Sanja Iveković naša je najuspješnija umjetnica na međunarodnom polju, podsjetimo samo na njezinu samostalnu izložbu “Slatko nasilje” u njujorškoj MoMA-i te na nekoliko nastupa na Documenti u Kasselu.
Od jučer se može pogledati izložba njezinih radova u Galeriji Hrvatskog dizajnerskog centra u Zagrebu koja pokazuje dizajnerske radove realizirane po narudžbi. Isto tako predstavljeni su i umjetnički projekti ove autorice koji imaju nezanemarivu grafičku dizajnersku komponentu te je za njihovo razumijevanje i tumačenje bitno razgovarati o dizajnu, oglašavanju, masovnim medijima itd. Umjetnica koja vrlo rijetko daje intervjue za Jutarnji je najavila i da će imati veliku izložbu u riječkom Muzeju moderne i suvremene umjetnosti 2020. godine, u sklopu projekta Rijeka - europski grad kulture.
Ovo je prva izložba na kojoj gledamo na jednome mjestu sva vaša ostvarenja na području grafičkog dizajna. Vaše djelovanje uključuje konceptualnu umjetnost, videoumjetnost, performans. Kako to da ranije nismo vidjeli ovaj dio vašeg opusa?
- Ova moja izložba je samo jedna od izložbi u Galeriji HDD-a koje su Dejan Kršić i Marko Golub zamislili kao dio svog projekta ‘Dizajniranje povijesti - historizacija dizajna’, a u kojem predstavljaju radove umjetnika koji su se afirmirali kao akteri nove umjetničke prakse, koji su se uz svoj umjetnički rad bavili i dizajnom. Od drugih autora koje su kustosi imali u vidu ja sam poznatija po svojem umjetničkom radu, a manje po dizajnerskom opusu koji je, iskreno govoreći, nevelik.
Zašto naziv izložbe 'Dvostruki život'?
- ‘Dvostruki život’ je naslov mog ranog rada i publikacije, ali je i odličan naslov izložbe jer su na njoj pokazani radovi koje sam radila kao grafička dizajnerica, ali i radovi koje sam paralelno radila kao umjetnica. Te dvije prakse su zaista bile moj ‘dvostruki život’ jer sam u jednom trenutku u osamdesetima u nekim krugovima bila poznata samo kao dizajnerica, a u drugima samo kao umjetnica.
Sunčane naočale, serija plakata i oglasnih intervencija u časopisima i novinama
Tada nije postojao studij dizajna, umjetnici su bili samouki na tom području?
- Da, na području dizajna svi smo bili autodidakti. Učili smo iz knjiga i časopisa i od kolega dizajnera. Na ALU se studente nije učilo o dizajnu, to nije ni moglo biti u kurikulumu jedne staromodne Fine Art akademije.
Zajedno s Daliborom Martinisom 70-ih ste radili telope za Radioteleviziju Zagreb. Kako je došlo do suradnje?
- Činjenica da smo imali potpunu slobodu u kreiranju telopa za RTZ govori o vremenu kada naša televizija nije bila utvrda u kojoj kritičko mišljenje nije dopušteno.
Jedanaest godina proveli ste na stalnome radnom mjestu dizajnerice u izdavačkoj kući Grafički zavod Hrvatske. Kako danas gledate na to razdoblje?
- Posao u GZH prihvatila sam ne samo iz egzistencijalnih razloga nego i zato što je GZH bio jedan od naših najvećih i najambicioznijih izdavača s pedesetak naslova godišnje, a dvije tisuće primjeraka knjige je bio standard i za razmjerno ezoterične naslove. Izdavački program je bio izvanredan i bilo mi je zadovoljstvo dizajnirati knjige. Sedamdesetih su knjige uz video i fotografija bili interesantni mediji konceptualnim umjetnicima jer su pružali velike mogućnosti za široku distribuciju umjetničkog rada izvan umjetničkog sustava, izvan galerija i muzeja, bili su ‘neumjetnički’ jer u njima nisu bili upisani estetski kanoni, bili su u tom smislu ‘prazni’. Tako sam i ja napravila nekoliko projekata koji su koncipirani da budu publicirani kao autorske knjige, tzv. artist books, ali izdavača za njih još tražim.
Knjige iz Bibioteke Zora Grafičkog zavoda Hrvatske, 80-e godine
Strani vas muzeji prepoznaju, no u Hrvatskoj izlažete rijetko?
- Priznajem, selektivna sam u odabiru suradnika i konteksta u kojem pokazujem svoj rad. Mediji rijetko primjećuju da sam zapravo aktivna na izvaninstitucionalnoj sceni jer im je vrijedno pažnje samo kad nastupam na Documenti ili u MoMA-i. Na primjer, kada sam koncem devedesetih radila za mene izuzetno važan projekt Gen XX samo sam u časopisu Arkzin pronašla medijskog suradnika u projektu. Na pitanje zašto još nisam imala u Zagrebu retrospektivnu izložbu, Ivana Bago je jednom duhovito odgovorila da diskurs o nepostojanju retrospektive Sanje Iveković, naročito kada je konstruiran kroz senzacionalistički medijski jezik, često se u našoj javnosti pojavljuje kroz glas bečke konjušarnice: MoMA je napravila nečiju retrospektivu pa bismo dakle hitno trebali i mi.
Zašto ste posebno ponosni na nagradu ‘Nada Dimić’ koja vam je dodijeljena?
- Nagradu ‘Nada Dimić’ dodjeljuje Fond za druge, a osnivači su umjetnici, kulturni radnici/radnice i aktivisti/ce Zvonimir Dobrović, Bruno Isaković, Vesna Kesić, Sonja Leboš i Eugen Jakovčić, u obrazloženju je stajalo među ostalim da se nagrada dodjeljuje jednoj ili više osoba čija djela i kulturne inicijative provociraju i ruše konvencije i tabue i koje se odupiru sve snažnijem sužavanju umjetničkih sloboda i poslušničkom pristajanju na šutnju. Jako sam ponosna da sam dobitnica jer dijelim vrijednosti na kojima se temelji Fond za druge: poticanje solidarnosti i prijateljstva među umjetnicima, kulturnim djelatnicima i građanima.