Na monumentalnom platnu koje je Gustave Courbet izložio 1855., a koje danas stoji u pariškom Musée d‘Orsay poznato pod nazivom "Slikarski studio" ili "Stvarna alegorija sažetih sedam godina umjetnikova života" u kutu se, pognut nad knjigom, kao da jest-i-nije prisutan u Courbetovu ateljeu, vidi Charles Baudelaire. Ta slika, primjer djela koje prekida veze s dotadašnjom umjetničkom praksom, odavno je, među ostalim, poznata i po Courbetovoj kasnijoj intervenciji na davno dovršenom platnu. Jer, pored Baudelairea na originalnoj je verziji stajala njegova muza, Jeanne Duval, žena s kojom je dvadeset godina proveo u ljubavnoj vezi i kojoj je posvetio mnoge svoje pjesme. Ona ga je, među ostalim, inspirirala za "Cvjetove zla", a kasnije je izbrisana.
Film "Bezimena žena" Régine Abadije pokušaj je da rehabilitira Jeanne Duval koja je inspirirala neke od najljepših pjesama na francuskom jeziku, a koju su biografi Charlesa Baudelairea, bilježeći razne žene u njegovu životu, u svojim rasističkim predrasudama, često prešućivali, makar je poznato da odnos s Duval bio ključna ljubavna veza umjetnikova života. Biografi, zaslijepljeni rasizmom, tu su ženu također pokušali izbrisati iz njegova života. Ako su je uopće spominjali, pisali su da nije imala ni talent, ni ljepotu, ni srce. Puni predrasuda pripisivali su joj razne, uglavnom negativne, osobine koje su se vezale uz crnce i ljude miješane rase. Jeanne Duval bila je glumica, rođena u Francuskoj, o njoj se ne zna puno, nije poznato njezino pravo ime i prezime, ne postoji niti jedna sačuvana njezina fotografija. Veliki krimen joj je, socijalno neprihvatljiv, što je bila mulatkinja. Bilo je to vrijeme ukidanja ropstva i početka kolonijalizma.
Film je pokušaj da se napravi portret Jeanne Duval kroz izjave njezina biografa te ono malo materijala što se moglo prikupiti o Duval. Prikazan je i niz njezinih portreta koje je napravio Baudelaire. "Bezimena žena" Régine Abadije svojevrsna je posveta Jeanne Duval kojoj se narator povremeno obraća direktno. Biti nebjelkinja, žena miješane rase i biti glumica u tadašnjem je Parizu, Francuskoj 19. stoljeća, bilo gotovo pa nepojmljivo. Tražilo je, u prvom redu, hrabrosti i strast.
Baudelaire i Duval imaju težak odnos, pun strasti, ali i nerazumijevanja. Često se svađaju, pokušavaju rastati, prekidaju vezu pa se ponovo vraćaju jedno drugom. Ostavila ga je nekoliko mjeseci nakon što je izbrisana s Courbetove slike. Jedna je interpretacija da je Baudelaire molio Courbeta da je izbriše s platna, u očaju za jednog od raskida htio ju je izbrisati iz života. No u jednom od zapisa koji se bavi Baudelaireovim životom, iz 1944., stoji kako je priča da je pjesnik pitao slikara da Jeanne Duval izbriše tek maliciozan trač.
Lako je moguće da su razni drugi sugerirali Courbetu da intervenira na platnu držeći da žena miješane rase nema mjesto u tom kulturalnom krugu, među tom klasom, u tom svijetu. Ne bi to bio prvi pokušaj da se crnci i mulati brišu s prikaza na kojima nemaju podređenu ili čak pejorativnu ulogu. Izbrisati te ljude značilo je dehumanizirati ih. Courbetovom intervencijom na platno Jeanne Duval bila je izbrisana iz povijesti, izbrisana iz kolektivne memorije. No vremenom su se na platnu iznova počeli pojavljivati izbrisani, prikriveni dijelovi. Čak je i pigment na platnu radio protiv zaborava, slika nije htjela dopustiti da je se "krivotvori", da se prebrišu dijelovi. Bez Jeanne Duval to platno se doima djelomice nezavršenim.