Sramota je za Hrvatsku što je dopustila da Tom Gotovac umre u siromaštvu, napušten i zaboravljen, odzvanjalo je u hrvatskim medijima nakon smrti umjetnika. Tim se optužbama pridružila i slavna Marina Abramović, poslavši iz New Yorka poruku u kojoj piše da je žalosno da je jedan tako velik umjetnik umro u bijedi i neimaštini.
Cijelu tu konstrukciju u posljednjim danima Tomislava Gotovca demantira Zora Cazi Gotovac u prvom novinskom intervjuu nakon smrti svoga supruga. “Tom cijelo vrijeme bio okružen prijateljima. Problem je taj što je bio teško bolestan, a nije se htio liječiti. A svaka bolest koja se ne može izliječiti, pa na koncu i svačija smrt je tužna i žalosna. Tom je imao i novca, imao je prijatelje, dakle sve je imao, imao je i otkupe radova i mogao se financirati da je htio. No, on to naprosto nije htio”.
Kultni stan
Iako je živio nepredvidljivo i provokativno, Gotovac je umro bez svjetala reflektora, povučeno, odbijajući da se uopće brine o svom zdravlju. “Tom nije rekao doktorima da ima ozbiljnih zdravstvenih problema, a umirao je od karcinoma koji je neizlječiv”. Nije nikada, kako priznaje, htjela demantirati brojne novinske tekstove “jer se uvijek tražila senzacija. Nema potrebe tražiti senzaciju. Senzacija je bio Tom sam po sebi”. Napominje da je Tom bio težak i u bolesti. Ali to je bio on. Bio je svoj. Takvoga ga poznaje.
A u stanu Toma Gotovca kao da se ništa nije promijenilo. Sve je u Krajiškoj 29 nakon njegove smrti na prvi pogled ostalo isto. Sve stvari koje je opsesivno skupljao, pronađene slučajno na ulici, plakati, table, čak i osmrtnice. Njegova odjeća, štapovi za hodanje, cipele. Samo ulazna vrata više nisu ista, zamijenila su ih nova, protuprovalna, a ona stara naslonjena su na jedan od zidova. Na njima je Tom zalijepio plakat izložbe Nove umjetničke prakse i nekoliko naljepnica s prikazom Bogorodice koje je dobio u novinama.
U tom kultnom stanu danas se nalazi Institut koji nosi njegove ime, a koji je Zora Cazi Gotovac osnovala sa svojom i Tomovom kćeri Sarom uz pomoć povjesničara umjetnosti Darka Šimičića. Ta samozatajna diplomirana ekonomistica koja je 40 godina radila u jednoj informatičkoj tvrtki, otkad je u mirovini, zadnje dvije godine posvećena je isključivo Institutu Tom Gotovac.
“Poslije smrti Tom je ostavio bogat arhiv. Počeli smo to sređivati kako sav taj materijal ne bi propao, ali i da omogućimo pristup svim zainteresiranima. Bilo je potrebno sve to srediti i radi priprema izložbi koje su krenule odmah nakon njegove smrti - 2010. u Modernoj galeriji u Ljubljani priređena je izložba o eksperimentalnom jugoslavenskom filmu koja je bila posvećena Tomu. Uslijedile su ubrzo i pripreme za Venecijanski biennale, na kojem je 2011. predstavljao Hrvatsku. Formalno je Institut osnovan prošle godine u veljači iako smo od prvog dana nakon Tomove smrti počeli sređivati građu. Angažirali smo Darka Šimičića na preporuku Jadranke Vinterhalter koja je bila Tomova velika prijateljica i već dvije godine Darko radi s nama, obavlja stručni dio brige o građi, dok se ja više bavim organizacijom i tehničkim dijelom posla”.
Interes svijeta
Cijelo vrijeme, kako ističe, radi u suradnji sa stručnjacima jer je riječ o vrlo različitoj građi, dokumentaciji i djelima. S Hrvatskim filmskim savezom rješava pitanje filmova, Muzejski dokumentacijski centar pomogao je tako da su napravili elaborat o preventivnoj zaštiti materijala, čega se u Institutu strogo pridržavaju - mjere vlagu, temperaturu, promijenili su i električnu instalaciju. “Sve radimo u skladu s materijalom koji se ovdje čuva. Oko arhive pomaže MSU stručnim savjetima.” Gotovčev Institut financira se s različitih strana. Jedan dio dolazi od Ministarstva kulture, Erste fundacija dosad im je najveći sponzor, tu su i privatna sredstva, javljaju se stalno na natječaje, a očekuju i potporu od Grada.
Tom Gotovac danas je jedan od najtraženijih umjetnika u svjetskim razmjerima - u Muzeju kraljice Sofije u Madridu upravo se otvorila velika međunarodna izložba pod naslovom “Biografske forme” na kojoj, među ostalim, sudjeluje i Gotovac uz cijeli niz poznatih umjetnika, a uskoro se otvara i njegova samostalna izložba u Valenciji u Španjolskoj. U veljači u New Museumu u New Yorku njegova će djela biti u postavu još jedne skupne izložbe. Zora Cazi Gotovac nije previše začuđena tolikim interesom svjetskih galerista i muzeja za Gotovčev rad u zadnje vrijeme. Smatra da je to na neki način i stvar trenutka.
