Danas ta jednokatnica na početku Voćarske ulice u Zagrebu više ne postoji. Na njezinu mjestu izgrađena je zgrada. No niska, oronula kuća s velikim dvorištem koja je nekada postojala na adresi Voćarska 5 itekako je živa u sjećanju Vlaste Delimar (66), najznačajnije hrvatske konceptualne umjetnice. U izdanju zagrebačkog Muzeja suvremene umjetnosti upravo je objavljena njezina autobiografska knjiga pod nazivom “Voćarska broj 5” u kojoj opisuje svoje umjetničko odrastanje krajem 1970-ih i kroz osamdesete, a kuća na Medveščaku gdje je živjela s umjetnikom Željkom Jermanom bila je neformalno sjedište tadašnjeg vrlo živog zagrebačkog i jugoslavenskog artističkog života.
Pa je tako ovo autobiografsko štivo, koje je dijelom oblikovano i kao leksikon najvažnijih protagonista u životu Vlaste Delimar prošloga stoljeća, istovremeno i dragocjena kronika ispričana iz prvog lica jednog od najznačajnijih perioda u kulturnom životu ovih krajeva. “Voćarska broj 5” je uveliko priča i o Grupi šestorice, čiji konceptualni aktivizam danas gotovo da ima herojski, kultni status, jer je Delimar s dvojicom pripadnika ove prije svega anarhoidne i boemske skupine – Jermanom i Vladom Martekom – bila u intimnim vezama, odnosno u braku.
U “Voćarskoj broj 5” se pred čitateljem prostire gust, vrlo koncentriran i dobro napisan tekst, a autorica je brutalno iskrena, ne skriva kada joj netko od aktera tadašnje scene nije baš po ukusu, kao da ne mari hoće li nekoga povrijediti svojim odbijanjem da uljepšava prošlost. No, Vlastina iskrenost i uživljenost u vlastitu priču je razoružavajuća, a Zagreb i jednim dijelom Jugoslavija koji se zrcale u tekstu “Voćarske broj 5” nose tu neku auru dobrih, starih i poštenih umjetničkih vremena, kada je konceptuala u doba zrelog socijalizma bila najviša forma umjetnosti i hrabro provocirala publiku i establišment.
“Kuća prizemnica od oko 90 m2 s velikim dvorištem nalazila se na samom početku Voćarske ulice s kućnim brojem 5, što znači da je bila treća po redu s lijeve strane iz smjera Kvatrića.... Kuća je bila podijeljena na tri dijela. Na ulazu u dvorište, s desne strane nalazila se zasebna prostorija uz koju je bio postavljen vaserlajtung...”, detaljno opisuje autorica. Za one koji ne znaju – vaserlajtung je lavabo, umivaonik koji bi se nalazio na vanjskom zidu kuće. Kada je tamo počela dolaziti, u kući je živjela Jermanova mama Marta, njegova bivša žena Branka te Fedor Vučemilović – fotograf koji je bio član Grupe šestorice i podstanar u kući. Jerman je, piše Vlasta, u to vrijeme imao i prekrasnog psa mješanca Rumija, a Voćarsku 5 je nazvao Slobodna Evropa. Naime, njegova majka, koja je bila knjigovotkinja, ljeti bi odlazila na more u odmaralište tvornice Lovinčić u kojoj je radila, ostavivši sinu cijelu svoju plaću (sic!) i praznu kuću u kojoj se ljeti ne bi prestajalo (umjetnički) tulumariti.
Delimar piše kako se ključan trenutak za Jermana dogodio 1969. godine, kada susreće Borisa Demura i Vladu Marteka. “Spojili su ih rock’n’roll, duga kosa, poezija (Martek), slikarstvo (Demur), fotografija i sviranje u bendu (Jerman), sličan društveni status roditelja... Nakon nekoliko godina pridružili su se Mladen i Sven Stilinović, naposljetku i Fedor Vučemilović, pa su stvorili neformalnu Grupu šestorice, kako su ih poslije birokratski nazvali kunsthistoričari.”
Voćarsku 5 Delimar točno opisuje kao – kultni javni atelier gdje su odsjedali umjetnici iz svih dijelova Jugoslavije te dolazili kustosi, kritičari i novinari “koji su htjeli doživjeti stvarnu umjetničku scenu, vidjeti mjesto na kojem nastaje umjetnost”. Pa tako Vlasta spominje, među brojnima, sljedeća imena: Radoslav Putar, Marijan Susovski, Davor Matičević, Ješa Denegri, Ana Lendvaj, Mangelos, Želimir Koščević, Mladen Lučić, Branka Stipančić...
Kod Jermana se preselila 1977. godine. “Seksualna revolucija pozitivno se odrazila i na život u Voćarskoj: žene nisu bile drugorazredna bića, a muškarci su bili vrlo pitomi i pristojni”, piše.
