Nekoliko mi je znanaca, a prva je bila moja prijateljica Jadranka Pintarić, ukazalo kako Marko Golub, voditelj galerije Hrvatskog dizajnerskog društva, radi sjajan posao. Kad je nedavno izišao drugi tom knjige "Fragmenti dizajnerske povijesti", čiji je urednik i suautor (izdanje HDD), mogla sam se u to i sama uvjeriti, koliko mi vlastito znanje dopušta. O knjizi smo, na način neuobičajen za uobičajeni format ovog intervjua, razgovarali u Markovu radnom prostoru u HDD-u, gdje je sve puno knjiga, ali i raznih radnih alata, jer... sljedeća izložba već se postavlja.
Marko Golub (1978.) rođen je u Splitu, odrastao u Zagrebu; diplomirao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu.
Što je uvjetovalo uvrštavanje autora u ‘Fragmente dizajnerske povijesti?
- Zajedničko svim prilozima jest da su nastali tijekom realizacije istraživačkih izložbi o hrvatskom dizajnerskom naslijeđu te važnim povijesnim i suvremenim autorima i fenomenima, u HDD galeriji koju vodim. Godinama smo skupljali i kreirali sjajnu građu koju nismo uvijek imali mogućnosti objaviti u opsežnijim publikacijama, tako da su dva toma ‘Fragmenata dizajnerske povijesti‘ zapravo kolekcija priča o povijesti hrvatskog dizajna, i njegovoj sadašnjosti, iz niza tematskih rakursa.
Poglavlja namjerno nisu ujednačena.
- Poglavlja ipak čine određen sustav unutar kojeg su tekstovi organizirani kao konstelacije povezanih tema, pripovijesti i autora: ‘Intermedijalna čitanka‘, ‘Dizajn=akcija‘, ‘Dizajn nezavisnosti‘, ‘Industrijski kontekst‘, ‘Kartografija dizajna‘ itd. Sami tekstovi, kako kažete, variraju i stilski i vrstom, pisali su ih kustosi i povjesničari umjetnosti, ali i dizajneri-praktičari. Neki su monografski, ili obrađuju tematski fokusiran dio opusa nekog autora. Primjerice, obje knjige sadrže tekstove o Borisu Ljubičiću, ali u prvoj pišemo o njegovu dizajnu vizualnih identiteta, znakova i logotipa kojih je Ljubičić oblikovao više od 250, dok u drugoj obrađujemo dizajn u kontekstu politike i društvenog angažmana. Obrađeni su svjetski poznati autori poput Mirka Ilića, ali i neki potpuno zaboravljeni kao što je Nenad Pepeonik, sa sjajnim opusom sitotiskanih filmskih plakata 60-ih i 70-ih godina. Drugi tekstovi bave se temama poput samoorganizacije dizajnera i kulture stanovanja, kao prilog Lovorke Magaš Bilandžić i Patricije Počanić o djelovanju SIO 50-ih godina, dizajna i nezavisne kulture, dizajna u diskografiji itd.
Poglavlja su dobili i konceptualni umjetnici.
- Da, jedno od poglavlja u prvoj knjizi obrađuje malo poznat rad u grafičkom dizajnu istaknutih suvremenih umjetnika kao što su Sanja Iveković, Dalibor Martinis i Goran Trbuljak, gdje mislim da se jasno da iščitati kako je njihov dizajn bio oblikovan njihovim umjetničkim svjetonazorom, ali i kako su njihove umjetničke prakse također ponekad oblikovane iskustvom, pa i medijem dizajna.
Za Mihajla Arsovskog, jednog od najvećih, kažete da je - iako i kultna i mitska ličnost - ostao pomalo ‘iskorijenjen‘, nedovoljno obrađena opusa, za razliku od suvremenika, poput Picelja, Bućana. Zašto?
-Arsovski je sigurno jedna od četiri ili pet najvažnijih ličnosti u hrvatskom grafičkom dizajnu u razdoblju u kojem je najaktivnije djelovao, visoko cijenjen među ljudima koji dizajn poznaju, ali za širu publiku on je dobro čuvana tajna - misteriozna osobnost iza nekih od najintrigantnijih knjiga ili plakata koje ste ikad imali pred sobom. Služi se istim sredstvima kao i drugi dizajneri, tipografijom i slikom, ali oko njih je izgradio iznimno prepoznatljiv jezik koji je nemoguće imitirati - u ekspresivnosti koju on daje tekstu, repeticiji grafičkih motiva, jukstaponiranju kontradiktornih vizualnih elemenata ima nečeg duboko promišljenog i nedokučivo iracionalnog. Arsovski je dizajner koji najslikovitije ukazuje na to da tekst nije samo verbalni sadržaj, nego i snažna slika koja daje ton, boju onome što čitamo.
