David Bowie slika ljude čija su lica zamućena, tek se naslućuju pod nanosima boje. U prvom su planu moćne oči portretiranog, prodoran pogled, iskešena usta. Brojni su protagonisti crno-bijelih crteža Patti Smith, a uključuju i francuskog pjesnika Rimbauda koji je jedan od njezinih uzora. Neki crteži čikaške glazbenice i u privatnoj su zbirci kod nas, posjeduje ih dubrovački pjesnik i prevoditelj Vojo Šindolić. Akvareli Marilyna Mansona, nije ih teško spojiti s glazbenikom, prizori su djece s demonskim izrazima lica, ali i odraslih ljudi, često iskeženih očiju ili tek praznih, tamnih duplji, uključujući i njegove autoportrete. Ronnie Wood iz Rolling Stonesa sklon je realizmu, i to kvalitetnom realizmu, a ne pukom, imitativnom, a muze su mu, među ostalima, njegovi kolege Mick Jagger i Keith Richards.
Sve su više na cijeni umjetnička djela muzičara, njihovi crteži i slike.Tako je, primjerice, aukcijska kuća Sotheby’s postavila novi rekord za crtež Johna Lennona, koji je prodan za 109.375 dolara. Crtež “Bezimena ilustracija četverookog gitarista”, tuš na papiru pokojnog pjevača Beatlesa, postigao je četiri puta višu cijenu nego što je bilo previđeno. Na crtežu je gigantski, ćelavi glazbenik koji svoju golotinju skriva iza gitare, gledajući pritom prema notama, dok je u pozadini mala figura drugog čovjeka, velika poput stopala gitarista, koji se vozi na motoru.
Björk i Bowie u muzeju
Tijekom aukcije, zanimljivo je, upravo su Lennonovi crteži i rukopisi postizali mnogo više cijene nego što je bilo predviđeno, a ne klasične memorabilije. Stručnjak iz Sotheby’sa Philip Errington tvrdi da je ova aukcija bila veličanstvena. No, i radovi Joni Mitchell, Boba Dylana, Georgea Harrisona i Jima Morrisona također su probili aukcijske plafone prošle godine. Interes za umjetnost rock zvijezda teče paralelno s ozbiljnijim muzejskim istraživanjima širih kulturnih utjecaja muzičara, tvrdi Wall Street Journal. Tako, primjerice, ovog ožujka, Muzej moderne umjetnosti (MoMA) u New Yorku otvara veliku izložbu posvećenu karijeri islandske pjevačice Björk, dok je izložba koja istražuje glazbeni i kreativni proces Davida Bowieja na turneji po svijetu. Krenula je, podsjetimo, iz londonskog muzeja Victoria & Albert, a nedavno je u čikaškom Muzeju suvremene umjetnosti oborila sve rekorde posjećenosti.
Jedan od glazbenika koji je najviše na cijeni kao likovni umjetnik je 63-godišnji John Mellencamp. Taj pjesnik i pjevač, poznat po hitovima poput “Hurts So Good” i “Jack & Diane”, slika velike portrete u tehnici ulja na platnu, najvećim dijelom su to slike s nadrealnim predznakom, izmučenih, napaćenih ljudskih duša. U njegovim se djelima pronalazi inspiracija njemačkim ekspresionistima kao što su Otto Dix i Max Beckmann, a drugi vide utjecaj američkih umjetnika, najčešće se spominju Jean- Michel Basquiat i George Condo. Njegov proces stvaralaštva je takav da jednom kada dovrši sliku, iznese je iz kuće gdje još neko vrijeme stoji kako bi na nju utjecale i vanjske prilike.
Raste i broj posjetitelja
- Ne znam jesmo li pravi slikari, no znam da slikamo - rekao je John Mellencamp o cijeloj ovoj generaciji glazbenih umjetnika koja se bavi i likovnom umjetnošću. - Kreativni se ljudi mogu izražavati u više medija. Ako ste uistinu otvoreni slikama svakog dana, naravno da ćete povremeno naići na nešto veličanstveno.
Kritičari se često ne mogu usuglasiti oko umjetnosti vodećih glazbenika, a kako tvrdi WSJ, mišljenja su osobito polarizirana oko djela Boba Dylana. Kada su njegovi pastelni portreti bili izloženi u Nacionalnoj galeriji portreta u Londonu 2013. godine, Guardian je muzičara nazvao “većim umjetnikom od mnogih ljudi koji se likovnom umjetnošću bave svakodnevno”. No, samo dvije godine ranije New York Times je otpisao Dylanovu izložbu u znamenitoj galeriji Gagosian u New Yorku kao posve nebitnu.
