Crno-bijele pločice na podu su dijela kuće Sanje Bachrach Krištofić. Ondje su otprije Drugog svjetskog rata, kad su tu živjeli njena prabaka i pradjed. Bile su tamo i kad je židovska obitelj Bachrach za vrijeme NDH otjerana u Jasenovac, gdje su mnogi njeni članovi i skončali. Preživjele su i zagrebački potres - kuća je stradala, otad su je obnovili, ali pločice, s mnogim tragovima vremena - ne diraju. Među ostalim i zato što su bile dekor mnogim aktovima po kojima su kao umjetničko-ljubavni par Sanja i njen suprug Mario Krištofić, uz ostalo, i poznati. Razgovarale smo i o Sanjinom feminističkom angažmanu i njenoj kandidaturi za Zagrepčanku godine i zašto misli da je kandidatura Alemke Markotić za tu titulu nemoralna, a pobjeda unaprijed odlučena.
Napravili ste, zajedno sa suprugom, veliku karijeru...
- Joj... Kod nas, na ovim prostorima, zaista postoji malo velikih karijera...
Zato što...?
- Premalo smo tržište za velike karijere. Osim ako nismo prije 30 godina napravili nešto što nas je lansiralo u inozemstvu, poput, recimo, Gorana Bregovića.
Vaša karijera traje 40 godina. Za to je potrebno...? -
Kaže engelska izreka, practice makes you perfect. Talent je potreban, ali Mario i ja smo se u praksi uvjerili da, što više radiš, bolji si. A zamor materijala? - Jako je važno da ljudi izlaze iz svoje zone komfora. Mario i ja smo prvih deset godina radili samo ovitke za ploče, onda smo to gotovo potpuno napustili i danas ih radimo samo kad se rade reizdanja koja uređuje Siniša Škarica kojeg smo tada upoznali, ili nekoliko izvođača s kojima smo radili na početku, poput Massima ili Davora Tolje.
Devedesetih se glazbena scena raspala... -
Svašta nam se tad dogodilo! Upisala sam Centar za ženske studije, surađivali smo s B.a.b.a-ma, počeli smo se maziti s kulturom, ja sam 2000. postala predsjednica ULUPUH-a, a s Darkom Glavanom počeli smo raditi na katalozima izložbi umjetnika koje smo cijenili, poput Andrije Maurovića ili Antuna Motike, 2010. napravili smo vlastitu udrugu, i radili ono što nas zanima, poput Izložbe o Jugotonu, “Istočno od raja”...
Aktivni ste u građanskim inicijativama...
- Vodim na Rplus kanalu emisiju o kulturi “Doručak na travi”, i te žene koje mi gostuju, a gostuju samo žene, obožavam. Postala sam aktivna u i maloj udruzi, “Obnovimo Zagreb”, sada već wannabe političkoj opciji na nivou Zagreba. Kad osvajaš nova područja, ne može biti dosadno.
Aktovi. Počeli ste s njima vrlo rano.
- Mario ih je, sedamdesetih, počeo fotografirati, prije nego je mene upoznao. Nije bio član nijednog foto kluba, nije mu se sviđao stil u kojem su žene bile objekt, tretiran poput skulpture da se ne bi vidio identitet modela. I kod vrhunskih fotografa, poput Joze Ćetkovića. Obično s leđa, ekstremiteti odrezani, nema pogleda u kameru. Žene “s licima” bile su na duplerici Starta. Osim Vlaste Delimar, koja se također fotografirala naga sa svojim partnerima, ili Toma Gotovca, bili smo jedini koji su radili tako da se identitet modela, žene, mene, vidi.
Odnos prema tijelu vam se činio neprirodnim?
- Meni je i danas neprirodan odnos društva prema tijelu, koje uvijek mora biti prekriveno - osim što smo preplavljeni pornografijom! K tome, u posljednjih 40 godina sve se više, fizički, udaljujemo jedni od drugih. I mimo korone. Mi smo željeli da naša tijela budu slobodna, poput Adama i Eve u raju - zašto bismo se stidjeli tijela?
Odmah ste doživjeli uspjeh.
- Da. Novinari su usporedili naš akt s Manetovom “Olimpijom”, ženom koja nije mitološko biće, ne utjelovljuje alegoriju - i gleda ravno u gledatelja. Nije podčinjena, nego svjesna sebe i svog tijela. Taj pogled učinio je revolucionarnom tu sliku. Vladimiru Gudcu i Savi Stepanovu se svidjelo što sam bila aktivan sudionik priče. Ja nisam bila “cura koja snima aktove”, nisam htjela da me snima Vesović, ili Posavec, ili Krpan... Nego da Mario i ja osmišljavamo rad zajedno, da u toj vezi budemo ravnopravni. I Marija su smetali muški egotripovi, a često je toga bilo i u umjetničkim vezama.
Lijepa ste žena.
- Hvala...
