ZAGREB - Edvard Munch dugo je na krivom mjestu, svrstan među umjetnike 19. stoljeća, simboliste, prikazivan kao slavni autor “Vriska”, najčešće reproducirane slike nakon “Mona Lise”.
Bilo je više pokušaja da se ta greška ispravi izložbama koje Muncha prikazuju kao pravog umjetnika 20. stoljeća, ali predodžba o osamljenom, ispaćenom slikaru pokazala se tvrdokornom. Ne i za kustose Angelu Lampe i Clémenta Chérouxa koji su odlučili “nijansirati sliku Edvarda Muncha kao umjetnika zebnje, melankolije, okrenutom samom sebi i predstavljanju osobnog, unutrašnjeg svijeta”.
Crvene uši
Pariškom izložbom “Edvard Munch, moderno oko” postavljenom u suradnju s Munchovim muzejom u Oslu, razorili su predrasude. U nedjelju popodne, u golemoj gužvi koja prati izložbu u Centru Georges Pompidou još se i mogao čuti poneki razočarani šapat “a gdje su ‘Vrisak’ i ‘Madonna’”, ali do kraja izložbe emocije su se bitno mijenjale.
Ljudi su iz posljednje od dvanaest soba, onoj s Munchovim autoportretima, izlazili crvenih ušiju.
- Dobro da je ovo zadnje - komentirao je jedan posjetitelj - više ne bih izdržao.
Među 140 radova izloženo je 50 originalnih fotografija i niz filmova koje je Munch snimio te jedna od njegovih rijetkih skulptura.
Daleko od slike povučenog depresivca, Munch je bio umjetnik neutažive znatiželje, itekako uključen u velike estetske, društvene i filozofske rasprave svoga doba, bila tema socijala na zastrašujućoj slici “Radnici se vraćaju” ili intimna agonija odrastanja na dvije varijante slike “Pubertet”.
Izazvao skandal
Na slikama prikazanima kroz temu “Radijacija” Munch slika osupnut novim znanstvenim otkrićima o atomima i rengenskim zrakama. Slika požara na slici “Kuća gori!” i slika “Panika u Oslu” napravljene su prema pravilima novinske reporterske fotografije.
Živio je u epicentru trendova, proslavio se već sa 23 godine, kad je na Jesenskom sajmu u Oslu 1886. izazvao skandal, kako su tada rekli “ružnom i nedovršenom” slikom “Bolesno dijete”.
Njegova pozicija na sceni bila je čvrsta, izlagao je na najprestižnijim salonima i u galerijama u Europi i Americi, živio je kao zvijezda. Kad nije slikao, upuštao se u epske pijanke i svađe, proučavao impresionizam, renesansu, što god ga je zaintrigiralo, kupovao luksuzne nekretnine u okolici Osla ili započinjao vatrene ljubavne afere.
Izvrnute rukavice
Bio je posve lud, još od djetinjstva. Majka mu je umrla od tuberkuloze kad je imao pet godina, a sestra u svojoj petnaestoj godini. Te dvije katastrofe slomile su ga. Gotovo svake godine nekoliko je mjeseci bio u sanatoriju ili na rehabilitaciji.
Smirio se, a i slike su se razvedrile, tek nakon strašnog nervnog sloma 1908. Ali bio je atomska bomba životne volje. Potpuno uvjeren da je umjetnost poziv, neumorno je secirao.
Ljudi su na njegovim slikama izvrnuti kao rukavice. Sami su ništa, njihova nutrina rastegnuta je i posložena svugdje oko njih, u pejsažima kao kod “Djevojaka na mostu”.
Tadašnja javnost teško je podnosila Munchovu verziju reality showa. Uništavao je javni mir slikama o smrti s prizorima uzaludne bitke za život i slikama o braku te o “pravoj slici ljubavi” koju definira bol a ne sreća.
Strašne priče
“Smrt je zaljubljena u život i patnja je saveznik radosti”, govorio je.
Ipak, u tim strašnim pričama sve je podržano snagom uma i volje, rijetkom vedrinom, kao kada već poluslijep stalno crta kugle s pticama, arabeske, plave lubanje sa sitnim zubićima, sve što vidi “Bolesno oko umjetnika” u optičkima iluzijama izazvanima gadnim tumorom očnog živca.
U Munchovu svijetu oslobođenom licemjerja, ljudske umišljenosti i religije život je takav užas da bi, zapravo, bila prava šteta ne proživjeti ga.