"Pop nostalgia" naziv je izložbe koju je umjetnik mlađe generacije Mario Romoda pokazao u Galeriji Karas Hrvatskog društva likovnih umjetnika. Pop zbog mnogih referenci na pop kulturu, nostalgija jer se u dobrom dijelu izložbe umjetnik prisjeća dječačkih dana.
Na prvu, čini se da previše toga ima ispričati, da je cikluse valjalo podijeliti u njih nekoliko. No, riječ je ujedno o umjetniku raskošnog temeljnog slikarskog talenta, pa se može očekivati da će se s vremenom naučiti stišati, jasnije odrediti.
Kroz sve se radove, dakle, provlači nostalgija za vremenom kakvo je bilo nekad. Slike "zamućuje" kako bi simbolički prikazao nesigurnost, nestabilnost sjećanja. Ako je potrebno povlačiti paralele, Romoda u obilnom korištenju boje, a služi se uistinu svim bojama, ima dosta toga zajedničkog s Josipom Tirićem. S Martinom Grlić ima nekih sličnosti dok slika prizore iz prošlosti kroz zamućenu prizmu, no njegova je priča osobnija. Riječ je, u svakom slučaju, o dvoje umjetnika koji su mu generacijski bliski.
Romoda je rođen u Vukovaru 1987.godine. Kad su mu bile tri godine, izbjegli su, cijela obitelj, u Njivice na Krku, potom je živio u Osijeku pa u Zagrebu, gdje je na Likovnoj akademiji studirao kod Zoltana Novaka i Duje Jurića. Nije iz umjetničke obitelji, nije obitelj bila ispočetka ni presretna odabirom zanimanja, no podržavali su ga. Dobivao je brojna priznanja, kako u školi, tako i poslije na studiju, pa je svojedobno proglašen i najboljim studentom generacije.
Na samom početku izložbe prikazuje sliku Borovo, riječ je o jednom od simbola njegova rodnoga grada. Figure igrača nogometa također su prisjećanje na dane djetinjstva. Naziv je potonjeg rada "Utakmica". Sivi likovi uhvaćeni su u trenutku žustrog razgovora o strategiji igre, ne u samoj igri (lopta se ne vidi na slici, samo je po dresovima jasno da je riječ o utakmici). U pozadini su kućice i crveno sunce koje se pojavljuje iznad njih. Riječ je o jednom od najboljih radova na izložbi. Sam umjetnik opisuje kako je riječ o slici nastaloj po staroj fotografiji iz sedamdesetih godina, te igračima iz sela u kojemu je odrastao, a bitno mu je bilo, i to je i uspio, prenijeti tu atmosferu stare fotografije. Znatno manjih je dimenzija slika "Rođendan", na kojoj je sam umjetnik, kao dječak, puše u svjećice, klasično je to obiteljsko prisjećanje. Riječ je o jednoj od rijetkih slika na umjetnikovoj zagrebačkoj izložbi koje su uokvirene, i to okvirom koji bi, na prvi pogled, bio prilagođeniji kakvom djelu nastalom na kraju 19. ili početkom 20. stoljeća, no zapravo je dobrodošao kontrast. To se slikarsko prisjećanje djelomice naslanja i na njegove ranije radove, iz serije "Promatrači", kad je slikao nekoliko vjenčanja, Novih godina, prizora s kolinja...
Iz novije, zagrebačke faze, jedan je od radova na izložbi i "Guten Morgen", prikazuje umjetnika sasvim nagog, kako snima selfie, iza ružičasto uokvirenih vrata, ispred njega na prozoru su mačke. Najbanalnije rečeno - doslovno razotkrivanje radi umjetnosti, ranjivost pred nama.
Ima i dosta referenca iz pop kulture, primjerice scena iz filma "Ralje" prikazuje klauna na morskom psu, čime daje dozu humora u ovoj cijeloj jezivoj priči.
Slika i protagoniste koji su svima poprilično poznati: Lady Gagu, Britney Spears, Brucea Leeja, Arnolda Schwarzeneggera, Duška Lokina i Jima Carreyja. Također, Josipa Broza Tita i Nikolu Teslu. Ovo je dionica izložbe koja mi se na prvu najmanje svidjela, podsjetila me na nadrealističke prizore Salvadora Dalíja, koji mi nikad nisu bili bliski. No, uz obrazloženje, počela sam ih gledati na sasvim drugačiji način: riječ je o slikama koje nastaju na temelju filtra na Instagramu, a koji, kako navodi sam umjetnik, po svojem sadržaju nosi promišljanje o pojmu narcisa. Riječ je, naime, o filtru u kojemu se lice stapa samo sa sobom bez ocrtavanja okoline. I upravo to slika, lica navedenih protagonista preko kojih su, ponovno, lica njih samih. Kako je došao do odabira likova, zašto Tesla u ovoj priči, zašto Tito, nije mi dokraja jasno, osim što je riječ o imenima koja su obilježila njegovo djetinjstvo. Izdvaja se u tom nizu, po načinu na koji je naslikan, Duško Lokin. On je, naime, naslikan uz bazen, uz njega su žuti pilići. Bavi se i samom temom slikarstva, svojih slikarskih kolega prethodnika i suvremenika, kao u radovima, primjerice, "In one way, please!", "Marija, imaš 3485221578666 nepročitanih poruka", "Portret Ivana". Romoda inače s posebnim užitkom slika portrete, što je, rekla bih, još i vidljivije na ovoj izložbi, nego na njegovim ranijim izlaganjima.
Bojom se, napisali smo, ne libi koristiti, njome vlada jednako dobro, od jarkih na portretima pop ikona do finih i nježnih tonova crvene, plave, ružičaste i zelene na drugim slikama. Sve u svemu, varira u rukopisu, puno je i previše toga ispričao, no unatoč svemu nabrojenom, riječ je o jednom od najzanimljivijih umjetnika trenutačno na sceni. Valja svakako pratiti što će se dalje s njim zbivati, u čemu će se razvijati.
Predgovor piše Nevenka Šarčević, a izložba ostaje otvorena do 6. travnja.