Da niste, sigurno bi sve bilo drukčije, ili ničega uopće ne bi ni bilo.
- Moguće, ali ne mogu reći, jer nemam iskustvo izgledanja drugačijom. Laslo Kerekeš, umjetnik iz Novog Sada, pitao je krajem osamdesetih - što ćemo raditi kad Sanja više ne bude tako lijepa. Rekli smo - isto to. I 1999. imali smo u Tvornici izložbu za koju smo Mario i ja legli na skener, odskenirali naša tijela na prozirnim folijama, bilo je tu puno dlaka i raznih dijelova tijela, ja sam na jednoj fotografiji cuclala Marijev palac, za koji su mnogi mislili da je penis... tu smo htjeli pokazati da je “istina u oku promatrača”. A zatim smo napravili “reprizu” mojih aktova, ali 20 godina kasnije.
Pokazali “rad vremena”...
- Da, imala sam tad pedeset godina, špek na trbuhu... S 20 sam imala 45 kila, sad imam 65, ali smo htjeli to ponoviti iz razloga koji ste spomenuli, da pokažemo da tijelo, kroz moju reprezentaciju pokazano, naborano i staro, ne mora biti neuzbudljivo. Katherine Hepburn je bila izborana, ali prekrasna, neke žene fotografiraju se nage nakon operacije dojke... ljepota je, ponavljam, u oku promatrača.
Ne, ne... ljepota ima striktna i okrutna pravila. Pitanje ženske reprezentacije u medijima, pitanje “ljepote” i “ružnoće” nekad je bila važna feministička tema, danas je gotovo zamrla, žene su tu “izdane”, iako to nije manje važno od seksualnog uznemiravanja.
- Točno. Zašto, ne znam. Mislim da se nitko ne treba odreći nijednog dijela sebe. Ni ljepote, niti želje da budemo lijepe za sebe, ili nekog drugog. I biti svjesne i postojanja feminizma u tome. Feminizam bi danas trebao biti prihvaćen kao nulta točka, kao riječi tampon ili menstruacija... mada ni menstruacija nije neka riječ koju baš smiješ govoriti. Da muškarci menstruiraju, menstruacija bi se slavila ritualno, i još bi se besplatno dijelili ulošci. Da dodam, nemam ništa protiv da dostupnim tehnikama ljudi promijene izgled, identitet, rod, spol...
Jako ste se mladi udali.- I to je bio bunt! Oboje smo bili mladi. Govorili su nam - završite fakultete, zaposlite se na pristojnim mjestima, u RIZ-u, Končaru, propagandi neke firme, pa kad Mario odsluži vojsku... nama je prekipjelo, otišli smo matičaru nakon tri mjeseca hodanja.
Tko kuha, tko čisti, u feminističkoj kući?
- Moje je čišćenje i sauganje, iako najviše volim metlu... a mrzim peglu. Kad god sam peglala, ostavila bih peglu na košulji, pa bi progorjela. I danas kažem Mariju: htjela bih nositi bijelu košulju, daj mi je speglaj. Volim kuhati, ali i Mario... mmm... Mario voli raditi kolače. Baklave, međimursku gibanicu. Valjuške radimo zajedno...
Imate li vi uopće nekih mana?
- Recimo... U devedeset posto svega se slažemo, ali ujutro, dok pijemo kavu, netko zauzme suprotan stav, in the sake of argument... i u jednom trenu se tako žestoko prepiremo da se moramo vraćati u realnost. Hej, nemojmo se posvađati! Zatim... tu je navika zajedništva. Teško mogu zamisliti život bez Marija, to je simbiotski odnos, a tko je tu imela, a tko drvo, ne znam.
Možda bi se mogli razdvojiti na godinu dana, uime umjetničkog eksperimenta...
- Pa da vidimo što bi tko u toj godini napravio! Možda bi tko od nas čitav dan spavao, sunčao se, slušao neku desetu glazbu od one koju zajedno slušamo...
Danas slušate istu glazbu kao 80-ih?
- David Bowie je ključna figura. Mario je u vrijeme dok ga ja još nisam znala pofarbao kosu sasvim u plavo. Izgledao je kao jugoslavenski Rod Stewart, a htio je izgledati kao David Bowie. Nakon nekog vremena sam mu rekla - ošišaj me da izgledam kao Grace Jones, hoću imati kratku kosu.
Malo smo skrenule, ali i draže mi je da pričamo o kosi...
- Mislila sam, ako sam već lijepa, a znala sam da sam lijepa, kao što ste i vi rekli - da barem kosom, koja je u mnogim pričama i mitovima simbol moći, odrezanom na kratko, vidim hoću li imati istu moć kao i s dugom. I od 1984., kad me Mario ošišao kao Grace Jones, na “ćoškove”, ako bi mi netko rekao “lijepa ti je frizura” - znala sam da je odmah moram promijeniti.
Vaš dizajn omotnica za LP-ije razlikovao se od svih drugih.
