Kad su se u kasnu jesen 1994. godine kipar Ivan Kožarić, fotograf Darko Bavoljak, slikar Marijan Jevšovar i likovni kritičar Ivica Župan uputili u Senj kako bi vidjeli Kožarićev Križni put u tamošnjoj katedrali, nisu ni slutili kakvo ih iznenađenje čeka.
O seriji reljefa koju je pedesetih godina poznati kipar napravio za senjsku katedralu do tada nitko nije ništa znao. Osim samog Kožarića. To njegovo rano djelo prošlo je posve nezapaženo od kritike, u prikazima njegovog stvaralaštva gotovo se i ne spominje, osim šture informacije.
Razlog više za Ivicu Župana da napiše konačno i prvi veći tekst o tom rijetkom sakralnom djelu jednog od naših najvećih suvremenih umjetnika povodom četrdesete godišnjice njihova nastanka. No djela je trebalo prvo snimiti i vidjeti.
Zabuna
Stigavši u Senj, društvo iz Zagreba, predvođeno našim istaknutim kiparom, dočekuje zvonar i odmah dolazi do zbrke i nesporazuma. Kožarić kaže kako su stigli iz Zagreba da snime njegove reljefe. Zvonar ga u tom trenutku čudno gleda i kaže:
“Ali te reljefe je radio naš lokalni kipar”. Kožarić je u svom stilu brzo pronašao zajednički jezik sa zvonarom, ali ga na kraju nije uspio uvjeriti, prisjeća se fotograf Darko Bavoljak koji je ipak, unatoč zvonarovoj nevjerici, uspio snimiti reljefe, a Župan je u Životu umjetnosti napisao i tekst koji će ostati i jedini detaljniji prikaz o tom Kožarićevu radu. Barem koliko je on upoznat, priča nam.
Senjska katedrala
I Ivica Župan i Darko Bavoljak i danas, kad se sjete te zgode, kažu da je to bilo čudno iskustvo. Kožarić koji pokušava objasniti zvonaru crkve u Senju da je on autor Križnog puta, a ne neki lokalni kipar. I na kraju ne uspijeva. Kožarić se, pričaju nam dvojica aktera, nije uzrujao. Znao je da s tim Križnim putem nije bilo sreće od prvog dana. Župan kaže kako mu je Kožarić otkrio da mještani nisu nikako mogli prihvatiti njegovo radikalno viđenje te sakralne teme.
Tek kada je Krleža posjetio katedralu i pohvalio radove, stvari su se promijenile. Prema riječima Ivice Župana, koji je godinama pratio kipara i bili su vrlo bliski, Kožarić s crkvom nikad nije mogao naći zajednički jezik. “Išli smo jednom u Zvonimirovu u Plečnikovu crkvu da vidimo njegov kip Svetog Franje. To je bio njegov drugi i posljednji posao za crkvu. Ostali smo poprilično iznenađeni kad smo vidjeli da su ga držali iza televizora. Svećenik je objašnjavao da je Sveti Franjo nekako zdepast, kao da je znao kakav bi trebao biti.”
Kožarić je Križni put počeo raditi 1955. dok je u senjskoj katedrali Uznesenja Blažene Djevice Marije služio biskup senjsko-modruški dr. Viktor Burić. Kako se prisjetio u razgovoru koji je djelomično objavljen u Županovu tekstu (Život umjetnosti, 1996., br. 58), prihvatio se te crkvene narudžbe da bi preživio. Pedesetih je godina radio na obnovi crkvi i crkvenih umjetnina i tako upoznao mnoge ljude iz crkvenih krugova. Neki od njih naručili su tako od njega Križni put u drvu.
“Uzeo sam taj posao dakle da bih preživio, a onda sam ga riješio i obavio najbolje što sam znao. Do tada nisam puno radio u drvu, pa sam se obratio za tehničku pomoć kolegi Slavku Galiću. U godinu dana u lipi sam izradio svih četrnaest postaja”, ispričao je Kožarić te otkrio što se dalje događalo.
“Kada sam poslao zadnju postaju, narod je, čuo sam kasnije, bio pozvan u crkvu da vidi svoj Križni put: nastala je konsternacija, užas jedan.
Godinu dana nitko mi se od senjskih crkvenih vlasti nije javljao, a kada sam im pisao pitajući ih kakve su reakcije, dobio sam odgovor od njih u kojem mi javljaju da je pastva nezadovoljna onim što sam napravio. Ali već za godinu dana stanje se mijenja. Umjesto nezadovoljstva, slavlje. Narod je progledao i počeo hvaliti moje rješenje Križnoga puta.”
Ivan Kožarić
Bez priče
Prema Kožarićevim riječima glavna primjedba na njegov Križni put bila je da nema priče. No on, kako je kazao, nikad nije nikome htio podilaziti pa ni narodu radeći Križni put. “Od samih mojih početaka nisam volio priču. Nikada nisam htio pričati nikakve priče, nego sam – barem se nadam - stvarao kiparske vrijednosti.”
Želeći pojasniti zašto je moguće došlo do takvih reakcija kod mještana Kožarić je napomenuo da je poznata njegova jednostavnost u izražavanju, da njegov autorski rukopis, uostalom, i nikada nije težio gomilanju nego baš suprotno, redukciji i pojednostavljivanju, oslobađanju od svega suvišnog. Nije stoga htio preopteretiti reljefe figurama i naracijom, na jednoj je postaji, kako je objasnio, napravio najviše tri figure. A napravio ih je opet s dozom pomaka i iznenađenja.
Pa je tako na primjer u svojoj interpretaciji Prve postaje, gdje je Krist pred Pilatom, naprosto izbacio Pilata i Krist je sam. Od 1956. godine, kada je Križni put postavljen u senjskoj katedrali, Kožarić, kako je tada izjavio, nije više od crkve dobio nikakvu narudžbu, a ni domaća kritika nije o tom njegovom radu, koliko mu je bilo u tom trenutku poznato, ništa napisala. Tek je kasnije čuo kako su Miroslav i Bela Krleža bili u crkvi i da je Bela bila posebno oduševljena njegovim Križnim putom.