U subotu, 27. rujna, u 19 sati u predvorju Kazališta Marina Držića novinar i kolumnist Nino Đula, zamjenik glavnog urednika Jutarnjeg lista, predstavit će se publici u novoj ulozi, premijerno kao crtač. Tekstove će privremeno zamijeniti izlošci kojima ovaj Dubrovčanin sa zagrebačkom adresom čini iskorak u neistraženo područje. Što ga je nadahnulo za ‘alternativni izričaj‘, kad je svoja djela odlučio podijeliti sa domaćom čeljadi i koje ga teme zaokupljaju, ispričao je u razgovoru za Dubrovački:
Vaša izložba donosi "Zapise s radnog stola". Jesu li se baš na radnom stolu razvijale crtačke vještine?
- Jesu. Radni stol je i činjenica i metafora. Odmah mi se svidio taj Andrijin naslov jer nosi dvije poruke: spontanost i amaterizam. Ne crtam zaokupljen razmišljanjem o vještinama, što će sigurno primijetiti ljudi koji su zaista profesionalci u ovom poslu. Moja je profesija druga i drugačija, a ovo je u nekom trenutku postao dodatni slobodan izraz. Čak mi je teško rekonstruirati koji je to točno trenutak bio premda bih ga, realno, trebao slaviti poput rođendana. Meni je u crtanju uzbudljivo to što emocije diktiraju poteze više nego razum, koji pak prevladava u pisanju, posebno novinarskom. Vjerujem da su slike iskrenije od tekstova. Nijednom nisam unaprijed planirao nešto naslikati, baš nijednom - zato i jest na radnom stolu, samo dođe. Recimo to ovako: bavim se dubokim smrzavanjem trenutaka, ovo je moj privatni frižider, vrlo osobna škrinja impresija o prostoru i ljudima. To su sve neke sige i otisci, zaleđene šarene fleke intuicije.
Kada ste počeli crtati?
Prije otprilike sedam godina.
Od salvete do omota od krafena
Jesu li prvim crtežima kumovali tipično novinarsko iščekivanje i nervoza?
- Puno sam razmišljao o porivima. Ako se i radilo o autoterapijskom nagonu, svakako nije ni od rokova niti od napetosti posla. Pa tenzija je najveći poticaj u novinarskom zanimanju, zašto bih je htio liječiti? Najbliže sam tome da sam u to krenuo zbog kompenzacije: jer mi je u svijetu koji dijelimo ponestalo boja. Kada sam kročio u svoj odrasli život, bio je i rat, posebno u nas u Gradu, ali više od svega bilo je neizmjerno puno otvaranja, kreacije, proboja golemih novih prostora slobode, dijaloga, stvarno velikih pobjeda. Može ispasti da je ovo što govorim od starenja, ali zaista osjećam da je današnji svijet za sve nas koji u njemu živimo, i uz sav tehnološki napredak i materijalne probitke, ipak puno skučenije mjesto, da ima manje boja u spektru, previše praznina i pojednostavljenja, poništenja i reduciranja. Osobito previše dijeljenja koje ne završava ničijim pobjedama, nego usitnjavanjem. Mislim da je to razlog što šaram - da bih održavao razinu boja u krvi.
Čime crtate, običnom olovkom, kemijskom?
- Svime što mi dođe pod ruku, nešto sam dorađivao i vrhom čačkalice.
Je li podloga običan uredski papir ili su tehnika i podloga evoluirale?
- Za mene je evolucija u podlogama bila traženje uvijek novih, nekonvencionalnih. Ako mislite jesam li došao do platna, s platna sam krenuo kada me u svom tadašnjem ateljeu u zagrebačkoj Mediki moj prijatelj, važan slikar mlađe generacije Stipan Tadić, pokušavao naučiti da slikam unutar crta, kako bi on to rekao. Nikada nije bio sretan što ga nisam slušao, iako vjerujem da će biti ponosan što "visim" po nekim zidovima, pa i u njegovu njujorškom ateljeu. No, kada sam vidio da mogu graditi te svoje male svjetove na pozadini računa, salveta, drvenom pantarulu, upotrijebljenoj kuverti, omotu od krafena, to mi je postalo zabavnije nego razmišljati o, štojaznam, platnu. Uostalom, nemam zasad ni uvjete. Radim od jutra do mraka, posao koji i dalje obožavam, u najboljoj redakciji u Hrvatskoj. Neka što dulje ostane usput i na radnom stolu.
Držite li se određenog formata?
- Držim se jedino toga da mi crtanje ne bude opterećenje nego uživanje, utoliko se ne opterećujem ni formatima, ni motivima niti publikom. Na svom stvarnom poslu ti me kriteriji zaokupljaju toliko da ih u ovom drugom životu želim malo i zaboraviti. Zapravo jedini format kojega se držim jest da pokušam ostati svoj. To je danas sve teže, ali nekako i dalje uspijevam.
U školi bi učenici po koricama bilježnica crtali grb omiljenog sportskog kluba, benda, lika iz crtića, omiljenog junaka iz stripa... Jesu li se i kod vas afiniteti prema crtanju manifestirali već u učionici?