U knjizi je lijepo i precizno opisano kako se živjelo tih godina – vrlo važno je bilo kuhanje, kojem se posvećivalo mnogo vremena i ljubavi i stvarala su se čudesa od siromašnih sastojaka. Također, Jermanova mama Marta jako je voljela kartati i tom ritualu se posvećivalo vrlo mnogo pažnje. Dolaskom mlade žene pune energije i radosti – kakva je bila Vlasta – Voćarska 5 je posebno oživjela pogotovo kada je tamo, na Vlastin prijedlog, otvorena sitotiskarska radionica. Pa su se u Voćarskoj 5 tiskali brojni plakati, katalozi i pozivnice za izložbe iz tog vremena.
A kakav je bio odnos Vlaste Delimar s Grupom šestorice? Tu se osjeća priličan antagonizam između umjetnice i skupine otkačenih umjetnika koji danas čine itekako važno poglavlje u povijesti umjetnosti 20. stoljeća u Jugoslaviji. “Nije mi jasno zašto su struka i javnost smatrali da Vlasta Delimar treba biti dio Grupe šestorice te da bi bilo pravedno da se njezin rad počne kontekstualizirati kroz Grupu šestorice, tj. da bih trebala biti navedena kao sedmi član ili dio grupe?” sama postavlja pitanje umjetnica te isto tako i daje odgovor da se to nikako nije moglo dogoditi “jer sam vrlo brzo izgradila svoju umjetničku autonomiju i osobnost”. No, ovi umjetnici su uveliko utjecali na njezin umjetnički prosede te unatoč izvjesnoj iritiranosti tim “klubom dečkiju” o umjetničkom suživotu s njima Delimar piše i s velikom ljubavi. Pa tako opisuje i svoj akciju “Farbanje jaja” iz 1980., koju je izvela na Cresu, a sastojala se od bojenja akvarelnim bojama jaja (da budemo precizniji – mošnji) umjetnika koji su se tamo zatekli. I dok piše kako se Demur nikako nije htio skinuti te da je na farbanje pristao tek kada je popio izvjesnu količinu crnoga vina, Šimčić i Maračić su u tom performansu uživali.
“Jedino sam u Voćarskoj mogla ostvariti svoja obogaćena razmišljanja o umjetnosti, jedino u Voćarskoj mogla sam nastaviti živjeti svoju slobodu za kakvu sam se već prije opredijelila samim odlaskom iz provincije, iz ruralne sredine male Koprivnice. Voćarska je prštala energijom anarhizma, Bakunjin je virio iza svakog grma u zelenom dvorištu”, piše Delimar u knjizi.
Autorica u knjizi donosi i detaljnu biografiju svih članova Grupe šestorice i svog odnosa s njima. Borisa Demura opisuje kao svojeg art brata. “Demur je bio najradikalniji umjetnik među njima. On je najhrabrije, najiskrenije i najpotpunije živio svoju umjetnost”, piše. Marteka je pak opisala kao nekog tko je bio između Demura, Jermana i Stileta, vrlo pedantan i racionalan. “Nikada nisam vidjela tako uredan stan muškarca kao što je bio njegov”, prisjeća se Vlasta koja Stileta – kako su zvali Mladena Stilinovića – opisuje kao tip osobe koja voli imati sve pod kontrolom. Kao važno u njegovoj biografiji – kao i njegova mlađeg brata Svena – navodi to što su obojica rano ostali bez oca, partizanskog heroja Marijana Stilinovića. A o mlađem bratu Stilinoviću pak piše ovako: “Sven je bio lijep i drag dečko, dendi s poludugom plavom kosom, okružen curama... Sven je bio jedan od najčešćih gostiju u Voćarskoj 5 i voljeli smo ga bezuvjetno. Živio je neopterećeno, doslovno iz dana u dan pa što bude.”
Većina gostiju Voćarske 5 žestoko je tulumarila, pilo se mnogo alkohola i mnogi od njih su bili na rubu alkoholizma. Osim Marteka, koji nije pio, i Stileta, koji je svoju sklonost alkoholu brzo stavio pod kontrolu, Jerman i Demur bili su najneumjereniji u piću.
Vlasta Delimar sa Željkom Jermanom bila je do 1988. godine, kada ga je napustila zbog Vlade Marteka. Svoj boemski život Jerman je završio 2006. godine utopivši se u moru, plivajući na otoku Korčuli. “Pri kraju svoje životne plovidbe postao je najsamija osoba, nije znao to živjeti. Tako mi je žao, ‘ćoiću’ moj”, nježno piše Delimar. Kasnije se u knjizi prisjeća kako su napravili performans od svojeg vjenčanja koje se dogodilo dva puta; jednom pred matičarem u Zagrebu, drugi put u crkvi u Koprivnici pred obitelji i rodbinom Vlaste Delimar koja se nikada nije prestala skandalizirati njezinim životom i umjetnošću.
