Svjetska izložba dogodine u Milanu, poznata kao Expo15, kao svoj ključ nudi kulturu - objasnio je ovih dana nakladnik Filippo Zevi: “Kultura je općenito pobjednička karta jer je pretpostavka bilo kakvog razvitka. Ekonomski, financijski, odnosno proizvodni razvitak ne mogu biti razdvojeni od kulture.”
Nema sumnje da će na Expou od početka svibnja - i prije kulture hranjenja koja je jedna od glavnih tema i koju Italija, kao korifej mediteranske dijete i pripadajućih delikatesa kani iskoristiti, zajedno sa svojom vjekovnom i katkada savršenom manufakturom, kao protutežu svijetu užurbane tehnologije - najvidnije mjesto imati ona klasična kultura, kojoj je osovina umjetničko stvaralaštvo i gdje je Italija stoljećima pred zemljama bogatijima, usredotočenima na strojeve ili barem na uru s kukavicom.
Čovjek po Vitruviju
Htjeli su u Milano iz Reggia u Kalabriji u to ime donijeti i izložiti brončane kipove iz Riacea, ali Ministarstvo kulturnih dobara nije dopustilo, uvjereno da su oni, poslije dva i po milenija u moru, prekrhki za vibracije kojima bi u prijevozu bili izloženi. Jednako je krhkim proglašen i Leonardov crtež čovjeka po Vitruviju, koji je Italija stavila i na svoj euro ondje gdje su drugi, s manje stila, istakli svog vladara ili grb. Nacrtan je još 1490., olovkom i tušem na papiru, koji nakon više od pola milenija može biti razbijen običnim dodirom. Ipak, vodeći računa o Leonardovoj vezanosti za Milano, Galerija Akademije u Mlecima dopustila je da to amblematsko djelo renesanse bude izloženo na Expou, ali samo u mjesec ljetnih dana, u Kraljevskoj palači.
Još tri Leonardova remek-djela, neuobičajeno darežljivo, posuđuje pariški Louvre. To su Sv. Ivan Krstitelj, Belle Ferronnière (kojoj se upravo dovršava restauriranje), te Navještenje, koja će biti izložena također u Kraljevskoj palači. Dolaze i druga dragocjena djela s raznih strana svijeta: Madonna Dreyfus iz Washingtona, naš Sveti Jerolim iz Vatikanskih muzeja, Portret glazbenika iz Ambrozijanske pinakoteke, Glava djevojke (La Scapigliata, tj. Raščešljana) iz Nacionalne galerije u Parmi… Louvre je pozajmio i Corotovu Ženu s biserom kao ilustraciju oživljavanja Leonardova prosedea u XIX. stoljeću. Gotovo sve te slike odnosno crteži nastali su u Milanu, gdje je i znamenita freska Posljednja večera.
Osamnaest paviljona
Svojevrstan hommage Milanu daju i Firenze te Predsjedništvo Republike: u Milanu će se za Expo15, nakon dugo vremena naći na okupu svih 20 Medicejskih tapiserija s temama iz života patrijarha Josipa, onoga koji je gladne Židove nahranio u bogatom Egiptu. Njih je Cosimo de’ Medici naručio od Pontorma koji je stigao izvesti samo četiri, petnaest ih je izveo Bronzino, a jednu Allori. Palazzo Vecchio, sjedište općinske uprave u Firenzi, posjeduje sada većinu tih tapiserija, a manji dio ih je u Rimu u Kvirinalskoj palači.
Dakako da su i općina i kotar Milano iskoristili priliku uklapajući u Expo vlastite kulturne spomenike, Leonardove i ine. Za to se postarao diskutabilni povjesničar umjetnosti Vittorio Sgarbi, koji je taj dio podijelio u dveri, jednu izložbu, jednu turu i osamnaest “paviljona”. Kao “dveri” odabrao je Zamak Sforza, a kao amblematski izložak Picassovu Guernicu, ne onu koja se nakon pada Franca napokon skrasila u Španjolskoj, nego također majstorov original, karton koji je poslužio za izradu podjednako velike tapiserije u Palači UN-a u New Yorku. U Palači Litta bit će izložba simboličnih djela: gotičko-renesansni fitomorfni zlatni moćnik Stablo života, simbol božanske ljubavi, čuvan u Općinskoj palači u Lucignanu, te pozlaćeni brončani kipovi iz Cartoceta (dva jahača i dvije matrone), jedine takve skulpture sačuvane iz rimskog doba (tragovi pozlate se još doduše vide na Marku Aureliju u Rimu te na četvorim konjima koje su Mleci ukrali iz Carigrada), sada izloženi u Pergoli. Od “paviljona”: Bramanteov čine perspektiva oltara svete Marte u crkvi sv. Satira, te crkva Gospe od milosti; Leonardov I Posljednja večera u toj istoj crkvi, a Leonardov II Lijepa kneginjica (portret Biance Sforze), tek nedavno otkrivena kao Leonardovo djelo, izložena u Palači Bagatti Valsecchi; Antonellov triptih, razložen na dijelove i razbacan po Italiji, a za ovu prigodu sakupljen na jednom mjestu; Michelangelov Pietà Rondanini (kojom se nadahnuo i Meštrović); Raffaellov i Carravaggiov čine Raffaellov karton za freske u vatikanskoj Stanzi della Segnatura, u Ambrozijanskoj pinakoteci gdje je i Caravaggiova Košara s voćem, dok je njegova Večera u Emausu u Breri; Tiepolov tapiserije u Palači Clerici; ostali “paviljoni” su Stendhalov, futuristički, De Chiricov i Savinijev, arhitektonski, talijanskih zbirki, novinarstva, Giovannija Pisana, umjetnosti i puka, tajni iz Brere, reprezentativnih djela svake talijanske oblasti (u Eatalyju), te knjiški. Tura je Kršćanski Milano, itinerer do umjetnina u milanskim crkvama.
Albanska izložba
I druge zemlje su se potrudile predstaviti ne samo proizvodnju, nego i kulturu. I Albanija dovodi izložbu Naša hrana, naša povijest, naš misterij… predočujući se kao raskrižje putova i utjecaja, ne samo kultruralnih, kroz vjekove.
A Hrvatska? Jedina izočna iz Evropske unije: ili toliko siromašna da nije mogla financirati odlazak na milanski Expo15, ili toliko imućna da joj ne trebaju prilike za robnu i kulturalnu razmjenu koje se ondje pružaju, ili toliko samokritična da zna koliko je nesposobna snaći se u međunarodnoj konkurenciji. Istina, Hrvatska je sudjelovala na svjetskim izložbama i u Lisabonu i u Shanghaiju - ali vjerojatno je gospodi bilo šik prošetat se u državnom trošku do Kine, pa i do Portugala, a u Milano se može i inače, zašto se truditi i nešto pokazati?