- Nisu i ne znam trebam li za tim žaliti jer bi me svaki drugi odabir u djetinjstvu bio udaljio od puta koji me danas itekako usrećuje. Svoj život, prvo amaterski s teatrom, a onda profesionalni s novinarstvom, ne bih mijenjao nizašto. Mislim da mi je impuls crtanja došao kao treći život, a od viška života glava ne boli.
Kada spominjete učionicu, nisam tada mogao biti svjestan da za učitelja imam čovjeka u čija ću platna poslije udivljeno gledati. Čuo sam kako je nakon nedavne izložbe u Sponzi Pino Trostmann rekao da u njegovim slikama nikada nema tuge. Tuge možda nema, ali meni se više puta dogodilo da su mi pred tim kompozicijama krenule suze.
Kada ste shvatili da je to što crtate umjetnost koju bi vrijedilo pokazati?
- Ja do danas nisam shvatio da je to umjetnost i rado bih da i ne shvatim. Smatram da bi mi to stvorilo pritisak, a od ovoga želim samo zadovoljstvo. Što se pokazivanja tiče, u vremenu u kojemu kompulzivno pokazujemo noge, objede, zalaske, u kojem dijelimo tuđe dosjetke i viceve, cirkularne citate i self help proklamacije, u kojem lajkamo i hejtamo, vjerujem da katkad vrijedi pokazati i nešto originalno.
Prva izložba uopće
Vjerojatno vam je poticaj stigao sa strane u obliku one slavne rečenice: "Pa ovo bi trebalo izložiti, pokazati drugima..."
Istina, mnogi vam govore "kada će izložba", to je kao nekakva poštapalica pristojnosti i podrške. Možete reći i kurtoazije. Godilo mi je, kao i svakome, ali ne, nisam na to nasjeo. No, neki su ljudi uporno argumentirali podršku i njih sam dugo slušao i na kraju poslušao. Nije to bio samo veliki Andrija Seifried bez kojega sigurno ne bi bilo ove izložbe, u tom je čovjeku toliko strasti i energije da to zaista imponira. Teško bih nabrojao sve koji su su se baš trudili da me ohrabre, ali spomenut ću po nekom svom unutarnjem osjećaju četiri žene. Prvo moju životnu suputnicu Doru koja mi je u svemu najveća potpora, zatim Tisju Kljaković Braić, umjetnicu čiji humor i crtež obožavam, pa našu Lenči Obradović Mojaš koju volim još od mojih radijskih dana u Dubrovniku i dragu prijateljicu Branku Kamenski u čijim sam se prvim kultnim emisijama "Pola ure kulture" bio nakratko okušao i kao televizijski novinar.
Andriji i tim divnim ženama na kraju sam povjerovao.
Imate li neke uzore, mentore? Kada se spomenu crtanje i Dubrovnik, nezaobilazan je Andrija Maurović, je li bilo njegova utjecaja?
- Ne znam je li skromnije reći da mi je netko uzor ili da nemam uzore, vjerujem da je i jedno i drugo pogrešan odgovor. No, bit ću iskren, nemam uzore, ali ako netko nalazi sličnosti u onome što je na ovim papirima s nečim što mu je otprije u oku, to će me razveseliti. Možda bih tako nešto dodatno naučio i o sebi.
Je li Vam ovo prva izložba u rodnom Dubrovniku? Po plakatu bi se reklo da donosite crteže Grada. Što ćete predstaviti?
- Ovo mi je prva izložba uopće, ne računamo li priliku koju su mi dali Josip Škerlj i Robert Kralj propuštanjem nekih mojih slika na skupnu izložbu minijatura prije nekoliko godina. Naravno da je Grad morao biti prvi i da u Gradu pokazujem samo Grad, ali veći dio života proveo sam u Zagrebu pa je red da se i ondje "izložim". Jedinstvenu priliku pružio mi je naš slikar Damir Sokić predloživši da u njegovu ateljeu u Zagrebu pokažemo portrete koje sam crtao zadnjih godina. To će, već za dva tjedna, biti malo drugačija priča od ove i silno joj se veselim. U prosincu bi pak u Zagreb trebala doći i adaptacija ove dubrovačke izložbe, no o tome kada se zima približi.
Kakva su očekivanja od izložbe i kolika je nervoza izlagati pred svojom čeljadi?
Prvo, naravno uz Andriju, želim zahvaliti Teatru i Paolu Tišljariću što su mi omogućili da s radovima uđem u taj prostor. Osjećam da je baš tu negdje između teatra i Svetog Vlaha moje formativno ishodište. Naravno, i nekih 200 metara dalje, u Sigurati, gdje su i danas moji mama i tata koji su me otpravili u, mogu sada na pola stoljeća suditi, zaista lijep i kreativan život. Što očekujem od izložbe? Pa očekujem puno razmijenjenih sretnih pogleda s ljudima koje volim, koje dugo nisam vidio i s onima koje ne znam, ali su svratili nakratko posuditi mi svoje poglede. To je zaista sve što očekujem, zvuči malo, ali je na kraju puno.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....