Nisam, ispočetka, imala namjeru pisati o izložbi Slavke Pavić. Iako smatram da je riječ o našoj najvećoj živućoj fotografkinji, autorici koja je bila među imenima koja su pomogla definirati fotografiju poslijeratne epohe, nisam imala namjeru iz jednostavnog razloga: činilo mi se da sam o Slavki Pavić već sve ispisala, da sam o njoj već sve rečenice potrošila. Ona mi je sama, skromna kakva jest, znala govoriti da o njoj toliko pišem, da me toliko zanima zato što je jedina od te generacije još među nama. Naravno, nije u pravu. Zanima me zbog sjajnih crno-bijelih kompozicija koje je snimala u poslijeratno vrijeme, zbog načina na koji je vizualno bilježila epohu u kojoj je živjela. Ima devedeset i pet godina, i dalje snima, upravo je ta njezina želja da snimi novi kadar svakoga dana zasigurno jedan od temelja njezine vitalnosti, pa je tako i dočekivala posjetitelje na otvaranju svoje izložbe u Muzeju suvremene umjetnosti.
Prva koja ju je otkrila bila je Marija Tonković, kustosica koja je svojedobno radila u MUO-u, a koja je otkrila naknadno još nekoliko važnih imena za fotografiju. Bilo bi sjajno kada bi takvih kustosa danas bilo više, kada bi nas učili novom, kad nam ne bi nudili naknadna znanja.
Prva fotografija ove fotografkinje u koju sam se zaljubila bila je, primjerice, ona mladića koji vozeći se na biciklu, usput vodi i konja. Odlazi iz Novog Zagreba koji se tada počinje ubrzano graditi. Fotografija je crno-bijela, dramatičnija je igra svjetla i sjene. Fotografija je nastala dok je zajedno sa suprugom Milanom Pavićem Slavka Pavić odlazila snimati promjene u Novom Zagrebu, a scenu je ugledala, kasnije se prisjećala, krajičkom oka, dok su već odlazili. Bio je to prizor koji je kroz jednu snimku sve rekao: novo dolazi.
Na izložbi u Muzeju suvremene umjetnosti, čija je kustosica Leila Topić, pokazane su one fotografije koje je snimala, većinom s ove strane Save, neke od njih dosad nisam imala prilike vidjeti.
O jednoj od njih pisala sam nedavno i za Globus, a kako sam od osnovne škole najčešće na Trnju, za mene imaju i dodanu vrijednost. Naime, odrasla sam u jednom od četiri nebodera koji se vide na jednoj fotografiji nazvanoj "Motiv sa Save". Doduše, fotografija je datirana u 1970-u, a mislim da je četvrti neboder podignut sredinom sedamdesetih. No, par godina datacije nije problem jer je riječ o snimci koja definira epohu. U prvom planu je i tadašnji CK SKH, popularno nazvan Kockica, remek-djelo arhitekta Ivana Vitića. Možda u tom trenu nije bila prihvaćena bez kontroverzi, no za ovu je građevinu vrijeme pokazalo, kako to obično u arhitekturi i bude, da vrijeme treba ipak odlučiti, da je bila u duhu epohe u kojoj je nastala. Ostala je jednako sjajna u prostoru i danas. Mnoštvo ljudi hoda po nasipu, izmaglica je, u pozadini se naziru obrisi grada. Naravno, iako spomenuta fotografija za mene ima nostalgičnu vrijednost, kompozicije Slavke Pavić puno su više od puke nostalgije, jer fotografije povijesti života u Zagrebu mogu se vidjeti i na raznim Facebook i sličnim grupama posvećenima upravo nostalgiji. Tajna je fotografije Slavke Pavić u savršenom kadriranju, igri svjetla i sjene, jednako vještom snimanju figurativnih kompozicija, kao i onih apstraktnih, prepoznavanju velikih tema kao što su promjene u gradu, npr. podizanje Novog Zagreba, ali i naizgled "malih", poput ovog prolaznika s biciklom.
Često je Slavka Pavić i inače snimala i zagrebačke ulice. Na jednoj od fotografija pokazanih u Muzeju suvremene umjetnosti vidimo križanje uz Aveniju Većeslava Holjevca. Tamo gdje je danas Nacionalna i sveučilišna knjižnica, na ovoj je snimci prazna livada. Prometa je malo, jedan automobil i jedan se autobus naslućuju. Nema još niti zgrade HRT-a.
Isto raskrižje vidimo iz jedne druge vizure, u prvom je planu mali bijeli auto, autoškola, nastradao je pomalo, što se vidi na njegovu lijevom boku. "Buba" je u prvom planu na fotografiji snimljenoj uz nasip, gdje se igra skupina dječaka.
Naziv je izložbe "Gledati zajedno", jer se istodobno prikazuju fotografije Milana Pavića iz fundusa Muzeja suvremene umjetnosti. Njegove su fotografije pokazane na ovoj izložbi većinom apstraktnije prirode, iako ja kod ovog autora pratim ponajviše fotografije na kojima su u prvom planu ljudi.
Kustosica tumači poziv na zajedničko gledanje fotografija Slavke Pavić i Milana Pavića, Slavkina supruga, želi dovesti u pitanje često naglašavanu tvrdnju da je ona bila samo učenica iskusnijeg fotografa. Tu, doduše, treba dodati da je sama fotografkinja često pričala da je krenula na sasvim drugi studij, a uz Milana se zaljubila u fotografiju, a nisam primijetila da se drugačije tumačilo, da je ona samo učenica.
Topić navodi: "Oslanjajući se na oko aktivnog gledatelja, Slavka Pavić računa da ćemo uvidjeti kako most, zapravo, povezuje mnogo više od dvije obale. Slavkin most uistinu postaje simbol metropolizacije Zagreba, svojevrsna oda napretku, ali i pohvala dokolici, razbibrizi. Vidimo u prvom planu stablo i ‘bubu‘, simbol opozicijske kulture krajem 1960-ih, grupu ljudi u igri, odložene bicikle na tratini nasipa te, u drugom planu, most s prolaznicima. Fotografija ostavlja dojam urbane bezbrižnosti ili kreativne moći dokolice, dok je kompozicijska raspršenost prvog plana sjajno uravnotežena strogom geometrijom luka mosta. Ovo je svakako jedan od pogleda na rad velike fotografkinje".
Jedna zamjerka: u MSU ova je izložba mogla i ranije stići, inače sve pet. Izložba je otvorena do 27. studenoga.