ZAGREB - Trebali bismo slaviti rođendane koji bi se zvali lijeni rođendani, godine se ne bi zbrajale već oduzimale. Kad je u pitanju lijenost, onda se oduzima. U lijenosti se vrijeme produljuje, pa onda umjesto plus godina imate minus godina”, priča Mladen Stilinović u novom videu “Lijeni rođendani” koji se može pogledati na YouTubeu.
Stilinović temu lijenosti često koristi u svojoj umjetnosti: “Umjetnici Zapada nisu lijeni i zato više nisu umjetnici, već proizvođači nečega. Potpuna zaokupljenost umjetnika Zapada nevažnim stvarima, kao što su proizvodnja, promocija, sistem galerija, sistem muzeja, sistem natječaja... sve to udaljilo ih je od lijenosti, od umjetnosti”, teza je Mladena Stilinovića, jednog od naših trenutačno najizlaganijih umjetnika u svijetu.
Puno ironije
On upravo lijenost, jedan od sedam smrtnih grijeha, ističe kao jednu od glavnih umjetničkih vrlina, naravno, uz puno ironije prema općem poimanju umjetniku kao nekoga tko zapravo ne radi.
Sedam smrtnih grijeha bila je česta tema u povijesti umjetnosti, no kako se ova tema predstavlja u suvremenoj umjetnosti?
Izložba “Sedam smrtnih grijeha” u Modernoj galeriji u Ljubljani ponudila je nove grijehe, karakteristične za umjetnike istočne Europe: “kolektivizam, utopizam, mazohizam, cinizam, lijenost, neprofesionalnost i ljubav prema Zapadu”. U bečkom se pak Kunsthalleu danas otvara izložba “Taština” sa 200 odabranih radova najvećih modnih fotografa počevši od Richarda Avedona.
Ateljei Žitnjak
Sigurni smo da je u Zagrebu, u Ateljeima na Žitnjaku za nedavnih, već tradicionalnih “otvorenih vrata” bilo neumjerenosti u jelu i piću. Tamo se prošli vikend održala izložba “Žitnjački recepti/Umjetnost i hrana”, gdje je Boris Sekulić slikao palačinkama, a Ana Hušman je pokazala video “Merapajz”.
Sve to nas je potaknulo da pokušamo pronaći sedam smrtnih grijeha u suvremenoj hrvatskoj umjetnosti.
Lijenost, Mladen Stilinović
Priču o lijenosti provlači u svojoj umjetnosti od sedamdesetih godina do danas. S promjenom društva, mijenja se i njegova teza o ljenosti: “Kao umjetnik učio sam i od Istoka (socijalizma) i od Zapada (kapitalizma). Naravno, sada kada su se granice i politički sistemi promijenili, takvo iskustvo više neće biti moguće. Ali ono što sam ja naučio iz tog dijaloga, ostaje mi. Gledanje i poznavanje umjetnosti Zapada navelo me je ovih dana na misao da na Zapadu ne može biti umjetnosti. Ne tvrdim da je nema. Zašto ne može biti umjetnosti na Zapadu? Odgovor je vrlo jednostavan. Umjetnici Zapada nisu lijeni. Umjetnici s Istoka su lijeni, a hoće li oni sada, kada više nisu umjetnici Istoka ostati lijeni, to ćemo vidjeti.”
Taština, Sanja Iveković
Rad “Dvostruki život”, serija od 62 fotografije Sanje Iveković, nalazi se u stalnom postavu njujorške MoMA-e. Umjetnica autobiografski istražuje koliko reklame i kroz njih nametnuti ideali ljepote utječu na svakodnevicu žene, postavljanjem jednih pokraj drugih svojih fotografija i onih novinskih, iz časopisa kao što su Elle, Grazia i Svijet, tako da i sebe postavlja kao “objekt”. Dvije fotografije koje su postavljene jedna pokraj druge baziraju se na sličnosti, gesti, lokaciji i situaciji. Neke je od situacija umjetnica predvidjela: neki od autoportreta, naime, snimljeni su prije nego što je iste pronašla u medijima. Tema koja je ponajviše okupira sedamdesetih godina upravo je istraživanje slike žena u medijima te utjecaj idealiziranih reklama na sliku koju žena stvara sama o sebi.
