ZAGREB - Uvećavajući ove portrete pokušavam pronaći razlog zašto sam ih snimio? Zbog čega mi je to bilo važno, taj trenutak i ta osoba? Ili možda ima još nešto što nisam primijetio gledajući kroz objektiv? Kao i glavni lik u Antonionijevom filmu ‘Povećanje’ (Blow up) koji je uvećavao fotografirani prizor, pejzaž u gradskom parku, da bi sam sebi dokazao istinu.
Sumnjičavi junak
Možda je istina da sam tamo i u tom trenutku uživao, a možda i nisam, možda sam ih snimao zato što sam jednostavno morao.
Glavni junak je sumnjao, sumnjam i ja”, navodi Stanko Herceg o svojoj izložbi “Blow up” u galeriji Karas. Osim što obožava Michelangela Antonionija, ideju je dobio nakon vlastite izložbe u Berlinu gdje je pokazao umanjene fotografije dimenzija 18 puta 24 milimetra koje je iz šale nazvao “Blow down”.
Sve su fotografije izložene u Zagrebu ogromne, uvećane na 1,5 puta 1,5 metara. Izložba je zapravo presjek Hercegova rada posljednjih 20 godina, a na fotografijama su zabilježeni njemu važni prizori i ljudi.
Portreti kao užitak
Stanko Herceg radi kao profesor na Akademiji dramske umjetnosti i na Studiju dizajna, neprestano snima filmove i reklame pa se, uz izuzetak nekoliko političkih i novinskih portreta, fotografijom bavi isključivo iz vlastitog užitka.
- Sve su to ljudi koji su mi u životu nešto značili. Izložba je svojevrstan presjek kroz moj život - kaže. Galerijom “Karas” tako reda niz portreta svoje obitelji, kćerki, prijatelja te galerija portreta osoba koje su u jednom trenutku bile po nečemu zanimljive, bilo protagonista njujorške underground scene, koje snima 80-ih godina dok tamo boravi, bilo prolaznika na zagrebačkim ulicama:
Zanimljivo lice
- Na ulici sam zaustavio i arhitekta Nikolu Filipovića koji mi je bio zanimljiv zbog svog lica, u tom trenutku još nisam ni znao tko je. Njegova je fizionomija neobična i tom posebnošću me zainteresirao - kaže Herceg, zaustavljajući se uz crno-bijeli portret poznatog zagrebačkog arhitekta, koji mu pozira zamotan u šal, dok zamišljeno gleda u daljinu. Puno godina kasnije Filipović mu pozira u njegovom ateljeu. I arhitekt Ivan Crnković stao je pred njegov objektiv, kao i glumac Fabijan Šovagović, dok slikara Lovru Artukovića uz pomoć filmske šminke pretvara u šezdesetogodišnjaka. Artuković taj svoj portret koristi na jednoj od svojih slika.
Dio je fotografija sniman reportažno, na ulici, dio u ateljeu. Tamo snima i aktove, ali opet isključivo prijatelja: poziraju mu kiparica Jelena, rekviziter Momo, dizajnerica Livia...
Spontani nastanak
- Fotografije nastaju spontano, nema unaprijed zadanih kadrova, zajedno o njima odlučujemo u ateljeu - kaže.
Većina fotografija su crno-bijele, dio ih je u boji. Među njima je i fotografija 72-godišnjeg kaskadera Ive Krištofa, i danas u sjajnoj formi, koji pozira poput junaka holivudskih filmova 70-ih, pa se čini jednostavno na prvu loptu zaključiti kako mu je uzor Clint Eastwood: - Njega sam snimao i crno-bijelog, no ekspresija markantnog, neobičnog lika puno je jača u boji. Osim toga, zlatna boja kasnog sunca jako mi se dobro uklopila u prizor koji nalikuje na stari holivudski glamur - dodaje 46-godišnji snimatelj koji se fotografijom bavi od svoje jedanaeste godine.
Teorija zavjere
Je li uvećavajući slike pronašao nešto što nije primijetio dok je fotografirao? - Da, koncentrirajući se na njih, gledao sam u njihove oči i neki su mi detalji promakli.
No, zapravo su me više začudili neki detalji koje su primijetili drugi ljudi, a ja ih jednostavno nisam primijetio. Primjerice, na fotografiji tamnoputog protagonista njujorške undergroudn scene koji pozira s plavokosom prijateljicom nisam primijetio bedž koji ima, a koji je na ruskom jeziku, pa smo razvili razne teorije o KGB-u...