Zašto je onda tako, malo, ‘zabačen‘?
- Jedan od razloga je njegova poslovična samozatajnost, rijetko je davao intervjue, koliko znam postoji samo jedan televizijski intervju koji je s njim napravio Radovan Ivančević za RTZ početkom 1970-ih. Malo je grafičkih dizajnera kod nas koji su stekli visoki status u kulturi i društvu, a da nisu paralelno imali ozbiljne karijere u tzv. čistoj likovnoj umjetnosti, kao što su Picelj, Bućan, Srnec itd. Svi koji ispadaju iz tog kalupa su manje-više ostali nevidljivi i o njima se nije mnogo pisalo, osim ako su imali smisla za javne nastupe, kao na primjer Boris Ljubičić...
To nije iznenađenje.
- Čak i prije nego što sam se zanimao za dizajn, za njega sam znao. Bio je uvijek spreman da iz svoje dizajnerske pozicije govori o stvarima koje su društveno relevantne, koje se tiču svih nas. Sveprisutan u medijima.
Ponekad i na vlastitu štetu.
- Da, mnogi to smatraju samopromocijom, ali mislim da se kod Ljubičića zapravo radi o njegovu uvjerenju da je dizajn životno važan, i da se iz rakursa dizajna može progovoriti o najvažnijim društvenim pitanjima. Ljubičić je u pravu, dizajn je utkan u većinu aspekata naših svakodnevnih života. Osim toga, ako pogledate njegov rad od početka 70-ih do danas - identitete, ambalaže, plakate itd. - to je jedan od najproduktivnijih i najkvalitetnijih kreativnih opusa u Hrvatskoj uopće, ne samo u dizajnu.
Tko danas od mladih autora radi najbolji dizajn u nas?
- Na to pitanje bilo bi lakše odgovoriti kad bi dizajn bio jedna monolitna stvar, ali nije. Nije isto govoriti o dizajnerima koji striktno rade u području nezavisne kulture i onima koji rade s korporativnih klijentima, ili onima koji su se upustili u neku od novih eksperimentalnih, spekulativnih dizajnerskih praksi. Meni su svi oni izuzetno važni. Mislim da je najboljim hrvatskim dizajnerima zajednički jedan refleksivan, konceptualan pristup, u kojem forma slijedi iz jasnih ideja. Jedan od primjera koji je meni silno drag je istarski dizajnerski studio Sonda. Rade sve - od dizajna za vrlo male lokalne inicijative, do onih za velike korporacije. Isti ljudi koji su redizajnirali Kraševe čokolade i kekse stoje iza nekih od najuvrnutijih kampanja, primjerice za Festival pročitanih knjiga BOOKtiga u Poreču. U svemu su izuzetno inteligentni i duhoviti, jako dobro razumiju medij i što se njime može reći onkraj onoga što se od njih traži. Najbolji dizajn naći ćete upravo kod autora koji tako razmišljaju. Ljubičić je jedan od takvih autora, Mirko Ilić također.
Spomenite neki od radova Sonde.
- Za BOOKtigu rade više od desetljeća, ali za mene je vrhunac tog projekta kampanja tog festivala iz pandemijske 2020., kada su iz lokalnih turističkih agencija uzeli generičke plakate za putovanja u Pariz, Grčku, Italiju itd., oblijepili njima oglasna mjesta i pozvali ljude na putovanje u trenutku kada se nikamo nije moglo putovati. Na plakatima je stajao QR kod koji vas je vodio na popis knjiga iz gradskih knjižnica uz koje ste, barem u vašoj mašti, mogli otputovati gdje god ste željeli. To je najbolji umjetnički odgovor na tu osjetljivu temu koji sam vidio, na mjestu je, ne docira vam, ne moralizira, suosjeća, vraća vas u život.
Izvrsno!
- Želim svakako spomenuti Igora Manasteriottija, čiju smo izložbu nedavno radili, čiji logotipi i dalje, kao i Ljubičićevi, imaju snažnu značenjsku dimenziju - mnogo iz njih možete pročitati onkraj estetskog dojma koji je danas, dijelom zbog dominacije weba, preuzeo primat pa imate mnoštvo rebrandinga koji izgledaju krasno, ali ne govore ništa. Volim to što Klasja Habjan radi na presjeku dizajna, ilustracije i književnosti, volim uvrnuto razmišljanje izvan okvira Olega Šurana koje me svaki put iznenadi. Potom Dejan Kršić, čije mi je znanje, erudicija, brz, bistar kritički um jedan od najvažnijih uzora, ali i saveznika.
A sad, knjige. Naslovnica nije jedina stvar u dizajnu knjige, ali je ipak najvažnija. Tko u Hrvatskoj radi dobre naslovnice?
