U Galeriji Kranjčar izložbom radova Dušana Džamonje i Siniše Majkusa nastavio se vrlo dobro osmišljen ciklus “Mentalni sklop. Sljedbenik/mentor” u sklopu kojeg izlažu umjetnik mlađe ili srednje generacije, i najčešće stariji umjetnik, iako je bilo i iznimaka, pa su mentori bili glazba ili šah.
Ovakve ideje zažive u pravilu jednu sezonu, nakon čega slijedi antiklimaks. Ovaj put je obrnuto.
Ciklus koji smo hvalili u prvoj izlagačkoj sezoni još je jači u drugoj za što treba prije svega zahvaliti “režiji” Mladena Lučića, kustosa koji je prije neko vrijeme otišao iz zagrebačkog Muzeja suvremene umjetnosti te djeluje u Puli. Nakon što je prethodno uspješno spojio rad Sebastijana Dračića i Danijela Žeželja te Zlatka Kesera i igru šaha, sada je povezao Džamonju i Majkusa. U popratnom se katalogu može pročitati kako mu je ideja pala napamet nakon što je radove obojice umjetnika ugledao u javnom prostoru Primorja. Gledajući postav izložbe, veza se čini vrlo jasnom, u nekim trenucima čak i doslovnom.
Naime, umjetnička veza dvojice autora šira je i dublja, no najdoslovnije se može predočiti dvjema skulpturama u obliku kugle jednog i drugog umjetnika. Iako svaki umjetnik ima svoju polovicu galerije za svoj rad, dvije umjetničke kugle u postavu stoje po sredini izložbe, jedna pokraj druge. Sličnih su dimenzija, Majkusov je materijal varena žica, njegova je skulptura, krhkija, prozračnija, Džamonjina je kugla od željeza, “teža”, kompaktnija, zatvorenija. Ovi se opisi mogu prenijeti i na ostatak izložbe.
Dijalog dvojice umjetnika naznačuje se i prije ulaza u galerijski prostor, dvjema skulpturama koje su postavljene u dvorištu ispred galerije, Majkusovim radom “Neuro” visokim dva metra, i jednom od Džamonjinih skulptura iz ciklusa “Skulptura MSY”. Od Džamonje su većinom izloženi radovi nastali dvijetisućitih, skulpture i crteži kineskom tintom. Kiparski radovi se u osnovi baziraju na tome da umjetnik precizno razdijeli kuglu i od dijelova i njihova međusobna odnosa gradi rad, što kasnije ucrta. O radu Dušana Džamonje, domaćeg umjetnika međunarodne reputacije, koji je 1960. među ostalim nominiran i za Grand Prix na Venecijanskom bijenalu, brine se Fundacija koju vodi njegov sin. Rado bismo vidjeli i neku samostalnu izložbu ovog umjetnika.
Riječki umjetnik Majkus, podsjetimo, prošle je godine u isto vrijeme imao samostalnu izložbu u Laubi pod nazivom “Megamix” za koju je dobio i nagradu Hrvatskog društva likovnih umjetnika za najbolju prošlogodišnju izložbu. Diplomirao je grafiku kod Miroslava Šuteja, u javnim nastupima često ističe kako njegovi radovi nisu skulpture, nego crteži u prostoru, kako ga zanima rušenje granica među medijima, a o tome svjedoče dva rada, “Crtanje 1” i “Crtanje 2” iz devedesetih. Monokromne su, kao većina ostalih djela.
Ipak, njegov oprostoreni crtež najviše dolazi do izražaja na radu 48(Megamix):instalacija crveno-plavih oblika koja se može promatrati dugo, iz različitih kutova, te neprestano donosi nova čitanja. Sve u svemu, sjajan dijalog.