Dok je prala prozore u Deželićevoj, sluškinja je pala i umrla. Liječnika se čekalo sat vremena. U Zagrebu je zbog nje promijenjen zakon

U Zagrebu se može pogledati izložba posvećena Rudolfa Lubynskom, jednom od najvažnijih arhitekata s kraja 19. i početka 20. stoljeća, a koji je svojim radom promijenio lice Zagreba. Otvorena je u Hrvatskom državnom arhivu, a kustosica je Irena Kraševac, s Instituta za povijest umjetnosti.

Izložba je jako zanimljiva jer obrađuje arhitekturu s kontekstom mnoštvom štiklkeca, recimo u poglavlju "Služavkina priča": "Lubynskijeve zgrade koje je projektirao za Hrvatsku banku za promet nekretninama i ostale investitore proizlazi iz onodobnog načina stanovanja koji uključuje ispomoć u kućanstvu i jasno odvajanje prostorija za boravak obitelji vlasnika (ili najmoprimca) i posluge. Obitelj vlasnika obitava u prednjem, uličnom dijelu koji čine međusobno povezane velike sobe, dok je gospodarski trakt isturen u unutrašnjost bloka i nerijetko je lošija razina stanovanja. U tom je dijelu i soba za služavku, skučena sobica uz kuhinju i ostavu. Na nacrtima male sobe u tzv. gospodarskom traktu često piše "služavka"– što jasno označava namjenu prostorije već u fazi projektiranja. Reprezentacija građanske elite ogledala se u obiteljskim salonima i blagovaonicama u kojima su se priređivale svečane večere i zabave te primali gosti. Reprezentativne obveze socijalizacije na visokoj razini, koje su uključivale ugošćivanje gostiju, bile su i u funkciji suprugova posla. U ispunjavanju te uloge, za obavljanje svih tih poslova, domaćici je bila nužna pomoć. Dobra i pouzdana služavka, obučena za potrebe finijeg društva, bila je posebno na cijeni. Jedna djevojka kao služavka bila je sastavni dio obitelji srednje i više građanske klase u gradovima Monarhije, tzv. djevojka za sve, deklica za vse, rafazze tutto fare, Maid-of-all-Work, bonne à tout faire, Mädchen für alles.

Služavkina soba nalazi se neposredno uz kuhinju te ona, osim raznih kućanskih poslova, svakodnevno priprema hranu za obitelj vlasnika. Kuhinje Lubynskijevih kuća bile su opremljene standardnom opremom svoga vremena. U kuhinji se nalaze ugrađeni zidani štednjaci na drva obloženi keramičkim pločicama s vertikalnim dijelom s pećnicama i odjeljkom za grijanje tanjura te nižim za kuhanje. Obvezna oprema je sudoper koji se nalazi najčešće nasuprot peći i kredenc u kojem se čuva posuđe.

Život služavki

Imućnije građanstvo i plemstvo zapošljavalo je, uza služavke, i kuharice ili kuhara koji su se bavili isključivo pripremom obroka, dok bi kod manje imućnog građanstva gospodarica ponekad sama kuhala, a služavka bi joj pomagala. Dobro kuhanje je posebna vještina i njome ne vlada velik broj sluškinja, a na cijeni su posebno bile "samostalne kuharice".

Služavke nisu objedovale za istim stolom sa svojim službodavcima. Prigodom dolaska gostiju postojao je poseban redoslijed prema kojemu se dijelila hrana, a služavka je bila uredno odjevena i nosila je bijelu uštirkanu pregaču. Za svečane večere s važnim uzvanicima bili su posebno unajmljeni kuhari ili kuharice koji su za takve prigode osmislili i posebne jelovnike.

Osim svakodnevnog kuhanja, kućna je posluga obavljala razne poslove, pospremanje, pranje, podvorbu, šivanje, krpanje, brigu o djeci, nabavi namirnica, potpaljivanje i održavanje vatre u pećima, rad u vrtu itd. Za "veliko pranje" mogle su biti angažirane i vanjske pralje.

Posluga bana Hedervaryja (ilustracija)

/Press

U pojedinim se domaćinstvima briga o djeci povjeravala posebnom osoblju, odnosno dadiljama, paziteljicama, guvernantama. Neke su se gospođe, uza svoju služavku, koristile i uslugama posebnih švelja, glačarica i kuharica. U zagrebačkom žargonu česti je naziv bedinerica za žensku osobu koja pomaže u kućanstvu (od njem. bedienen, poslužiti, dvoriti)

Velike zgrade uključivale su i stan pazikuće u podrumskom ili prizemnom dijelu koji se uglavnom sastojao od jedne sobe i kuhinje, te odvojenog zahoda.

O načinu stanovanja u zagrebačkim donjogradskim blokovima svjedoče i podaci o ugradbi stalaka za čišćenje (klofanje, od njem. klopfen) sagova u dvorištima te stalaka za čišćenje odijela.

Piše i o konkretnom slučaju jedne služavke:

Kako je tragična sudbina jedne služavke spasila brojne živote? Ljeti 1909. došao je Emilije Laszowski k svom prijatelju Velimiru Deželiću da se s njim oprosti prije odlaska na operaciju u bolnicu. Nekoliko trenutaka prije toga dogodila se strašna nesreća u Deželićevoj kući u Prilazu 23. Dvorkinja Katarina Hendrich, perući prozore, pala je s prvoga kata na ulicu i ostala smrtno ozlijeđena na pločniku. Dobri ljudi prenijeli su je u vežu kuće Antuna Kontaka, a trebalo je više od jednog sata dok je stigao liječnik, a još dulje dok su pronađena nekakva kola da bi nesretnicu prevezli u bolnicu. Dotle je jadnica umirala i izdahnula pred očima bespomoćnih ljudi. Ta nesreća potaknula je osnivanje društva za spašavanje i žurno pomaganje. U listopadu 1909. Braća Hrvatskog Zmaja sazvala su skupštinu zagrebačkih liječnika, predstavnika vlasti i građana te je zaključeno da se treba pristupiti osnivanju Dobrovoljnog društva za spasavanje, koje je proradilo početkom sljedeće godine. (Deželić, 2011., 588)