Svog drugog muža – Marteka – Vlasta opisuje kao feminiziranog muškarca. S njim je dobila kćer koju su nazvali – Dolina. Delimar posebno lijepo opisuje kako joj je Martek – koji je po vokaciji prvenstveno pjesnik – poklonio zeleni bicikl i to je okarakterizirala kao duchampovsku gestu.
Delimar je vrlo lucidna u opisivanju svoje prošlosti – baš kao što je točna i jasna u svojim umjetničkim performansima. I lijepo piše. “Najdraže mi je bilo ulaziti noću u tu Sobu u Dubravi koja je bila sublimirani Martek, ne bismo vodili ljubav nego bismo gledali kroz prozor bijele ljiljane koji su mirisali na papar i med, a možda smo mislili i na Baudelairea.”
“Za mene je zapravo sve počelo u Voćarskoj kada sam se preselila kod Jermana, 1977. godine. Na toj adresi postojalo je mistično jedinstvo tadašnje umjetničke scene, nešto kao javni atelje s velikom aurom pod kojom su se godinama održavali susreti, radni sastanci, izložbe, tulumarenja, tiskao se samizdat časopis MAJ 75 i sl. (...) Od 1978. do 1980. godine imali smo Podroom u Mesničkoj ulici, Galeriju SC u Savskoj, kasnije početkom 80-ih Prostor proširenih medija, u Ljubljani galeriju ŠKUC, u Beogradu SKC, i sve to skupa nekako nas je zadovoljavalo. Slušali smo Buldožere, Cohena, Rolling Stonese, Toma Waitsa, Laibach, čitali smo markiza de Sadea, gledali Bergmana, proučavali Beuysa. Imali smo malo novca, ali puno beskrajnih stvaralačkih ideja koje smo uz puno improvizacije mogli realizirati”, opisala je početak svoje karijere Vlasta Delimar prije nešto više od godinu dana u velikom intervjuu koji je dala Svijetu kulture.
U knjizi autorica detaljno opisuje i svoje prve umjetničke korake, erotske performanse, susrete s kustosima kao što je Davor Matičević, turbulentan odnos s drugim velikanom performans scene – Tomislavom Gotovcem. “Moju samostalnu izložbu, održanu 1984. godine u PM-u (Galerija Prošireni mediji op. a.) na kojoj sam u cijelosti pokazala radove nastale od 1979. godine koji su parcijalno izlagani na nekim skupnim izložbama, konzervativni kritičari dočekali su na nož. Moji fotokolaži s riječima poput Kurac volim, Pomiriši pičku, Jebite me ili Jebeš žensko dostojanstvo, uzburkali su malograđane”, sa zadovoljstvom se prisjeća umjetnica.
Čini mi se da je “Voćarska broj 5” unikatna knjiga u našoj kulturi. Ne mogu se sjetiti takvog svjedočenja iz prve ruke o vremenu i umjetničkom razdoblju koje pamtimo kao možda najpotentnije u našoj bližoj prošlosti. U memoarskom štivu Vlaste Delimar mnogo je događaja, mjesta i ljudi koji su važni i za našu kolektivnu memoriju. I dok o nekima piše s velikim simpatijama i ljubavi, kao recimo o fotografu Borisu Cvjetanoviću i njegovoj supruzi Markiti Franulić, u knjizi doznajemo i o tome kako je Željko Kipke, iz samo njemu poznatih razloga, prestao razgovarati s Vlastom iako su neko vrijeme bili bliski prijatelji.
Spletom okolnosti neki ljudi i prostori iz knjige Vlaste Delimar i meni su bliski. Kao klinka iz srednje škole i ja sam visila u Klubu HDLU-a dok je on bio u Starčevićevu domu, a koji autorica opisuje kao vrlo vibrantno mjesto gradskog života kakvog ga i ja pamtim. U Voćarskoj 5 nisam nikada bila, ali zato sam krajem 1980-ih, na prvim godinama studija, mnogo vremena provela u Voćarskom naselju, u kući gdje je stanovao Sven Stilinović, koji je bio ujak jedne od mojih najboljih prijateljica iz tog vremena. I hodao s drugom najboljom prijateljicom. Što nam je u jednom trenutku kod njegovih prijatelja donijelo nadimak – Svenice, a kao takve smo i ovjekovječene na jednoj fotografiji. Znala sam da se svi ti stariji i čupavi dečki s kojima smo se družile bave i nekom umjetnošću, no moram priznati da me to tada nije baš previše zanimalo. Tek kada sam u Beču neposredno prije nego što je počeo rat na ovim područjima vidjela radove Mladena Stilinovića izložene s onima slovenske skupine Irwin shvatila sam da svjedočim nečem važnom.
Mladenačka autobiografija Vlaste Delimar katapultirala me u vrijeme kada sam i ja bila vrlo mlada. Nadam se da će se o “Voćarskoj 5” mnogo govoriti, a i da će autorica napisati knjigu i o zreloj fazi svog umjetničkog djelovanja kojeg se tek sporadično dotiče u ovoj knjizi.