U javnoj su svijesti Kutina i Petrokemija gotovo pa sinonimi. To je po svoj prilici tako da bi se naglasila važnost industrije za grad čiji su neki stanovnici i danas zaposlenici ove tvornice. Možda bi bilo pretjerano tvrditi da baš svaka obitelj iz Kutine ima i danas nekoga u Petrokemiji, no statistički je to sasvim lako bilo moguće u osamdesetim godinama kad je bila na svojem vrhuncu: od niti dvadeset tisuća stanovnika, njih četiri i pol tisuće radilo je u ovoj tvornici.
Fotograf Bojan Mrđenović punih se deset godina bavio jednim fotografskim ciklusom, onim vezanim upravo uz Petrokemiju, njezinu povezanost s Kutinom, gradom koji bi zasigurno drukčije izgledao da nije bilo ove tvornice.
Nakon desetljeća rada, taj se ciklus sada može pogledati u zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu. Izložbu "Priroda, kemija i društvo" autor je prvo trebao pokazati kod kustosica u Bloku, no njihovi su izložbeni prostori oštećeni za potresa, pa su ih ugostili u MSU.
Posljednja dva desetljeća mnogi se umjetnici bave temama koje je sa sobom donijelo posttranzicijsko društvo, neki s društvenog aspekta, drugi s aktivističkog, većinom s oba. Riječ je o čitavom jednom trendu koji se, prirodno, pojavio u zemljama bivše Jugoslavije, SSSR-a i slično. Dapače, neki su od umjetnika već čitave karijere, pa i one međunarodno zapažene, izgradili na ovim temama. Na koji im se način pristupa, i koji je omjer između objektivne kritike i subjektivnog prikaza, odnosno koji je omjer između kritike suvremenog društva i puke i isključive nostalgije, jako je za ove teme važno.
Mrđenović, rekla bih, pogađa pravi omjer.
Bojan Mrđenović i fotografijama prati povijest Petrokemije, pa je ona bitna i za priču uz izložbu: nafta je na obližnjem lokalitetu Gojlo otkrivena 1941. godine. Kao tvornica dušičnih gnojiva osnovana je 1959., a smještena je u Kutini kako bi se iskoristile bogate moslavačke rezerve prirodnog plina. Sedamdesetih je postala najveći proizvođač gnojiva u tadašnjoj Jugoslaviji. Ovaj kemijski pogon i dan danas svake godine proizvede preko milijun tona mineralnih gnojiva koja se koriste u proizvodnji hrane i poljoprivredi. Kroz desetljeće, koliko Mrđenović odlazi u Kutinu i snima, vlasnički su se odnosi promijenili. Tvornica, koja se nalazi na 134 hektara, sa 24 postrojenja i desecima golemih skladišta, od prije dvije godine je privatizirana.
Na izložbi se isprepliće nekoliko priča, ispripovijedane kroz fotografije, no ne isključivo ovog autora. On sam, osim tvornice, snima i svakodnevicu u gradu. Primjerice: prizore s kolinja, trijumfalno obješene komade mesa, potom preslatku djevojčica u ružičastim čizmicama, koju od hladnoće brane štitnici za uši iste boje, majku s malenim djetetom u rukama, djevojke odjevene po posljednjoj modi, čovjeka koji je ulovio golemu ribu, lovca koji na zidu drži prepariran plijen koji je ulovio... To su stanovnici grada koji Mrđenoviću poziraju. Iz ptičje perspektive snima pomalo i jednolične stambene zgrade uz poveći shopping centar. Snima i spomenik "Kameni cvijet" u Jasenovcu koji se nalazi na tridesetak kilometara udaljenosti. Pa, klasični motiv mrtve prirode, cvijeće u vazi. Paralelno, donosi i novinske fotografije iz razdoblja protesta protiv privatizacije tvornice. Potom, google maps snimke, i arhivske fotografije, one reprezentativne tvorničke kao i razglednice iz povijesti grada iz zlatnog doba Petrokemije, a koje je sakupio po mnogim obiteljima u gradu. Isprintane su i napisane priče iz povijesti. I Mrđenovićeve fotografije, i one povijesne, u postavu su ravnopravne, u službi pripovijedanja povijesne priče. Sve kroz medij fotografije, koji obično bilježi tek jedan trenutak.
Ukratko, zanima ga koliko kapital vezan uz Petrokemiju određuje ovaj grad, život u njemu, njegov izgled, društvena previranja... Izložba je više napravljena sa sociološkog aspekta, predgovor izložbi je više aktivistički interpretiran, no možda je to samo moj dojam. U svakom slučaju, riječ je možda i o Mrđenovićevoj najrazrađenijoj izložbi do sada.
Iako, njegove fotografije uvijek polaze s društvenog aspekta. Podsjetimo, u ciklusu "Jadranske razglednice" bilježio je propale hotelske komplekse duž Jadrana, od Haludova do Kupara, u pravilu mjesta podignuta za kolektivne odmore, napuštenih u tranziciji, koji tragaju za injekcijom kapitala, po mogućnosti strane. Mrđenović je ove fotografije snimio u formi reprezentativnih razglednica jadranske obale, ukazujući na ironiju trenutka. No, to je tema kojom se dosta njih već i bavilo. Možda do sada najdraži njegov ciklus mi je "Dobrodošli" gdje po kontinentalnoj Hrvatskoj snima napuštene kuće, posljedice depopulacije, odlaska sa sela u gradove, na što ukazuju i detalji kao što su razbijeni kip Djevice Marije, odjeća koja već dvadesetak godina netaknuta visi u polomljenom ormaru i sl. Snimao je i daruvarske toplice, pa Jadransku magistralu, mjesta koja nisu napuštena, no njihov je vrhunac prošao. Mrđenović je fotograf o kojemu već dulje vrijeme želim pisati. Prvo je diplomirao povijest umjetnosti, potom fotografiju. Trideset tri su mu godine, rođen je u Virovitici, studirao u Zagrebu, predaje na Akademiji dramske umjetnosti. q