MATKO VEKIĆ

Dvadeset godina nisam slikao prirodu, ali sad mi je bilo normalno da se povučem u sebe

Matko Vekić
 Damir Krajač/Cropix
Uvijek se izražavaš kroz simbole i metafore, ali ako slika ne evocira doživljaj, emociju, ništa nisi napravio

Nema izričitih uputa za pisanje životne priče. Ona može početi u bilo kojoj točki u vremenu, kao što, kad pogledamo sliku, prvi pogled može pasti na bilo koju točku u prostoru. Važno je samo da, malo po malo, iz te točke izroni cjelina - citat je francuskog književnika Michela Houellebecqa, koji u tekstu o nadolazećoj izložbi citira slikar Matko Vekić.

Razgovaramo uoči umjetnikove izložbe u Muzeju suvremene umjetnosti, nazvane „Arhipelag”, koja se može pogledati od utorka pa sve do sredine kolovoza. Vekić, jedan od ponajboljih suvremenih slikara, pokazuje sedamdeset radova velikih formata nastalih u tehnici akrilnih kitova na drvenim panelima na kojima zatim intervenira brušenjem pigmenta pomiješanog s kitom, postižući tako, kako se u pozivu na izložbu navodi, vizualne efekte. U novom ciklusu autor polazi od mediteranskog pejzaža.

Kukci, janjci i bilderi

U svojem se stvaralaštvu Vekić do sada bavio različitim sustavima znakova i motivima kao što su kukci i automobili, psi, obitelji, električni stupovi i gradilišta, trgovi i pečeni janjci, zahodi i stadioni, rovokopači i dizalice, oblaci i elementarna priroda, maske, bilderi i manekenke, potom temama kolektivnog sjećanja kao što su filmovi, katastrofe, reklame, amblemi i drugo.

Diplomirao je u klasi Đure Sedera, predstavljao nas je među ostalim i na Venecijanskom bijenalu, a danas radi kao redoviti profesor na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, gdje je i diplomirao. Na čemu je radio posljednje dvije godine, moći ćemo vidjeti, dakle, u MSU.

image
Damir Krajač/Cropix

Tema je, dakle, za ovog umjetnika nova – pejzaž, a poneke su slike skoro pa monokromne. Na početku zajedničkog obilaska izložbe, sjetila sam se kako sam ovog umjetnika prvi put intervjuirala kada je slikao gigantske kukce, ali i prizore rasječenih janjaca. Iza njega je dug put.

Odgovara mi: „Toliko je prošlo? Pa bilo je to još krajem devedesetih. Prije tri godine, kada sam u Laubi imao jednu mini retrospektivu, tamo sam se, da se tako izrazim 'obračunao' s prethodnim vremenom koje se naslagalo. Tijekom godina valjalo se očistiti, krenuti dalje.

Mnoge su promjene na ovoj izložbi, pa i u samoj tehnici stvaranja.” A sama priroda je motiv kojim se, kaže ovaj umjetnik, nije bavio posljednja dva desetljeća: „Možda i zato što sam ove posljednje dvije godine, koliko sam radio na ciklusu, intenzivnije i boravio u prirodi. A kako smo u ovoj atmosferi, čovjeku je nekako prirodno da se povuče u sebe, u neki svoj mir, i onda nekako prirodno dođe do novih oblika, i tehničkih i formalnih pristupa samoj slici.

Stavio bih naglasak na ambijent, da onaj tko posjeti izložbu, tko je promatra, bude 'prisiljen' na sam doživljaj, a ne na neko svrstavanje. U svakom slučaju, vjerujem da sam napravio odmak od 'podvlačenja crte u Laubi' i da će to publika znati i prepoznati.”

Monokromna platna

Umjetnik poznat po figuraciji na ovoj izložbi, uz pejzaže, izlaže i platna koja su gotovo monokromna, crna, siva, iako na njima ima puno zbivanja, puno poteza kistom, puno poteza slike. O svemu će umjetnik reći: „Uronjeni smo u neko sivilo, zato ovi tonovi. Potom sam sliku grebao, brusio, i 'izbili' su razni razvedeni oblici, neki nalik arhipelazima, ili, pak, virusima. Raširili su se po površini...”, govori. Kažem mu da me ponekad čudi kada slikari danas, u ovo intenzivno vrijeme, slikaju neke druge prizore, neovisno o zbivanjima oko sebe. Koliko je važan duh vremena?

