"Top dog/Underdog” izložba je Pauline Jazvić otvorena u Muzeju za umjetnost i obrt. Glavni je protagonist ove izložbe umjetničin pas Švrćo, po pasmini kraljevski pudl. Švrćo se pojavljuje na dvadeset isprinta na kapafixu u svojoj stvarnoj veličini, postavljen na stepenicama koje inače vode u stalni postav muzeja, trenutačno nedostupan zbog oštećenja od potresa. Naziv izložbe, pak, ukazuje na prenošenje životinjskih osobina na ljude: top dog je osoba za koju se smatra da će iznimno uspjeti u onom što je naumila, underdog je onaj koji se natječe, a ima malo šanse postići željeno.
Relativno je nedavno bila izložba animalistike u hrvatskoj umjetnosti na kojoj se pokazalo, među ostalim i koji su umjetnici tzv. dog person, a koji cat person. Primjerice, nekadašnji iznimno moćni ministar kulture i umjetnik Izidor Kršnjavi s obožavanjem je slikao pse, dok je mačke prikazivao kao bića iz pakla. Na trenutačnoj izložbi u Muzeju suvremene umjetnosti, pak, Željko Kipke svoju umjetničku priču posvećuje među ostalim mačkama, koje prikazuje kao moćna i mistična bića. Ovaj umjetnik je slikama i video radovima u potrazi za mačjim strategijama.
Animalistika je, u svakom slučaju, tradicionalniji žanr, koji se rjeđe prikazuje u suvremenoj umjetnosti, barem se tako na nju gleda među dijelom autora, no ima i poprilično suvremenih interpretacija, a jedan od poznatijih animalista je Bane Milenković.
Konzumacija umjetnosti
Paulina Jazvić jedna je od naših najzanimljivijih slikarica.
A ova popartistička duhovita i vizualno efektna dosjetka koju pokazuje u MUO uzrokovana je spletom okolnosti, kao i događajima posljednjih mjeseci.
Naime, izložbu je Paulina Jazvić trebala imati na proljeće, u sklopu ciklusa “Suvremeni umjetnici u stalnom postavu” koji vodi kustosica Jasmina Fučkan. Ideja je da suvremeni umjetnici budu u dijalogu sa stalnim postavom, pa su tako izlagali, primjerice, Slaven Tolj, Nika Radić i mnogi drugi. Mislim da je posljednji u nizu bio Goran Trbuljak, s izložbom “Zašto bi netko kupio Glavoper od Gorana Trbuljaka?” inspiriranom slučajnim pronalaskom čovjeka u oglasu istog imena i prezimena poput umjetnika, a u kojemu prodaje - glavoper, frizerski pribor za pranje kose. Korist je ovakve koncepcije obostrana, jer se ne mogu sjetiti niti jedne nezanimljive izložbe u ovom ciklusu, a popularizira se i postav muzeja.
Izložba je Pauline Jazvić trebala biti otvorena ranije, no odgođena je zbog korone i potresa. U međuvremenu je promijenila koncepciju, i to više puta. Naime, prva je izložba zamišljena kao dijalog muzejskih predmeta s umjetničinim prijašnjim radovima. Zbog potresa je stalni postav muzeja zatvoren pa je, potom, zamislila rad naziva “Consuming art” iza kojeg je stajala ideja, umjetničinim riječima, “o konzumaciji umjetnosti u današnjem društvu pseudo-spektakla, u kojem se 'konzumiranje' umjetnosti na otvorenjima izložbi svodi na 'vidjeti' (ne misli, pri tom, na eksponate) i 'biti viđen'."
Drugim riječima, u muzeju se trebalo "večerati umjetnost", svaki bi od sudionika dobio isprint pojedinog djela, i trebao je nešto reći o tomu, dok ih okupljena publika promatra s prvog kata muzeja. Bio bi to zanimljiv eksperiment. No, u međuvremenu je, zbog epidemioloških mjera, morala odustati i od ideje večere u muzeju, odnosno, konzumacije umjetnosti, pojedinog umjetničkog djela. A i nisu vremena u kojima se u muzeje ide vidjeti i biti viđen.
Bez grijanja
Trebalo jeponovno preokrenuti priču. Pri tom, jedini prostor od stalnog postava koji je trenutačno dostupan, stepenice su koje vode prema tom postavu. I tu dolazi ideja o psu kao simbolu spasa, neophodne podrške, odnosno, kako je umjetnica sama rekla, “u potresenom muzeju u kojem nema ni grijanja, pogled na bijele pudle zbijene u redove zadovoljava potrebu za emocionalnom podrškom”. Pas je poput čuvara jer se u taj dio ne može ići, budući da je stradao u potresu upravo taj dio muzeja. Istodobno, budući da je na samom ulazu u muzej, pruža i vrstu dobrodošlice.
Iako je poznajemo ponajviše kao slikaricu, Paulini Jazvić ovo nije prva instalacija. Nedavno je u Pogonu Jedinstvu stotinjak sjekira oštrica okrenutih prema gore izložila na stolu dugačkom deset metara, u sklopu ambijentalne instalacije "This is not another party". U MSU je, pak, izložila je instalacije objedinjene pod nazivom “Sweet Dreams”, a podsjetimo i na stariji rad “Fashion Talks” kada pokušala ugurati idealno žensko tijelo, kakvim se smatra tijelo Barbie, unutar bijelog IKEA okvira, no budući da je lutka “pružala otpor”, “ukalupila” ju je lomeći joj noge i vrat. U umjetnosti ispituje vlastite životne uloge, žene, majke, profesorice…
Nekoliko radova iz prethodnih ciklusa umjetnice, npr. "You are not connected to the Internet", “Mislit ću o tome sutra”, žena koja je "prilagla" na slici, ili čovjek stiješnjen u klaustrofobičnoj kutiji, ukazuju da ju zanimaju teme samoće, otuđenosti, licemjerja, ovisnosti o internetu.
Paulina Jazvić završila je modni dizajn i grafiku na ALU, a za modni je dizajn nagrađena svojedobno i prestižnom međunarodnom nagradom Smirnoff International Fashion Award (haljina od sušenih ruža). Predaje na TTF-u.