- Do tada su fotografije izvođača na ovicima bile “realistične”, što naravno nije istina, jer sve ovisi o tome kako fotograf želi interpretirati trenutak. Mi nismo htjeli “realizam”, zato što smo bili i pod utjecajem pop arta, Warhola, a i naših konceptualnih umjetnika... Tu nam je bio jako važan susret s grupom Dorian Gray.
Taj vam je ovitak za LP bio doista prijeloman.
- Da, je. Na njemu nema nijedne fotografije na kojoj možeš prepoznati tko su članovi grupe. Mi i nismo fotografirali sve njih, neki su nam bili manje zanimljivi, ili se činili manje talentiranim ili fotogeničnim, nego sam uz Massima i Terzu, bubnjara, bila - ja. Htjeli smo unijeti zabunu, mistificirati identitete, negdje na tragu Warhola i albuma “Scary Monsters” Davida Bowieja. Fotografija je bila ekspresionistička, ja sam je kolorirala...
Napravili ste nekad i nešto loše?
- Naravno! Na to smo bili primorani rokovima, naručiteljima, njihovim obrazovanjem... jer bi inače ostali bez posla i bi
Biste li dizajnirali omot kutije za cigarete? -
U gadnim godinama, prvih godina rata, stvarno smo bili gladni, jer je kompletan diskografski posao nestao... Skupljali smo u staklenku sitniš i nekad nam je bilo neugodno ići s tim u dućan, pa bi poslali djecu. Nismo bili jedini koji su bili gladni, mnogi free lanceri su bili gladni, ali to nitko nije razumio... i u tom trenutku imali smo naručitelja za omot žvakaćih guma koje su izgledale kao cigarete, na suptilan način navlačile djecu da jednom postanu pušači. Odbili smo posao. Bolje da doma sami u kaci kiselimo zelje, nego radimo nešto nemoralno, a tržište je bilo puno takvih ponuda.
Teške godine. Kraj devedesetih.
- Počela sam odlaziti na tečajeve za prodavanje osiguranja, dobila certifikat. To je život free lancera. Preokret je nastao kad smo upoznali Darka Glavana i počeli s njim raditi na likovnim monografijama. Ja sam postala predsjednica ULUPUH-a. Uz upornost, uvijek je potrebno imati i malo sreće. Naročito za nas koji nemamo partijsku knjižicu bilo koje vrste.
Kandidirani ste za nagradu Zagrepčanka godine, ali prihvatili ste kandidaturu samo da biste, kako kažete, ukazali na nelogičnosti nagrade. -
Mislim da nisam jedina koja nelogičnosti vidi. Naime, u Zagrebu postoji odbor za javna priznanja, koji odlučuje o Nagradi grada Zagreba, nekad jako uglednoj nagradi, nagradi Zagrepčanka godine, nagradi Luka Ritz, a postoji i povjerenstvo za pokroviteljstva grada Zagreba. Tu sjedi uvijek predsjednik Skupštine, članovi, među kojima je uvijek gradonačelnik, tko god bio, i zastupnici, recimo, trenutno Renato Petek, Dubravka Brezak, Ševko Omerbašić... ljudi koji naprosto nemaju stručnih znanja za procjenu. Pa se tako u istoj kategoriji mogu naći dr. Alemka Markotić i Sanja Bachrach Krištofić...
Vama je među zaslugama spomenuto da ste “bibliotekarka i informatologinja”... -
Nevjerojatno! Time se nikad nisam bavila. A ono čime se, uz svoj posao, bavim - godinama sam, recimo, aktivna u ženskim udrugama, već godinu dana vodim emisiju u kojoj ugošćujem samo žene... ništa. Pri tome zaista mislim da osobe poput dr. Markotić, koja je strukom, funkcijom, od Vlade poslana u Stožer, dakle, netko koga je vladajuća politika stavila na mjesto informiranja, znanja, moći... ne bi smjele biti kandidirane, jer to je sukob interesa. K tome, javnost ju je posljednjih tjedana prozvala za favoriziranje svoje obitelji u procesu cijepljenja. U nekim zemljama se zbog toga daje ostavka. Kod nas takva osoba može biti kandidirana za Zagrepčanku godine.
Sukob interesa, dakle...
- Ako kandidiramo ljude koji naprosto, uz plaću, marljivo rade svoj posao, možemo kandidirati i premijera Plenkovića za osobu godine, Bandića za Zagrepčanina godine... Nemoralno i nezamislivo. Na mjestu te osobe ja bih se zahvalila na kandidaturi. Mi smo građansko društvo, i Zagrepčanke koje su mimo svojih funkcija i plaća, volonterski, nešto učinile za ovaj grad, trebale bi biti nominirane za nagradu. A ovako smo, mi, druge kandidatkinje, samo dekoracija za kandidaturu ženama koje su unaprijed predodređene za pobjedu.