„Važno je da je umjetnost uronjena u svakodnevicu. No, ne može se od nas tražiti da radimo neku odgojnu umjetnost. Stvaranje je odraz zbilje, ma kakva ona bila. I onda, nakon toga, možemo djelovati terapeutski, odgojno, kako god želimo”, kaže umjetnik i odgovara mi protupitanjem kako mi se čini izložba. Odgovaram kako drveće djeluje simbolički, sjetila sam se njegove izložbe u Gliptoteci HAZU na kojoj se bavio upravo pitanjem simbolike, zvala se simbol, znak, amblem, ornament i zločin. Vekić odgovara:

„Uvijek se izražavaš kroz simbole i metafore, to nije jedan racionalan pristup, već je intuitivan. Možda ga na samom početku i nisi sasvim svjestan. Počneš raditi, u jednom ti se trenu sve posloži, i shvatiš da je to – to. No, želio bih i da novi ciklus bude prije svega u interpretaciji promatrača, ako slika ne evocira sjećanje, doživljaj, emociju, ništa nisam napravio.”

Sedamdesetak slika koje je napravio posljednje dvije godine - čini se kao puno posla. „Čak i ne pretjerano puno. Recimo da sam u pandemiji imao više vremena. A i odgađali smo izložbu. Da sam izlagao prije godinu dana, bilo bi manje artikulirano, ne mogu reći nedovršeno, jer slika nikad do kraja nije dovršena. Slike nisu dakle ni samo otok, ni izolacija, ni pandemija, već sve to zajedno.”

Profesori koji slikaju

Ne sjećam se njegovih slika bez figura, kažem Vekiću, odgovara da se čovjek mora mijenjati s vremenom, to je proces, no da drveće „možda nije antropomorfno, bilo bi to pretjerano reći, ali ima neke svoje karakteristike, u nekom je stanju previranja, izolacije”.

Inspiraciju za drveće pronašao je među ostalim i na Murteru, gdje uz sam grad ima kućicu u masliniku, tik uz more, i kamo često zna otići, i zimi i ljeti. „To su alepski borovi, koji su najčešće na Murteru”, govori.

Dimenzije su većih, uspravnih slika, dva i pol metra puta 1,20 metara. Zadržavamo se pred slikom koja je gotovo posve crna: „To su i tama, i ocean, i nafta”, kaže.

Stvarao je dakle, kaže, za pandemije. No, umjetnici i inače rade usamljenički posao, naviknuli su na izolaciju. „Upravo tako, ima više vremena za koncentraciju. No, smatram da kao društvo od ovog doba možemo puno naučiti, o nekim vrijednostima koje su za nas do sada bile na margini. Međuljudski su se odnosi ili poboljšali ili su puknuli. Stvari se čiste u ekstremnim situacijama kakva je ova sada.”

Vekić je i profesor, pa ga za kraj pitam koliko je teško umjetnicima koji imaju jak stvaralački poriv, jak umjetnički ego, posvetiti se ovom poslu. Odgovara: „Zašto ne? Ima osrednjih profesora i odličnih slikara, i obrnuto, ili onih koji su u svemu jednako dobri. Nema pravila, to je individualno. Ja se i inače trudim da ne namećem svoje, već da potičem što postoji u studentu. Takav sam i inače u životu.”

Je li za percepciju javnosti o Vekiću bila presudna izložba u Umjetničkom paviljonu? Podsjetimo, manekenke i nogometaši imali su na svojoj odjeći ambleme autoindustrije. Svaki od tih amblema asocirao je umjetnika na jedan od horoskopskih znakova, pa je na toj izložbi pokazao i slike vezane uz zodijak, primjerice Mercedes je bio vaga, Toyota bik, škorpion Opel, vodio se nekim asocijacijama.

„Sasvim sigurno i ta, i ona u Gliptoteci HAZU, u MUO, gdje sam slikao ljude s maskama, a danas ih svi nosimo. Bila je to jedna sasvim drugačija priča...”

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
22. listopad 2021 01:12