Na društvenim mrežama nas koji smo u umjetničkom svijetu, danas je mnoštvo poruka upućenih Slavki Pavić. Velika fotografkinja, neodoljiva karaktera, naime, danas slavi 99 godina, a mi podsjećamo na intervju kojeg smo vodili s njom prošle godine, i u kojemu nam je među ostalim otkrila tajnu svoje vitalnosti.
Slavku Pavić često viđam na otvorenjima izložbi, nedavno smo zajedno jurile da bismo iz Novog Zagreba, Muzeja suvremene umjetnosti, stigle na otvorenje u Galeriju Kranjčar. Sve je zanima, uvijek podržava svoje kolege i u njezinu je društvu ugodno biti, s njom raspravljati.
Razgovarale smo i prije desetak godina, kada smo tek otkrivali njezin opus zahvaljujući nekoliko izložbi. Nevjerojatna mi je ta njezina energija, u tim godinama. U čemu je tajna, pitam je na početku našeg razgovora. "Biti razuman, sve ljude prihvaćati i razumjeti. Nitko nije toliko zločest, samo treba pokušati napraviti da ne bude zločest. Ja cijenim u životu sve ljude oko sebe", kaže Slavka Pavić.
I dalje svaki dan fotografira. Ta je kreativnost, vitalnost, jednom mi je rekla usput, i drži tako mladolikom, nevjerojatno aktivnom i vitalnom. Moglo bi se pomisliti da snima analognim, starijim metodama, no Slavka Pavić ima digitalni fotoaparat, ponekad snima i mobitelom. Često nas sve snima na otvorenjima, bilježi društvene kronike, iako je njezinu stilu bliže da snima grad, Zagreb, njegove ulice.
"Da, imam svoj digitalac, koji je malih dimenzija. Imam ga od 2006. godine, sada već pomalo otkazuje", govori nam. Od novijih fotografija izdvaja: "Snimala sam novi tramvaj Zagreba. Potom Runjaninovu, kod Ministarstva kulture i medija. Pa staru Nacionalnu knjižnicu, na Marulićevu trgu, ovdje bilježim mijene u danu, godišnjim dobima (fotografkinja živi u neposrednoj blizini, sa svojeg prozora gleda Marulićev trg, op. a.). No, ne bih mogla ništa bez podrške jako dragih ljudi, pa i vas, medija. Vas se sjećam kako smo se upoznale prije puno godina, u Galeriji Zvonimir."
Kako dalje kaže: "Nedavno sam bila na otvaranju izložbe Fadila Vejzovića u Galeriji Kranjčar. Bilo je puno dragih ljudi, sa svima sam se fino ispričala i snimala ih. Moj je nećak došao po mene, nudio se i Matej Pašalić." Uvijek imate fotoaparat sa sobom? "Da, malo sam i jučer snimala, a planiram uskoro i fotografirati Ivanku Boljkovac, ona je divna osoba, nepretenciozna."
Dok razgovaramo, često joj zvoni telefon, češće nego meni, rekla bih. Popularna je. Odgovara: "Višnja, ne mogu sada..." No, ne govori da je na intervjuu za novine. Slavka Pavić uvijek je bila skromna. Dočekala me sa susjedom u Botaničaru, kafiću koji je u neposrednoj blizini njezina stana, u kojemu živi već desetljećima, pa tako i Marulićev trg snima već desetljećima. Bilo bi zanimljivo napraviti izložbu tog dijela opusa, kako se Marulićev trg mijenjao kroz desetljeća, rado bih to gledala. "Ovo je moje produženo radno mjesto, moj dnevni boravak, ‘usvojila sam ga‘. Nekad i sama dođem na kavu pa sretnem poznate ovdje", govori.
Snimao ju je, uz naš intervju, fotograf Darko Tomaš. S njim se često viđa na izložbama, fotografskim druženjima, kaže, i jedan je od ljudi s kojim rado razmjenjuje iskustva. Inače je Slavka Pavić najstarija članica Fotokluba Zagreb. Bila je i među osnivačicama ženskog ogranka kluba, sedamdesetih godina.
Rođena je u Jajcu 20. listopada 1927. "Bile su dvije škole, državna je bila bliže nama, časne sestre nešto dalje. Pa je jedan trgovac, koji je bio dobar s mojim tatom, koji je bio pravnik, dogovorio da mu javi kad sestra i ja prođemo pored njegova dućana. Uvijek bi sjedio ispred dućana. I tako se sjećam Jajca. Uvijek je netko vodio brigu o nekome, to su bili lijepi trenuci, djetinjstvo u Jajcu. Slikovit je grad, ima svoju povijesnu priču. Kasnije se, naravno, sve mijenjalo."