“Na Zapadu se dogodilo to da su desetljećima ignorirali sve pojave na Istoku i sada shvaćaju da je to jedna rupa o kojoj ne znaju dovoljno i postoji veliki interes. U toj priči izgleda da se naknadno za Toma javio veliki interes, međutim o njemu se u inozemstvu zna već dugo. On nije nepoznat.” Kako je sada i sama postala dio međunarodne scene baveći se organizacijom izložbi na kojima se predstavljaju Tomovi radovi, često je znaju pitati o njemu, a najčešće je pitanje, otkriva, kako to da ne znamo dovoljno o njemu?
Svugdje prisutan
Kad je pitaju kakav je bio privatno, čak i kao njegova nekadašnja supruga ne može im odgovoriti na pitanje iz jednostavnog razloga što je “Tom bio javna ličnost i nije postojala razlika između njegova privatnog i javnog lica. On je to, uostalom, tako i deklarirao. O njemu se sve zna iz medija, iz njegovih nastupa i njegova beskompromisnog stava u kojem je znao biti žestok i tvrd, a s ljudima ne uvijek ljubazan - znao je i psovati osobe, i to javno na televiziji. Ljudi su to uzimali kao dio njegova stava. Jedan se njegov rad i zove ‘Pun mi je kurac’. Nema potrebe njega odvajati privatno i javno. On je bio javna osoba u punom smislu, umjetnik 24 sata na dan i bio je valjda od rođenja takav. Samo takve osebujne ličnosti mogu biti tako veliki umjetnici”.
Prema mišljenju jednih buntovan i neshvaćen, drugih nedovoljno priznat za života, za Zoru Cazi Gotovac Tom nije bio ništa od navedenog.
“Ne bih rekla da je bio neshvaćen, možda je bio ljudima kontroverzan ili bi se iznenadili time što radi. Ješa Denegri mu je radio prvu izložbu 1976. i apsolutno ga podržavao. Nisu to bile skrivene stvari. Dobivao je nagrade, imao je izložbe, radovi su mu otkupljivani za muzeje. Imao je projekcije i nastupe ne samo u Hrvatskoj nego i u Europi. Bio je prisutan svugdje”.
Liberalnije i luđe
Njegovu legendarnom performansu “Zagreb, volim te” 1981. nije prisustvovala zbog poslovnih obaveza, ali je prisustvovala njegovu prvom skidanju, “Akciji 100”, gdje je bila jedan od fotografa u ekipi. “Nije me to šokiralo, ali bilo je napeto i uzbudljivo”, prisjeća se. “Osim toga, to su bila i druga vremena, rekla bih, puno liberalnija i luđa.”
U tim počecima bila mu je, priča, i rekviziter, i fotograf i kostimograf. “Šišala sam ga i brijala u javnom prostoru i radila niz drugih stvari. U svakom slučaju, bila sam mu podrška na razne načine. Imao je svakakve ideje, sjećam se kako sam mu šivala razne kostime koji su bili jednostavnog kroja, došao je jednom s idejom da mu sašijem bijelo odijelo od platna. Rekla sam mu: ‘E, to prelazi moje mogućnosti. Zaista ne mogu sašiti odijelo!’ Ali druge stvari sam mogla. Kad je došao iz Beograda u Zagreb, puno se oslanjao na mene. Međutim, poslije je sve više koristio profesionalce i više mu moje fotografske usluge nisu trebale kad se družio s Posavcem i Vesovićem.Ali, uvijek sam ga podržavala. Kao programerka u informatičkoj firmi, a zatim i direktorica sektora i menadžerica, radila sam najnormalnije poslove i bila mu sigurna baza.” Zora Cazi Gotovac nikada javno nije htjela govoriti o odnosu s Tomom. Učinila je to prvi put na njegovu ispraćaju dirljivim govorom u kojemu se prisjetila vremena kad su se upoznali.
“Nagovorila me Vera Robić Škarica, njegova velika prijateljica i tajnica Hrvatskog filmskog saveza, da održim to slovo i nije mi žao.”
A upoznali su se u Beogradu 1975., gdje je na tamošnjoj Akademiji Tom diplomirao filmsku režiju. “Moja prijateljica, koja je bila dosta mlađa od njega, s njim je studirala, a ja sam je otišla posjetiti i tako smo se upoznali. Nismo se odmah zbližili. Zapravo sam ga upoznavala u nekoliko navrata. Došao je 1976. u Zagreb zbog mene, a ubrzo smo se i oženili. Družili smo se s Trbuljakom, fotografima. Sve su to tada bili mladi ljudi. Tom je među njima bio najstariji.” Nakon godina odvojenog života bila je uz Toma u njegovim posljednjim trenucima. “Pomogla sam mu u zadnjim danima i mjesecima koliko sam mogla. To mu je bilo drago. Dolazili su mu i prijatelji iz Beograda, Ljubljane, Pariza, sa svima je rado pričao, ali se i opraštao od njih jer je znao da umire. Uvijek sam pratila to što radi i kad smo se rastali, nismo bili u svađi, uvijek me zanimalo što se s njim zbiva.”