Nedaleko od New Yorka, ljevaonica Polich Tallix, u kojoj su napravljeni kipovi Oscara namijenjeni ovogodišnjim laureatima američke Akademije filmskih umjetnosti, odavno je poznata kao mjesto gdje vrhunski zanatlije mogu u metalu napraviti gotovo sve, opredmetiti i najkompliciranije ideje što nastanu u glavi umjetnika.
Dick Polich, utemeljitelj i vlasnik, i danas, makar u 82. godini, neprikosnoveni spiritus movens jedne od najpoznatijih umjetničkih ljevaonica na svijetu, zatečen našim pozivom, pokušavao je u šali svako malo dometnuti i riječ-dvije na hrvatskom, uglavnom dijalektalizme na jeziku svojih roditelja, koji nije govorio zadnjih 15 godina, otkad mu je umrla majka. Polich je jedan od Polića, kojih je puno u Zlobinu, mjestašcu od 350 stanovnika, smještenog na razmeđi između Primorja i Gorskog kotara, desetak kilometara udaljenog od Bakra. Njegovi su u Ameriku stigli početkom 1920-ih.
Obrada metala
"U Akademiji su željeli da vizualni identitet Oscara bude mekši, ponešto suptilniji, više nalik onome iz 1920-ih, i to smo napravili", zadovoljno će Polich za kojeg njegovi zaposlenici kažu da teško ikada priznaje da u umjetničkoj obradi metala postoje i nemoguće stvari, ideje koje ipak nije moguće realizirati. Polich Tallix je osnovao 1972., među prvima je u Americi ponudio tehnološku ekspertizu i industrijske mogućnosti u obradi metala kakve su do tada bile jedino u Europi. Dick Polich napravio je tisuće skulptura, radio s više od pet stotina umjetnika, kod njega su, tragajući za rješenjima koja će pomoći opredmetiti njihove ideje, dolazili Roy Lichtenstein, Louise Bourgeois, Alexander Calder, Nancy Graves, Isamu Noguchi, Richard Serra... U Polichevoj ljevaonici u svakom trenutku rade na između stotinu i dvije stotine različitih umjetnina, od arhitektonskih elemenata, američkih nacionalnih spomenika do manjih skulptura i drugih umjetničkih komada.
"Oscar nam je ovih dana donio veliki publicitet, ali mi desetljećima radimo daleko kompliciranije stvari. Izazov je kad se na vratima pojavi umjetnik s idejom koja u metalu izgleda teško, gotovo pa neizvedivo. Volim se baviti 'problemima' od kojih neki odustaju čim letimično bace oko na papir", govori Polich za kojeg problem zapravo i nije - problem. Tek kad je veliki problem, kažu radnici, Dick Polich dobije pravu motivaciju i čudnom kombinacijom tvrdoglavosti i kreativnosti tjera do finalnog rješenja.
Kliknite na fotografiju kako biste vidjeli proces izrade statue Oscar u izvedbi ljevaonice Polich Tallix
No, utječe li njihova izvedba na izgled finalnog produkta neke umjetnine za koju autor donese nacrte, podastre ideje, makete, projekte...?
- Često kad me to pitaju spominjem primjer orkestra i solo izvedbe. Ako slušate solo violinu iza koje je orkestar, utječe li orkestar na njezinu izvedbu? Naravno da utječe, ali teško je reći koliko i na koji način. Ja uvijek kažem da smo mi u ljevaonici poput orkestra koji svira iza solo majstora, umjetnika. Nije naše, jasno, da ga ograničimo, ali sigurno u toj interakciji i procesu rada, htjeli ili ne, utječemo na njega.
Polich objašnjava i što je bitno u tom odnosu, kad uzmu raditi umjetninu, čime se vode. - Apsolutno je bitno da to izgleda onako kako je umjetnik definirao i da pri tome bude otporno, izdržljivo, da je struktura dovoljno jaka i da je, konačno, sigurna kad je postavite u neki prostor ili predate u ruke umjetniku, naručitelju. Ako visi, ne smije pasti, ako stoji ne smije se skotrljati, slomiti, odlomiti, moramo paziti da nekog ne ozlijedi, ubije... i da pri tome sve izgleda dobro, a tu se ne možete osloniti samo na puku tehnologiju, ma kako ona bila razvijena, već treba imati dobre zanatske vještine. Tehnologija - ističe Polich - stalno napreduje. Kad sam počinjao bilo je nezamislivo da mi umjetnici kompjutorom pošalju svoje uz pomoć kompjutorskih programa dizajnirane radove. Sad živimo u dobu kad često prvo mi u ljevaonici vidimo njihovo djelo, a tek onda ga vide autori. To je danas suvremena umjetnost, spoj ideje, kompjutora, ruke... Recimo, za korejskog umjetnika Do Ho Suha radili smo skulpturu koju je on naslovio Karma i koja je danas izložena u Albright-Knox galeriji u Buffalu u državi New York. Poslao nam je digitalni model i prije sam Karmu u tri dimenzije vidio ja negoli on. To je danas normalno. Dick Polich odrastao je u zapadnom predgrađu Chicaga, među hrvatskom zajednicom.