Je li od malih nogu znala da će snimati, da će fotografija obilježiti njezin život?
"Ne, nije mi palo na pamet. To se dogodilo tek kasnije, u Daruvaru."
Obitelj se potom preselila u Daruvar. "Svidjela mi se tada fotografija. No, govorili su mi da je to muško zanimanje, majka me pitala što ću u komori sama s dečkima, tada su se filmovi razvijali u tamnim komorama. Dečki koji su fotografirali često su znali planinariti i mi cure s njima."
Uskoro je, 1948. godine, odnosno dok su u Zagrebu čekali vlak za Daruvar, gdje su oboje živjeli, upoznala fotografa Milana Pavića. Bila je ogromna gužva, o tome su nešto počeli razgovarati. I nisu se razdvajali. Sljedeće 34 godine. Ona je u Zagreb zapravo došla studirati ekonomiju, no nakon njihova se poznanstva vratila svojoj izvornoj ljubavi, fotografiji. Milan Pavić bio je jedan od najvažnijih fotografa socijalizma, snimao je obnovu zemlje poslije Drugog svjetskog rata, snimao je Josipa Broza Tita, mnoge umjetnike, društvene kronike... Snimao je za Ilustrirani vjesnik, radio je u Agenciji za fotodokumentaciju. Bio je jedan od rijetkih kojima je bilo dopušteno snimati Josipa Broza Tita, a počeo se baviti fotografijom na temu nove objektivnosti.
Bio je stariji od nje, njoj je bilo dvadeset godina, a njemu trideset i tri, no nije im smetalo. Bila je to ljubav na prvi pogled. I nisu se rastajali sve do njegove prerane smrti, svagdje su išli zajedno. Nije se poslije preudavala, nije joj palo na pamet. Pa on je bio ljubav njezina života. "Penjali smo se po škrapama, plovili Kornatima. Bila sam u svojim dvadesetim godinama. Snimali smo Kornate na zalazak sunca. Bilo je sreće", kaže i skromno nastavlja, demistificira profesiju: "Ako se nađete u pravo vrijeme na pravom mjestu, fotografija će biti izvrsna. I, naravno, ne smijete se zatvoriti u svoja četiri zida, već svaki dan hodati. Ja hodam svaki dan, barem dva kilometra. Da, to čovjeka drži, razmišljate je li dobar ovaj motiv, mozak vam radi, ispituje."
Slavku Pavić, iako je snimila neke od najzanimljivijih fotografija socijalističkog Zagreba, tek smo otkrili uz izložbu hrvatske fotografije u Parizu, kustosice Marije Tonković: "Da, i prije toga je bila izložba Ive Prosoli u Muzeju grada Zagreba. Pa me gospođa Tonković slala u Pariz, izlagala sam uz kolege Mladena Tudora, Đuru Janekovića, Tošu Dapca... Bilo nam je divno u Parizu, uživala sam, divno je bilo s tim ljudima. To je nagrada, biti okružen ljudima kakvi su bili u Parizu. Sjećam se Seadete Midžić. Da, tada mi se život promijenio!" U razgovoru skromno domeće: "Ma, vama je samo zanimljivo što sam ja još živa od svih njih."
Nije tako. Zanimljiva je i zbog svoje životne energije i zbog fotografija.
Jedna od njezinih kultnih fotografija prikazuje čovjeka na biciklu koji vodi konja, odlazi iz Novog Zagreba. Tamo tada počinje ubrzana izgradnja, za sve veći broj stanovnika koji dolaze. I koja će promijeniti izgled ovoga grada. Fotografija je uspjela sve to naznačiti u samo jednoj sceni. I ove je prizore snimala zajedno sa svojim Milanom. "Da, Novi Zagreb se promijenio. Svi se mijenjamo. Čitav se grad mijenja, vremena se mijenjaju, a i mi s njim. Nekad smo znali snimati Harmicu nedjeljom, Milan i ja. Čitav bi grad bio pust, jedna tišina, mir su vladali. A Bakarić je šetao po našem kvartu."
Među najboljim fotografijama Slavke Pavić svakako je "Prolaz Harmica". Snima sjene ljudi, ali i željeznu ogradu koja baca sjenu na njih. Mnogo je to više od nostalgične fotografije. To je fotografija koja definira duh vremena.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....