Različiti bijenale i trijenale raznih likovnih grana postali su vrlo dosadni posljednjih godina, kao forma istrošeni, nepotrebni za širu publiku, posebno ako nema neke jake kustoske koncepcije, i ponekad se čini da služe samo da umjetnicima daju bodove kako bi produljili svoje članstvo u društvu likovnih umjetnika. I o njima se nema što reći. To više što je klasična podjela između različitih grana umjetnosti posve izblijedila.
Izuzetak je Trijenale kiparstva, posljednjih nekoliko izdanja.
Grand Prix Biliću
Nije tajna da je generacija rođena osamdesetih posve promijenila pogled na definiciju onog što bi trebalo biti pojam suvremenog kiparstva u Hrvatskoj, no 12. Trijenale, koji je otvoren u Gliptoteci HAZU, tu činjenicu podcrtava.
Petar Popijač, Predrag Pavić, Igor Ruf, Nikola Vrljić, Mak Melcher, Tina Vukasović, Ida Blažičko... da nabrojimo samo nekoliko od njih, imena su koja su do sada, po svim točkama, već trebala biti prave likovne zvijezde.
>>>>> FOTOGALERIJA IZLOŽBE
Ruf ima samostalan nastup, u posebnoj prostoriji, kao dobitnik Grand Prixa na zadnjem Trijenalu, što je prije bio Pavić. Ne može se tvrditi da ove umjetnike manifestacija ne prepoznaje.
Na otvaranju je odmah dodijeljen Grand Prix, tako da već znamo tko će izlagati sljedeće godine, glavna je nagrada pripala Nevenu Biliću, za rad “Velika monstranca”. Riječ je o golemoj strukturi od poliestera s nizom ornamenata i s elementima koji kao da nigdje ne završavaju i nigdje ne počinju.
Zajedno s portretima
Izvrsne su te, doista, Bilićeve “Monstrance”, koje ponekad kombinira s portretima. Bilo bi vrlo zanimljivo vidjeti kako se u tu formu uklopio lik Tuđmana (ovaj je kipar osvojio treću nagradu na natječaju za spomenik u Kninu). Tri jednakovrijedne nagrade u Gliptoteci podijelili su Marina Bauer, Ivan Fijolić i Vojin Hraste, a nagradu Hrvatske sekcije AICA-e osvojio je Predrag Pavić.
Izmišljena pisma
No, ako počnete izložbu razgledavati iz prizemlja, iz ulaza u vrt u kojemu je također nekoliko skulptura, dočekat će vas rad nešto zrelijeg autora Dalibora Stošića. Nisam uvijek oduševljena Stošićevim rukopisom, no na Trijenalu izlaže zanimljive radove koji nisu sasvim tipični za njega. Na drvetom uokvirenoj slici, na tamnom baršunu, izlaže prave kokošje noge, u nekoliko redova, vrlo uredno poslagane jednu pokraj druge. Rad je nazvao “Na premijeri”. Zatim, na tamnom baršunu poslagane životinjske kosti, u radu “Requiem”, te životinjske glave, što je rad “Prazne oči”. Sve pri tom izgleda skulptorski, kompozicijski snažno. Generacijski mu je blizak Damir Sokić koji instalacije gradi na temelju izmišljenih, no lijepih poetskih pisama.
I umjetnica Božica Dea Matasić, poznata po organskim “čistim” kiparskim oblicima, izlaže drukčiji rad: posjetitelj se kreće instalacijom koja predstavlja njezin stan. Pod je prekriven ugovorom o kreditu u francima, gdje se, kako se krećemo, povećava i brojka vezana uz dug.
Treba izdvojiti priču kipara Daniela Kovača o Ulici braće Oreški, herojima NOB-a, koja je naknadno preimenovana te posvetu Ivana Fijolića profesoru Ratku Petriću u radu “Dvije palme na otoku sreće”.
Robotizirana skulptura
Uz Fijolića, sa suvremenim poimanjem pop-arta koketira i i Denis Krašković, s robotiziranom skulpturom golemog, ružičastog “vodenog raznokrilca” te Tihomir Matijević, autor skulpture “U potrazi za herojem”. Petar Popijač oblikovao je prazno golemo odijelo. Tina Vukasović izlaže hiperrealistične skulpture na stepenicama koje sugeriraju ljudsko tijelo odloženo u vreći za smeće...