu u nizu povijesnih primjera, pa sve do Le Corbusiera i njegove ‘arhitektonske promenade’ ili Jean Nouvela koji govori o kadrovima, i uspoređuje svoj rad s radom filmskog režisera.”
Još se krajem devedesetih, podsjetimo, započelo razgovarati o prenamjeni Benčića. Godine 2014. Randić je sa svojim suradnicima dobio projekt “Dječja kuća”, prošle se godine počelo graditi, a sada je, dakle, pri svojem samom kraju. Obnova i izgradnja financira se europskim sredstvima u sklopu EU projekta “Revitalizacija kompleksa Benčić – Cigleni i T-objekt” za koji je Gradu Rijeci dodijeljeno 68,21 milijuna kuna bespovratnih EU sredstava, dok ukupna vrijednost cjelokupnog projekta iznosi 162.123.324,61 kuna. Dječja kuća danas je jedan od programa u sklopu EPK.