Za mene je opus Arsena Roje apsolutno otkriće. Nikad ni od koga nisam čuo o njemu, čak ni nakon što sam došao raditi u Split i detaljnije se upoznao s lokalnom umjetničkom scenom. Tijekom priprema Rojine izložbe od njegove sam rodbine, znalaca i kolega s akademije čuo hvalospjeve njegovoj nenadmašnoj tehničkoj vještini i majstorstvu koje je u realističnom, čak naturalističkom prikazu iskazivao od djetinjstva. Saznao sam za njegove kiparske radove koji su bili postavljeni u javnim prostorima u Splitu, vidio i njegove apstraktne slike, čuo da ga je Edo Murtić izuzetno cijenio.
Konačno, i sam sam se uvjerio u umjetnikovo majstorstvo vidjevši njegove radove uživo. Naročito se to odnosi na seriju crteža kombiniranom tehnikom koje je u Splitu pred definitivni odlazak 1965. i 1966. godine pripremio kao portfelj kojim će fascinirati galeriste u Francuskoj i SAD-u. Riječ je o radovima koji su jedinstveni primjer primjene pop art estetike. Takvom se vrstom estetike nitko u Splitu niti u državi nije bavio”, govori Branko Franceschi, ravnatelj Galerije umjetnina Split, uoči izložbe koju priprema posvećene ovom umjetniku. Izložbom, naime, koja se otvara 18. lipnja i traje do 28. srpnja prvi će se put u Hrvatskoj predstaviti opus Arsena Roje.
Roje je rođen u Splitu 1937. godine. Kratko je pohađao Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu prije nego što se preselio u Pariz 1966., potom dvije godine kasnije u New York. Ni u ovom se gradu ne zadržava dugo, 1971. godine konačno se nastanio u Los Angelesu gdje je živio do svoje smrti 2007. Tamo i danas živi njegova obitelj. Izlagao je na skupnim i samostalnim izložbama diljem SAD-a, a predstavljale su ga znamenite galerije Ivana Karpa O.K. Harris u New Yorku i Perez Projects u Los Angelesu.
Nadrealan prizor
Neko se vrijeme bavio i filmskim plakatima. Prestižnu nagradu Motion Picture Advertising Award Roje je osvojio dva puta, prvi put za plakat filma “M.A.S.H” 1970. godine i drugi za film “Casanova” Federica Fellinija 1977. Zapravo je slabo poznato kod nas da je plakat za crnu komediju Roberta Altmana napravio autor rodom iz Hrvatske. Na plakatu žute boje prikazan je dlan s kažiprstom i srednjakom podignutima u znak mira, na kažiprstu je vojnička kaciga s američkom zastavom, dok je dlan oslonjen na ženske noge u visokim potpeticama. Ovaj nadrealan prizor bio je neobičan za svoje doba, kada je bilo uobičajeno da filmska zvijezda nosi plakat te je onodobna kritika pisala kako je jednim plakatom uspio sumirati eru humora, seksa, moći i rata.
Plakat je s vremenom postao jedan od simbola takozvane vijetnamske ere, a Roje je ostao zabilježen kao jedan od ključnih umjetnika koji su povezivali reklame i pop art, kao što su npr. i Andy Warhol, Roy Lichtenstein, James Rosenquist, Ed Ruscha. Kako tumači Franceschi: “Plakat za ‘M.A.S.H’ nastao je u suradnji filmskog studija i marketinške kompanije za koju je Roje tih godina radio. Njegov prijedlog vizuala je izabran i tako je nastao jedan od ikoničkih filmskih plakata koji je utjelovio hedonizam antiratnog raspoloženja kakav je iskazivao i Altmanov film.
Ovaj je filmski plakat tipičan za njegov stil. Najprije iskazuje njegov ciničan smisao za humor zasnovan na egzistencijalističkom svjetonazoru koji je obilježio njegovu generaciju. Isto tako, rekao bih i na iskustvima rata, nestašice, ugroze i smrti, na kojima je zasnovana koncepcija fragmentacije tijela i tjelesnosti kao ultimativne metafore besmisla suvremene egzistencije, tog više postojanja, manje života. Himera sastavljena od šake s prstima uzdignutima u znak pobjede koju je nacrtao po svojoj šaci i osovljena na ženske noge sa seksi štiklicama, u suštini je opscena, ali fantastično funkcionira”.
