Ivan Kožarić danas će proslaviti svoj 99. rođendan. Posjetit će ga obitelj i na poklon mu među ostalim odnijeti i slikovnicu “Muha u ateljeu Ivana Kožarića” koju je napisala Sanja Lovrenčić, a ilustrirao Dominik Vuković.
Izdavač slikovnice su Mala zvona, uz MSU. Nakon promocije slikovnice u Muzeju suvremene umjetnosti, u Kabinetu Malih zvona otvorit će se izložba ilustracija Dominika Vukovića. Slikovnica prati umjetnikov put, od odrastanja, kada bi ga majka skrivala u sijenu da ga otac ne bi kaznio zbog loših ocjena, do njegova specifična umjetničkog stvaranja, primjerice bojanja u zlatnu boju cipela, autića i slično, stvari koje su se našle u ateljeu.
Iza projekta stoji Iva Radmila Janković, kustosica Atelijera Kožarić koji se nalazi u sklopu MSU.
Kako kaže: “Ideja o slikovnici već postoji dugo vremena. Kada posjećuju muzej, djeci je Atelijer Kožarić, s tako velikim mnoštvom oblika i svakojakih različitih materijala, često najdraže mjesto. Organizirano je mnogo radionica za djecu, muzejske Rođendaonice ne prolaze bez obaveznog posjeta Atelijeru Kožarić. Baš zato smo htjeli imati i publikaciju posvećenu djeci.”
Zamotani atelje
Odluku o sadržaju slikovnice prepustila je autorici: “Književnica Sanja Lovrenčić posjetila je nekoliko puta Atelijer. Pričale smo, dala sam joj kataloge, filmove, tekstove… Rezultat me ugodno iznenadio, na vrlo živ način uspjela je prenijeti atmosferu i to kroz glavni lik Muhice, koja se sasvim slučajno našla u ‘zamotanom ateljeu’ Naime, nakon što su sve umjetnine i predmeti preseljeni iz Kožarićeva ateljea u MSU, ideja umjetnika bila je da neko vrijeme ostanu zamotani u finom bijelom papiru, kako su i stigli. Pojedina djela se odmataju, i iz stranice u stranicu Muhica nas upoznaje s Kožarićevim skulpturama i motivima. Tu su još i jedna svadljiva mačka i par miševa. I na kraju još - Rijetka Ptica.”
Kako govori Radmila Iva Janković: “Rijetka Ptica glavni je simbol slobode, a sloboda je glavna supstanca Kožarićeva stvaranja. Sviđa mu se ta Sanjina ideja s muhom jer u slikovnici doznajemo da muhino oko ima 4000 leća, a u Kožarićevom je ateljeu baš takva ogromna količina radova, više od 6000, pa mnoge, znači, može vidjeti odjednom. Dominik Vuković Atelijer Kožarić posjećivao je zajedno sa Sanjom Lovrenčić i prema pažnji s kojom je promatrao eksponate bilo je jasno da u svemu tome uživa. To nije jednostavno, dati vlastito umjetničko viđenje tuđeg umjetničkog opusa, pogoditi atmosferu ispričane priče.”
Slikovnica počinje Kožarićevim hodanjem po gradu. Često ga se moglo sresti kako šeće ulicama, a grad mu je bio jedna od omiljenih tema u umjetnosti. Sa sobom je nosio fotoaparat i snimao. Stan mu je bio u Vukovarskoj ulici, a atelje u Medulićevoj, pa u Vlaškoj. U slikovnici se citira samog umjetnika koji je jednom tumačio: “Kao kipar, ja danas živim isključivo na ulici. Hodajući od stana do ateljea i pješačeći obrnutim smjerom, zapravo živim s gradom sa svim njegovim ljudima i rekvizitima.”
