Klasja Habjan u Galeriji Šira izlaže crteže i priče koji su podjednako kvalitetni, iako ni jedno nije njezin temeljni medij. Temeljni je medij ove mlade autorice dizajn, koji je prethodno diplomirala na Arhitektonskom fakultetu. Prvi put sam rad Klasje Habjan, jedne od svakako najzanimljivijih autorica svoje generacije, zapazila prije dvije godine kada je s kolegicom sličnog umjetničkog senzibiliteta Zitom Nakić ilustrirala knjigu Nade Beroš “Početnica za konceptualce: Nova umjetnička praksa protumačena djeci” tiskane u sklopu biblioteke “Čitanje umjetnosti” Muzeja suvremene umjetnosti, a koja je objašnjavala, pojednostavljeno rečeno, kako djetetu objasniti zašto su pisoar, izokrenuti auto ili pak, spavanje u muzeju, umjetnost. Riječ je o knjizi koja je, zapravo, bila interesantna i mnogim odraslima.
Klasja je odrasla u umjetničkoj obitelji, njoj su ove teme izuzetno bliske, često je surađivala i s Petikatom Stanislava Habjana, udrugom koja je istodobno i studio za grafički dizajn, nakladnik, umjetnička radionica i još mnogo toga. Osim toga, dvije su autorice, Zita Nakić i Klasja Habjan, zajedno radile i vizualne identitete restorana (japanski Takenoko), i omote albuma, primjerice Cinkuša “Krava na orehu”. Za Festival europske kratke priče Klasja Habjan ilustrirala je priču Davida Albaharija, a u medijima se pisalo i o njezinoj slikovnici “rezanoj” na laseru, interpretaciji “Careva novog ruha”.
Na novoj izložbi, u Zagrebu, izlaže, dakle i priče i crteže, i jedne i druge na papiru A4 formata. Pozivni je rad na izložbu prizor dječaka, mladića, koji vodi psa na uzici, svaki je u svojoj perspektivi. Ispod radova piše kako su nastali u eksperimentalnoj grafičkoj tehnici, sama će autorica pojasniti kako ključnu ulogu u tom eksperimentalnom procesu ima valjak, koji je izložen u izlogu Galerije Šira. U procesu stvaranja koristi i boju za žigove. Izloženo je sedamnaest radova, nastalih na temelju priča koje pripovijeda. Dakle, prvo su napisane priče, a na temelju njih crteži. U jednoj od tih kraćih priča, a različite su duljine, naslovljene “100 g samoće”, može se pročitati sljedeće: “Nikako ne dodajte 100 g samoće. Tijesto će nabujati kao legenda u selu, i zatim splasnuti do zaborava, a korica, na prvu rumena, zagorjet će...”.
Vrlo je, dalje, upečatljiv, prizor uz priču “Lažna vječnost”, prizor čovjeka u dubini grobne jame koji markerom iscrtava po mramornom podu. Teme su i “Ljubavna priča”, potom “Komunalni redar”, onaj koji dijeli kazne onima koji šetaju pse bez povodca, “Ideja” koja mora nestati, naizgled savršen par za koji se ispostavi da živi u namještenom reklamnom kadru u crtežu “Reklama” i sl. U svakom slučaju, jedan vrlo zreli rukopis mlade autorice, naslikan i napisan s lakoćom, barem naizgled, elementaran i bez ikakvog viška. Nijanse crteža gradi, osim spomenutim tehnikama, korištenjem sive, crne. Boje bi u ovom slučaju bile viška.
Naziv je izložbe “Crtice”, traje do 5. ožujka, predgovor je napisao Marko Golub.