Odlazak na Yale
"Bilo je to prilično 'tvrdo' mjesto za formirati se, makar sam zapravo imao dobro djetinjstvo. S nama su bili djed i baka, koji su doselili iz Hrvatske također prije mog rođenja. Brat mi je poginuo u Drugom svjetskom ratu, na Pacifiku, boreći se protiv Japanaca. Predgrađe u kojem sam rastao bilo je isključivo bjelačka sredina, a mi emigranti bili smo na dnu socijalne ljestvice. Škole su tamo bile ogromne, imale su po 4000 đaka. Sport je bio velika stvar. Ja sam bio dobar u sportu, ali i dobar đak. Namjeravao sam upisati lokalni koledž, pred upise na studij, neposredno nakon jedne utakmice, prišao mi je čovjek i pitao: 'Mali, bi li ti išao na Yale?'. Nisam imao pojma gdje je Yale, ali sam, naravno, znao što je Yale! Često mojoj djeci znam reći da je to što sam iz tog ubogog predgrađa i naše neimaštine stigao na Yale 'putovanje' nalik na putovanje mojih roditelja iz Hrvatske u Ameriku."
Polich je dobio stipendiju, na Yaleu diplomirao ekonomiju.
"Odmah sam se zaposlio, proveo nekoliko godina radeći poslove do kojih mi uopće nije bilo stalo."
Kad mu je to dosadilo odlazi u mornaricu, naposljetku se, tri godine kasnije, odlučio vratiti na studij. Na Harvardu upisuje arhitekturu.
"Nije mi dugo trebalo, shvatio sam da to nije za mene. U arhitekturi se nisam našao, a nisam htio gubiti vrijeme i novac pa sam brzo odustao." Godinu dana kasnije, zahvaljujući slučajnom susretu s prijateljem i kasnije mentorom Mertom Flemingsom, koji mu je govorio o oblikovanju metala, odlučio se za postdiplomski iz metalurgije, uspio ga je upisati, a potom i magistrirati na Massachusetts Institute of Technology. Tamo je studirao obradu metala u laboratoriju koji je financirala Ford fondacija. Pristali su uložiti novac, priča Polich, kad su shvatili da je većina umjetničkih predmeta od metala, pogotovo raznih statua, izrađena u Europi i da Amerika to ne umije.
"Ja sam inženjer i zanatlija. Imao sam sreće u životu da prepoznam u čemu sam dobar, makar sam se zapravo tražio gotovo 20 godina, sve dok nisam osnovao ovu ljevaonicu."
S diplomom MIT-a Polich se zaposlio u industriji, vodio je Bendix Corporation, upravljao s 300 ljudi koji su se bavili proizvodnjom vojne opreme. Tri je godine proveo tamo.
Ne želi u mirovinu
"Jedan sam dan ušao u ured i vidio papir na kojem je stajalo da smo dobili narudžbu za 500.000 gas maski. Nešto se u meni prelomilo, znao sam da više ne mogu. Rekao sam samom sebi: 'Sa znanjima koja kao inženjer imam želim raditi nešto drugo'."
O mirovini ne želi govoriti. Za sada uzima tek 'duge vikende'. Na poslu je utorkom, srijedom i četvrtkom, kad obilazi 75 radnika, savjetuje u kompleksnim fazama izrade, primi se posebno zakučastih detalja.
"Još kao dijete sam naučio da živjeti znači raditi. Oduvijek sam puno radio. Volim oko sebe imati ljude koji su posvećeni tome što rade i koji ne odustaju olako."
Polich rado govori o svojem hrvatskom podrijetlu, obitelji i odrastanju u emigrantskom okruženju, pa se u razgovoru stalno vraćao na te teme. Doduše, o Hrvatskoj ne zna gotovo ništa, ono što pamti uglavnom su priče i legende iz djetinjstva. Iako je kraj iz kojeg su emigrirali roditelji, vođen znatiželjom, obišao prije 20-ak godina, krivo je upamtio imena očeva i majčina mjesta, ime regije nije znao, kao niti ime nekog većeg grada u blizini. Ipak smo, skupa nagađajući i istražujući, uspjeli dokučiti da je Danica Paškvan, njegova majka, u Ameriku stigla iz Hreljina, mjesta u blizini Bakarskog zaljeva.
"Imam li u Hrvatskoj kontakte i rođake? Pa u Zlobinu su svi Polići!", smije se Polich.