Slike su pjevačev dnevnik iskustava koje doživljava putujući, koristi svijetle boje i oštre konture. Crtež je, najčešće, ekspresivan.
Snažne metafore
Bob Dylan je prvi put svoje radove izložio u Umjetničkom muzeju u Chemnitzu u Njemačkoj, a potom u Londonu. Otkrila ih je ravnateljica muzeja Ingrid Mössinger koja nije niti znala da postoje Dylanove slike, već je slušajući album “Bringing It All Back Home”, a posebno pjesmu “Subterranean Homesick Blues”, pomislila: “Netko tko koristi takav metaforički i apstraktni jezik mogao bi i crtati”. Nakon dulje potrage pronašla je Dylanovu knjigu “Drawn Blank” u kojoj su se nalazile njegove skice s turneja. I nije ostala iznenađena. Dapače, bilo je to upravo ono što je očekivala. Uslijedila je izložba na kojoj je 300 akvarela u boji, s motivima aktova i portreta te interijera i uličnih scena. John Elderfield, bivši glavni kustos za slikarstvo i skulpturu u njujorškoj MoMA-i i sada konzultant u galeriji Gagosian, jedan je od prvih, uz Mössinger, koji su izlagali Dylanov rad. No, nije se iznenadio kada su se pojavile i neke negativne reakcije, što objašnjava na sljedeći način:
- Pojedinci su reagirali na jednak način i kad je Picasso pisao pjesme. Umjesto da ih prepoznaju kao iznimne kreacije, kritičari su rekli da se mora držati vizualne umjetnosti - i nadodaje: - Smatram da su Dylanovi likovni radovi izvanredni, inventivne mašte, riječ je o istom umu koji piše pjesme, no tu istu umjetničku energiju iskazuje na drugačiji način.
Potaknuo je kolegu
Bob Dylan je bio prvi koji je potaknuo svojeg kolegu Johna Mellecampa na izlaganje, nakon što je ugledao njegove radove kod njega doma. Mellencamp je bio siguran da nikoga neće zanimati njegova djela, no bio je u krivu. Danas se njegovi radovi prodaju po cijeni od 25 do 150 tisuća dolara i podižu posjećenost muzeja. - Vidio sam neke slike uz koje sam pomislio: on nije nikad trebao napisati pjesmu u životu - kaže Mellencamp.
U svakom slučaju, glazbenike-slikare svjetski muzeji sve češće izlažu, a trend je da cijene njihovih djela u vodećim aukcijskim kućama rastu iz dana u dan.
Yaya, Piko, Gobac, Arsen...
Najbolji je, ipak, Urban
Damir Urban napravio je najbolju izložbu među hrvatskim glazbenicima posljednjih godina. Niz suptilnih detalja u sklopu instalacije “40 stranica”, tamni reljefi, mirisi, muzika, priča o intenzivnom sjećanju na djetinjstvo... Sve nabrojeno na izložbi u Velvetu ispreplelo je likovnu umjetnost i glazbu na najbolji mogući način.
Glazbenika koji su završili Likovnu akademiju u Hrvatskoj čitav je niz. Ivan Piko Stančić sin je velikog Miljenka Stančića. Studirao je prvo u klasi umjetnika koji je dosta različit od njegova oca, no također je velik - Nikole Reisera. Zatim odlazi u Pariz. U Stančićevu su stvaralaštvu figure koje se naslanjaju na pojmove iz pop-arta, socijalizma te naracija preuzeta iz stripa. I kod Davora Gopca, frontmena Psihomodo popa, prisutna je ikonografija stripa i pop-arta, no njegov je rukopis drugačiji. Nedavno je izlagao u Greti. Na izložbu “Oh, Yeah” pozivala je slika “Zmaj s walkmanom”; zvijer koja riga strelicu sa slušalicama na ušima u prvom je planu, u pozadini su neboderi, umjesto krovova kuća vide se šiljci, žarke boje međusobno se nadmeću za pažnju, ništa nije stišano, sve je eksplozivno i puno detalja, svaki djelić platna je ispunjen. Jadranka Ivaniš slika ekspresionistička platna, sa snažnom simbolikom, primjećuju se naznake ljudskog lika, utjecaj street arta, grafita, primitivnog slikarstva, a Arsen Dedić slika pejsaže koji se nadovezuju na njegovu poeziju. Ne treba zaboraviti ni Leinera...