Bludnost, Nikolina Ivezić
Napravila je print same sebe u prirodnoj veličini. Pored nje je stajala odjeća: sobarice, bolničarke, Playboyeve zečice, ali i vjenčanice, odjeće domaćice, opatice. Posjetitelj joj je mogao odjenuti odjeću koju je želio. Rad “Obuci me” najdoslovniji je prikaz opusa ove umjetnice: ona ruši sve vrste stereotipa, bilo da je riječ o komercijalizaciji, globalizaciji, religiji... No, najčešće ju zanimaju seksualni stereotipi, što se može vidjeti i na zidovima Limba ili Tvornice, u “Bojanki za odrasle” ili prikazima hrvatskih žena narodnih imena u varijanti japanskih djevojčica iz mangi. Nikolina nam na svoj način, uz prizore uvećanih grudi i puno haltera, poručuje: iako su se žene izborile za još više slobode, još više osjećaju da se moraju dodvoriti svojim izgledom. Njezin će se novi rad baviti plastičnim operacijama.
Srditost, Marko Marković
Nisu samo umjetnici bijesni na politiku, ali neki od njih artikuliraju svoj bijes na specifične načine: mokre pred Saborom, izazivaju ministre na boksačke mečeve, pale zastavu... Marko Marković je u sklopu Zagrebi!Festivala izveo performans “Nije zlato sve što sja”: izradio je zlatni stup visok oko četiri metra i popeo se na njega. Tu je čitao sva predizborna obećanja političara koja je pronašao, a koja nisu ispunjena. U prošlosti je stup srama služio za izdržavanje kazne u obliku javnoga rugla što se primjenjivalo nad određenim pojedincima u društvu. Stup srama više ne postoji, ali se, smatra umjetnik, njegova praksa razvila i pronašla nove oblike. Naime, društvo samo mariginalizira pojedince koji se žele pobuniti: “Sramota prišivena masi teret je koji trenutno nosimo svi. Evidentna je i neosporna, ona je na nama. Stup civilizacije u ovom kontekstu jest stup srama koji je čovjek podigao samome sebi”.
Zavist, Željko Badurina
Među umjetnicima ima zavisti. I dok će većina šutjeti o tome, Željko Badurina sasvim sigurno neće. Njegov rad na temu zavisti (i podmićivanja) mogli smo vidjeti na lanjskoj izložbi T-HT nagrade u MSU. Badurina je pokušao “podmititi” žiri nagrade stereotipnim poklonima - muške članove viskijem i svilenom kravatom, a ženske svilenim maramama i bombonijerom Bajadera. No, mito je vraćeno, a rad nije izložen. Za sljedeću izložbu, Badurina je žiriju poslao na razmatranje svoj prošlogodišnji rad o mitu, koji se sastoji od materijalnih ostataka pokušaja podmićivanja (boce viskija, Bajadere, svilene marame i kravate) i pisma žiriju, dakle, dokumentacije rada kao umjetničkog djela. Rad je prihvaćen.
Ne umjerenost u jelu i piću, Željko Zorica
Umjetnik Željko Zorica izložio je u MSU, u sklopu festivala Perforacije, instalaciju “KroaTisch-Amerikanische Freundschaft” koja govori o nekim trenucima iz povijesti hrvatsko-američkih odnosa. “KroaTisch je hrvatski stol za kojim se u važnim povijesnim prilikama potpisuju kapitulacije, tajni dokumenti, antifašističke alijanse..., a Freundschaf je politička floskula koja označava tradicionalno prijateljstvo dviju država, kao što je primjerice Deutsch-Amerikanische Freundschaft”, kaže umjetnik. Izložio je lutke s pečenim životinjskim glavama koje su se “prežderavale” za stolom, a posjetitelji su mogli postati sastavni dio performansa slikajući se s izloženim eksponatima.
Škrtost, Kristijan Kožul
Prvi rad s kojim nas je Kristijan Kožul, hrvatski umjetnik s diplomom iz Düsseldorfa i adresom u New Yorku oduševio su “Rogovi izobilja”: rogove, simbole, gostoprimstva, on izlaže zatvorene. No, dok su iznutra zatvoreni, izvana bliješte ukrašeni zlatnim perlama i cvjetnim košaricama. Kićen, no prazan rog tako prelazi u grotesku: “Neprirodne i iskrivljene stvari, te ismijane ili ugrožene moralne vrijednosti pogodne su za transformaciju. Umjetnik uočava apsurdni, bizarni trenutak u društvu i zatim ga podcrta, ali ništa više”, kaže sam umjetnik, dok Franceschi o ovom ciklusu piše: “Umjesto sreće, nade i milosrđa Kožul nam nudi tek kompaktni, dekorirani oklop svoje vanjštine, mjerljiv jedino s debljinom obraza nouveau riche ispod koje nema ni milosrđa, niti socijalne svijesti”.