Inače, njujorška marketinška agencija za koju je Roje radio plakat za Altmanov film nudila mu je daljnju suradnju nakon uspjeha te niz poslova te dobru zaradu, no on je odlučio otići dalje i preselio se u Los Angeles. Iza Arsena Roje ostala je udovica koja se brine o njegovu radu, inače povjesničarka umjetnosti, i upravo u suradnji s njom Franceschi radi na pripremama za izložbu. Ipak, o Rojinu je opusu zapravo čuo prvi put od povjesničara umjetnosti Ješe Denegrija, koji je i jedan od kustosa izložbe: “Denegri mi je prenio zanimanje Rojine supruge, povjesničarke umjetnosti Jasenke Roje za održavanjem izložbe u Splitu.
Kad sam se s kolegicom upoznao i najprije vidio knjigu koju je o suprugu objavila, a kasnije u Los Angelesu i vidio njegove raspoložive radove, bio sam siguran da ga trebamo vratiti u rodni grad i zemlju. Ostalo je niz zamornih logističko-organizacijskih napora koji traju već više od godine dana. No, bez Jasenke Roje, njenog nadahnuća i osjećaja obveze da suprugovo djelo predstavi u njegovu rodnom gradu, izložbe ne bi bilo. Iako nije radila u struci, gospođa Roje zadržala je precizno oko i zna koje su nam informacije o Rojinu radu bile važne. Potom sam se upoznao i s još nekim članovima obitelji koji su pomogli u slaganju mozaika njegove nevjerojatne osobnosti i talenta”.
O Arsenu Roji iznimno se malo zna. U Los Angelesu je imao svoj atelje u koji je svakodnevno odlazio i stvarao, no nije se puno družio s lokalnom umjetničkom scenom. Po prirodi je bio takav da se izolirao, da je imao potrebu stvarati u samoći. Među rijetkim je tekstovima o ovom umjetniku onaj na stranici Letspanic.tv, u tekstu se opisuje da je kao četverogodišnjak 1941. vidio na ulici, prolazeći s ocem, tijela obješenih ljudi, onih koji su proglašeni izdajicama, što mu, je naravno ostalo doživotno u sjećanju. Rojina kći ispričala im je anegdotu kako su se ona i otac vozili te u daljini s autoceste ugledali siluetu L.A.-a i stabla palmi. Roje je s karakterističnim svojim crnim humorom rekao: “Ljude se ne može vješati na palmina stabla”.
U tekstu se, nadalje, objašnjava kako je u Los Angelesu zadržao poziciju autsajdera jer nije bio proizvod zapadnoeuropskog ili američkog tržišta. Međutim, držao se dalje i od ovdašnje scene. Neki su se umjetnici znali odseliti, no i dalje zadržati umjetnički kontakt s domovinom. Roje nije jedan od njih. Zašto se Roje držao podalje, kaže Franceschi, teško može reći itko osim samog umjetnika. No, nakon što je dulje vrijeme proučavao njegov rad i životopis, tumači:
“Stekao sam dojam da je riječ o samosvjesnoj, buntovnoj osobi koja se jednostavno nije mogla uklopiti u bilo kakav sustav, pogotovo u tadašnje socijalističko društvo, njegov modus operandi i institucije. Ali, isto tako ni američki. Bračani bi kolokvijalno rekli da je riječ o antiprotivnoj osobi. Stoga, Roje iako je izlagao, kako se pokazalo, na bijenalu u Poreču 1963. godine, među perjanicama tadašnje umjetnosti poput Ede Murtića, Otona Glihe, Zlatka Price i drugima, kod nas nije razvio čvrste profesionalne kontakte.
Unatoč tome što mu niti jedan stilski idiom nije predstavljao problem, njegova inklinacija figuraciji popartističkog tipa u nas nije imala sljedbenika, a niti potrošačkog konteksta u kojem bi zaista funkcionirala više nego privlačna estetska paradigma neke zanimljivije stvarnosti. Ništa ga na našoj sceni nije uzbuđivalo, a smatram da mu je bilo strano i ono što je tada bilo najzanimljivije poput Novih tendencija i umjetnosti nadahnute naslijeđem konstruktivizma. Njegova stremljenja bila su usmjerena prema New Yorku u kojem su se kao novom planetarnom umjetničkom središtu brzo smjenjivali subverzivni umjetnički programi. Vjerujem da mu je dolazak u New York bio otrežnjavajući”.