- Naslovnica je važna, ali nije najvažnija. Cijela anatomija knjige - njena unutrašnjost, papir, prijelom, uvez, dinamika slike i teksta itd. presudni su za naše iskustvo čitanja. Lana Cavar i Narcisa Vukojević oblikuju sjajne naslovnice dominantno tipografskim sredstvima…
Lana je odlično više puta napravila knjige Damira Karakaša...
- Da, između ostalog. Tu su i mlađi poput Lane Grahek, koja trenutačno s Dejanom Kršićem radi na publikacijama za Bečki Kunsthalle. Zatim Dejan Dragosavac Ruta, Damir Gamulin Gamba, Ivana Vučić i Tom Jura Kačunić iz Hamper studija koji knjige oblikuje poput fetiša.
Savršena naslovnica bi bila...
- Naslovnica vas mora, kao i kazališni ili filmski plakat, kao ambalaža keksa, zaintrigirati i uvući vas u svijet onoga što se tamo nalazi... Nije to nužno uvijek ljepota, sklad, nema formule.
Ne komplimentirate baš izdavačima u ovoj knjizi... rade prekomercijalno, na brzinu, serijski, odraz su korporacijskog, potrošačkog duha, čini mi se da im to zamjerate.
- Ako radite sporo, to ne znači uvijek da ćete imati najbolji rezultat. Nije nužno problem ni ako radite serijski. Ako je koncept dobar, ako je identitet biblioteke dobro postavljen, onda možete raditi brzo i odlično. Primjer je Biblioteka HIT, koju je oblikovao Alfred Pal, koja je dugo godina imala jasan, čvrst sistem i ne možete sa sigurnošću tvrditi da iza svake pojedinačne naslovnice stoji puno razmišljanja, a efekt je sjajan. No, formula nema, nerijetko je prvo, instinktivno rješenje bolje od tjedana razmišljanja. U Jugoslaviji je izlazilo puno više knjiga nego sada, radile su se na drugačiji način, ali ne možete reći da i tada nije bilo lošeg dizajna. I onda uvijek ponovno iskrsnu Arsovski ili, evo, rekao bih čudom zaboravljeni, Zoran Pavlović, čiju smo izložbu nedavno imali, s čijim su knjigama odrastale generacije.
Ukratko - danas je dizajn knjiga bolji ili lošiji nego prije pola stoljeća?
- Zavisi što gledate. Nedavno smo imali bijenalnu Izložbu hrvatskog dizajna, i kad su me novinari pitali što je najbolje od ondje prezentiranog, rekao sam - knjige i publikacije. Predstavljeno je 50, 60 predivno oblikovanih knjiga, kataloga, publikacija… već 20-ak i više godina govorimo o propasti knjige, a ja zapravo imam dojam da se nikada nije tako dobro dizajniralo u tako velikoj količini. Dobrim dijelom kao rezultat djelovanja Nikole Đureka, koji je sa školovanja u Nizozemskoj prenio svoja znanja na studije dizajna u Zagrebu i Splitu. Što je naklada veća, obično je samo oblikovanje konvencionalnije. Zašto, ponekad nisam siguran, premda ima iznimaka.
Završili ste Likovnu akademiju. Vi sami ne dizajnirate?
- Ne. Bavim se pisanjem, uređivanjem, kustos sam izložbi. Prvotno sam kritičar, završio sam ALU, nastavnički smjer, kod Ante Rašića. Dok sam studirao počeo sam pisati za Radio 101, Zarez, stručne časopise, televiziju. Cilj mi je bio da sebi, a onda i drugima pokušam objasniti zašto su vizualna kultura i umjetnost važne. Nisam imao posebnu želju da se bavim umjetnošću, a dizajn zahtijeva specifična stručna znanja. Pokušavam biti profesionalac, a ne amater u tome što radim.
Ali, crtate za svoje kćeri, od 5 i 8 godina...
- Od korone sam se privatno vratio crtanju, i projektu koji je meni hobistički, zove se ‘Instant Bedtime Stories‘. To je serija crteža s kratkim tekstovima nastala iz svakovečernjeg rituala pričanja priča kćerima. Ozbiljnije izdanje čeka nekog izdavača, ali sljedećeg tjedna bi trebala izaći jedna mala knjižica koju će objaviti Darko Macan u svojoj ediciji autorskih knjižica ‘Sport‘.
Ovaj tjedan se kulturnjačka javnost intenzivno bavila umjetnom inteligencijom, u fotografiji i glazbi... Umjetna inteligencija i dizajn?
- U idealnom slučaju, AI će biti dobar instrument i za dizajnere i za umjetnike, a njegov uspon podsjetit će nas na to da njihov posao nije samo stvaranje lijepih slika.