Slaven Tolj otišao je iz Dubrovnika u Rijeku, gdje je postao ravnatelj Muzeja moderne i suvremene galerije. Bilo mu je dosta Grada.
Umorio se od borbe za Lazarete, od javne percepcije vlastitoga lika koja ga je počela opterećivati. “Našao sam se u nekoj kičastoj donkihotovskoj poziciji koja mi je postala besmislena...” izjavio je u jednom od nedavnih intervjua.
Pozicija ravnatelja riječkog muzeja koju je prihvatio potpuno je drukčija od dosadašnje, one u prvim redovima alternativne kulture. Također, u Rijeci je udaljen od svoje obitelji.
Vrijeme za introspekciju
O svemu tome, životu Slavena Tolja danas i burnim zbivanjima u proteklih nekoliko godina govori njegova izložba “Ahilova peta”, koja se u utorak otvara u galeriji Radnička. Osnova su izložbe projekcije koje govore o umjetnikovoj dvostrukoj stvarnosti.
- Priča je to o situaciji u kojoj sam sada, izmješten u neki drugačiji prostor, i fizički, i emotivno, i poslovno. Budući da sam danas više sam sa sobom nego što sam to bio u Dubrovniku, imam i vremena za introspekciju, upućen sam na promatranje samog sebe. I razmišljanje kako sam došao do osjećaja da ću u rodnom gradu pregorjeti - kaže.
Izložba svjedoči iz prve ruke o napetosti između intimnog i javnog.
S jedne je strane Toljev aktivizam, pa tako, primjerice, bedž “Srđ je naš” bode sebi direktno u prsni koš. S druge je strane stvarnost, u ovom konkretnom slučaju - samoća.
Projekcije prostora
Sve veću razliku između njegove stvarne emocije i njegova poimanja u okolini Tolj je pokušao prvo osvijestiti skicama koje nastaju u njegovu novom stanu u Rijeci. Sada cijelu situaciju prenosi i na izložbu, gdje se projiciraju snimke različitih prostora koji su, svaki na svoj način, obilježili javnu percepciju njegove osobe.
Primjer su grafiti koji su se svojedobno pojavili po Istri - “Tolja za župana” - nastali nakon javnog ispada Ivana Jakovčića na Porečkom analu zato što je bio nezadovoljan Toljevim odabirom umjetnika.
- Situacije su se lijepile na mene. Ti si onaj koji je odgovorio Jakovčiću, govorili su mi u Istri, dok su mi u Dubrovniku stalno dobacivali nešto o Srđu - navodi.
Tolj na izložbi pokazuje i svoje drugo, privatno lice. Primjerice, stol na kojem su pisma njegove djece uz koja stoji bilježnica Stanislava Habjana (korice “Idiota”), ali i fotografije praznoga riječkog stana.
Sloboda i vlasništvo
Kada su ga svojedobno pokušali u Dubrovniku izbaciti iz Lazareta, Tolj je bio istetovirao siluetu Lazareta na ruku, kao pečat, pokazatelj odluke da neće otići, ne kada ga netko tjera. Nedavno je na leđima istetovirao logo riječkog MMSU-a.
Fotografije obje tetovaže također izlaže. - Ove te stvari obilježe, počinješ gubiti sebe. Prvo sam bio aktivist, a sada sam direktor muzeja - kaže.
Na izložbi su i govori političara sa sjednica Gradskog vijeća u Dubrovniku.
Jedna ga je izjava posebno zaprepastila, a glasi: “Slobode nema bez vlasništva.
Čovjek koji nema ništa, ne može biti slobodan.” Ovu rečenicu posebno naglašava na izložbi.