Izložba koju ćemo moći pogledati u Splitu objedinjuje crteže na papiru u kombiniranoj tehnici na tragu estetike pop arta koje je Roje izveo u Splitu 1965. i 1966. godine pred odlazak u inozemstvo i izbor iz njegova posljednjeg ciklusa Body Parts slikanog mahom uljem na platnu tijekom posljednjih godina života, a riječ je o ostarjelim, izrađenim dijelovima tijela. Naziv je “Zatvaranje kruga”. Kako kaže Franceschi: “Spajamo početak i kraj, Split i Los Angeles, mladog i zrelog umjetnika.
Filmski prizori
Slikao je u ovom gradu i crtao i neke filmske prizore, što je solidno prodavao na tržištu, i danas se neki od njih znaju pronaći u prodaji preko uglednih aukcijskih kuća poput Christie’sa ili Bonhamsa. Prizori su to iz filmova poput “Neki to vole vruće”, “Kleopatra”, “Mačka na vrućem limenom krovu”, “Ulovi lopova”, “Staklena menažerija”, “Apartman”, “Casablanca”, neki su crteži ugljenom, neki akvareli, slike uljem, ima raznih tehnika. No, ti prizori neće biti na izložbi, zašto, objašnjava naš sugovornik: “Naše uvijek skromne produkcijske mogućnosti, dopuštaju da posudimo samo djela od najuže obitelji, i to uz njihovo veliko razumijevanje.
Radovi koje Vi spominjete bili su i ostali tržišno izrazito popularni pa su raspršene kod privatnih vlasnika diljem SAD-a, odnosno rasprodane su. Roje je, naime, plijenio svojom slikarskom vještinom, što, ako je motiv pogođen, ima sjajnu prođu kod publike”. Među ostalim i zahvaljujući ovim djelima, Roje je od umjetnosti uspijevao živjeti: “Rekao bih da je na koncu od svog rada za filmske studije, kao i od prodaje slika svojoj obitelj omogućio solidan standard. Njegov ciklus slika izvedenih snažnom gestom u fotorealističkoj maniri s motivima preuzetih s filmskih setova bio je, dakle, izrazito popularan i rasprodan.
Predstavljao ga je, osim toga, utjecajni galerist Ivan Karp u njujorškoj Galeriji O.K. Haris, koja je foto i hiper-realizam uvela u mainstream. No, radove vezane uz taj dio filmskog realizma sam Roje nije smatrao relevantnim za svoje stvaralaštvo, niti stvarnim izrazom njegova umjetničkog bića. Osobno je bio sklon mračnim, karnalnim prizorima koji su gledateljima često neugodni”. Ivan Karp, inače, kojeg Franceschi spominje i Rojin zastupnik, prvo kritičar Village Voicea, a potom galerist, s Leom Castellijem, izlagao je neke od najvažnijih pop-umjetnika osamdesetih godina, i jedan od onih koji su formirali američko tržište pop arta.
Snažna gesta
Franceschi, dalje, tumači kako se Roje pop artom bavio dok je bio mlad i optimističan, a kasnije je promijenio smjer: “Očito je bio osoba izrazito burnog unutrašnjeg života. U suštini smatram da je bio skloniji neoekspresionizmu baconovskog tipa, ili psihološki uznemirujućem realizmu Luciana Freuda. Kompozicije je izvodio pastoznim namazima, snažnom gestom i u prikazu tijela birao oku neugodnu gamu boja koja odlično dočarava izmoreno tkivo”. Kasnije su na Rojin rad ponajviše utjecala djela Samuela Becketta koji mu je bio glavni intelektualni uzor
Ješa Denegri u predgovoru izložbi u Splitu, također piše među ostalim i o odlasku iz domovine ovog umjetnika te među ostalim tumači: “Svojim zasebnim pojedinačnim primjerom Arsen Roje se priključuje brojnim umjetnicima prethodnih naraštaja s naših kulturnih prostora koji su u jednom trenutku napustili sredine svojih početaka i odlazili u ‘veliki svijet’ u potrazi za usavršavanjem, razvitkom, također za priznanjem koje nisu uvijek stjecali u mjestima iz kojih su se zadugo ili zauvijek udaljili. Roje je u uvjetima američkog umjetničkog sustava izgradio i afirmirao svoje slikarsko djelo, no je li to bilo ono o čemu je sanjao kad je odlazio iz Splita, ostaje njegova intimna osobna tajna”.