Čitateljima slikovnice Kožarićev se rad približava i objašnjava među ostalim na sljedeći način: “Kad on nešto vidi, izdvoji, premjesti, to se nešto promijeni, i sve drugo, pa i tvoj pogled.” A o nastanku “Prizemljenog Sunca”, zlatno obojenoj kugli u Bogovićevoj ulici, kaže se: “Jednom, kad je bio vrlo mlad, i još nije bio kipar, vidio je na jednom zidu jarki bljesak. Gle, Sunce prilijepljeno za zid! Rekao je, i napisao u nekom pismu, i poslao, i zapamtio i bljesak i pismo, pa je rasipao bljeskove.”
Najizazovniji crtež
Dominik Vuković, koji tekst prati ilustracijama, kaže: “Još od Škole za primijenjenu umjetnost, pa potom Likovne akademije, poznajem i cijenim Kožarićev rad. Izazov je kada treba na ovaj način prikazati djela suvremenog, konceptualnog umjetnika s puno humora.” O tome koja mu je bila najizazovnija ilustracija uz slikovnicu o Kožariću, Vuković kaže: “Nacrtati mladog umjetnika dok je spavao u sjeniku. To je jedini dio slikovnice u kojemu se prikazuje njegova prošlost i baza je za sve ostalo.”
Kako je došlo do ilustracije dok spava u sjeniku, može se pročitati iz slikovnice. Umjetnik je, naime, često prepričavao svoje djetinjstvo, što je inspiriralo Sanju Lovrenčić. Tako u slikovnici stoji: “Kao dijete, dok je još živio među stablima, ponekad bi pobjegao od kuće. Otac se ljutio na njega, no majka bi ga sakrila od očeve ljutnje: prostrla bi mu plahtu u sjeniku i tamo bi spavao, u mirisu sijena, u dodiru domaćeg platna. Tom mirisu i dodiru također se vraćao, po platnima ispuhivao boju, stog stijena postavio na gradski trg...”
Ivan Kožarić rodio se 10. lipnja 1921. u mnogobrojnoj obitelji, on je bio četvrto od petero djece. Otac mu je bio profesor, a majka domaćica koja je voljela umjetnost. Osnovnu školu je pohađao u Sisku. Kada mu je bilo deset godina, preselio se u Zagreb s obitelji. Otac ga je poslao u Trgovačku akademiju, a on je završio naposljetku Likovnu akademiju, osjećao je da je to njegov životni poziv. Nakon što je njegovu skulpturu “Kupač pod tušem” ugledao jedan ugledni francuski povjesničar umjetnosti, na neko vrijeme odlazi Pariz. No ipak se vraća u domovinu jer vjeruje da će imati više slobode, a ovdje ga je čekala i zaručnica. Ostalo je povijest. Crta, slika, izrađuje kolaže, fotografira, Najdraža mu je misao “Svaki dan ispočetka”.
Fotografije
Na kraju su slikovnice fotografije, a snimio ih je Boris Cvjetanović, skulptura koje su se našle u slikovnici, kao što su Fićo, Mačka miš, model za javnu skulpturu Matoša, Pinkleci, mekane skulpture od tkanine načinjene kao smotuljci za put. Kožarić je koristio čvrste, trajne materijale, ali i krhke i netrajne, kao što su žica, papir, folija.
“Trebalo mi je nešto vremena da nađem način koji će odgovarati i Kožarićevom opusu i mladoj publici kojoj je slikovnica namijenjena”, kaže autorica slikovnice Sanja Lovrenčić i nastavlja: “Svojevrstan ključ našla sam u velikoj slobodi autora te u vedrini koja zrači iz mnogih njegovih radova; zaključila sam da o Kožariću nešto mogu reći samo ako ostavim po strani pripovjedačke konvencije i pustim maštu na slobodu.
I tako se dogodilo da je sve oživjelo, i Kožarićevi radovi, i zapisi, i cijeli njegov atelje. Svi elementi koji se pojavljuju u mojoj priči potječu iz umjetnikovog svijeta, uključujući glavni lik Muhicu. Radovi iz ateljea, koji je na početku priče zamotan, postupno se razotkrivaju, razgovaraju s Muhicom, pomalo pjevaju, pomalo pripovijedaju, vodeći i nju i čitatelja imaginarnim prostorom koji se širi pod krilima Rijetke Ptice i na koncu se otvara prema zagrebačkom nebu.”