Tijekom nesnosno vrućeg tjedna u Parizu 1878., naslikao je ženu u šetnji s ljubimcem, prasetom. Naslikao ju je povezanih očiju i gotovo nagu – osim čarapa, dugih crnih rukavica i perjane kape – s prasetom na povodcu. Djelo nosi ime "Pornocrates" i vrlo je pamtljivo, piše o boemskom, belgijskom umjetniku Félicienu Ropsu The Guardian.
Svoje najpoznatije djelo stvorio je u "pregrijanom stanu, ispunjenom različitim mirisima, gdje su mi korenica i ciklama izazvale blagu groznicu pogodnu za proizvodnju ili čak za reprodukciju”, rekao je slikar, koji je u središtu nove izložbe "Laboratorij požude" u Zürichu.
Rops je iza sebe ostavio golemi opus crteža, bakropisa, grafika i slika, na kojima se često moglo naći sotonističke motive. Njegov rad zaintrigirao je čak i Picassa, koji je, njemu u čast, izradio karikaturu muškarca u obliku svinje kako na ženi izvodi kunilingus.
Ropsova djela prikazivala su i gole vještice koje jašu metle, voajere s cilindrima i kurtizane koje jašu bicikle u obliku penisa. Francuski likovni kritičar Félix Fénéon nazvao ga je, stoga, umjetnikom “koji slika faluse kao što drugi slikaju pejzaže”.
"Čak i danas ljude ponekad ostavi bez daha – bilo pri pogledu na golu ženu vezanu za križ, provokativnu Parižanku koja šeće svoje prase ili Evu koju zarobi falusoidna zmija“, primjećuje Ann Demeester, ravnateljica Kunsthausa u Zürichu.
Laboratorij požude
Rops je rođen 1833. u središnjoj Belgiji. Bio je sin bogatog industrijalca, studirao je pravo i oženio se kćeri suca, koji je posjedovao lokalni dvorac. Mogao se skrasiti i živjeti kao vlastelin, no odlučio se za umjetnost, Pariz i ženskarenje.
Njegov ljubavni život odražavao je njegovu umjetnost. Napustivši ženu i sina, tri je desetljeća živio u trojcu sa sestrama Léontine i Aurélie Duluc te s objema dobio djecu. Njegov privatni život bio je nekonvencionalan i izazivao je zazor određenih dijelova društva razdoblja poznatog kao "belle époque", no to mu nije uništilo karijeru. Sredinom 1870-ih bio je najplaćeniji ilustrator u Parizu. Samouki slikar bio je ilustrator Baudelaireovih, Mallarméovih i Maupassantovih knjiga. Umro je u dobi od 65 godina, 1898., iste godine kada je primio Légion d’honneur. U svojim je poznijim godinama uzgajao ruže.
Postoji mala, predana skupina kolekcionara za Ropsova djela, kaže Claude Piening, stručnjak za europske slike 19. stoljeća u Sotheby’su.
"Njegove akvarele i ulja ne viđamo često jer su mnogi rezervirani za muzeje i kolekcionare. Ono što se pojavljuje jest njegov tiskani rad i ako ste bibliofil vidjet ćete njegov rad na naslovnim stranicama", objašnjava.
Njegov akvarel "Le Calvaire"(Les Sataniques), na kojemu se ženu, prikliještenu ispod genitalija razapetog Sotone, davi njenom vlastitom kosom, prodan je 2007. za oko 160.000 funti (Sotheby‘s).
"Postoji erotika ili pornografija, ali to se ne bi smjelo brkati s umjetnošću. To su dvije različite stvari", kaže Piening.
U Zürichu bit će izloženi tajni albumi koji su bili namijenjeni gledanju u "muškom kolekcionarskom kabinetu", uključujući naslovnice pornografskih romana i samostalne crteže seksualnih radnica.
No hoće li danas biti teško postaviti Laboratorij požude?
"Mislim da će u Zürichu biti poduhvat pokazati tako eksplicitna djela. Vrlo je tradicionalan. No, vrijedno je rizika jer smo u vremenima kada o seksualnosti mora raspravljati. Ako pogledate Epsteinove spise, mislim da se mora razgovarati o tome kako muška kultura percipira žene", mišljenja je kustos Jonas Beyer.
Kustosi Ropsa žele prikazati cjelovito, piše The Guardian.
"Bio je jedan od najostvarenijih i najuspješnijih simbolističkih umjetnika svog vremena, koji je surađivao sa svim slavnim autorima. U isto vrijeme, njegova umjetnost toliko je uznemirujuća, nasilna i šokantna, a ujedno i fascinantna. Mislim da mu želimo pogledati u oči i pročitati ga malo nekonvencionalno, a da ga ne otkažemo", zaključuje kustos Daan Van Heesch.
Njega je spomenuo i reproducirao i Đuro Vanđura, u knjizi "Eros&Pornos".
O Ropsu je pisao i hrvatski bard Miroslav Krleža.
"Vjerovati u ljepotu linije ženske noge (...) to je Félicien Rops namro nama, da nas crne ženske čarape šarmiraju intenzitetom njegovih vlastitih zapažanja", pisao je u knjizi zapisa "Davni dani. Zapisi 1914-1921 ( Zagreb 1956).
Osvrnuvši se u Govoru na kongresu književnika u Ljubljani (Republika, 1952, 10-11) na teorije o tzv. "izopačenoj umjetnosti", tvrdi da su sve one klerikalnoga i socijalnodemokratskog podrijetla: široke malograđanske i provincijalne mase mrze produkte velegrada, koji je, u njihovim očima, "od Umjetnosti stvorio noćni lokal á la Toulouse-Lautrec ili Félicien Rops".
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....