Rad Davora Konjikušića zapazila sam prvi put kada je imao pobjedničku izložbu u Muzeju za umjetnost za obrt, a koja je polazila od velike obiteljske tragedije. Prošlo je od toga poprilično vremena, bili su to sami njegovi počeci, no već je tada priča bila ispripovijedana okom vještog autora, ništa nije bilo doslovno niti viška. Moraš poći od sebe, ogoliti se do kraja, javno kroz umjetnost obznaniti sve što ti se dogodilo, kako bi mogao krenuti interpretirati druge, rekao mi je tada, u tijeku izložbe održane u sklopu festivala fotografije, Photodaysa.
Krenuo je, zatim, interpretirati druge. Konceptualnim pristupom istraživao je prošlost i sadašnju simboliku autoceste A3 Zagreb - Beograd. Napisao je, zatim, knjigu “Crveno svjetlo: Jugoslavenska partizanska fotografija i društveni pokret” u kojoj je sustavno istražio, do ove knjige neistraženu, povijest partizanske fotografije. U knjizi izdanju Rosa-Luxemburg-Stiftunga i Kolektora - Centar za vizualne umjetnosti analizirao je društvenu, propagandnu agitacijsku i naposljetku umjetničku funkciju ove fotografije u razdoblju između 1941. i 1945. godine, intervjuirajući pri tom i Waltera Bernsteina, holivudskog producenta, inače, prvog novinara sa Zapada koji je imao prilike intervjuirati Tita.
Konjikušić je dobio i međunarodno priznanje, ove je godine, naime, izlagao na međunarodnom festivalu fotografije u Arlesu. Magistrirao je na akademiji dramskih umjetnosti temom “Fotografija i moć”.
U Botaničaru je Konjikušić ovih dana promovirao knjigu fotografija na kojoj radi posljednjih čak sedam godina. Izdavač je Ured za fotografiju, to je galerija i izdavačka kuća specijalizirana za medij fotografije, a koju vodi Sandra Križić Roban.
Prizori su koje ovaj autor bilježi razni. Neki su od njih: izmaglica i snijeg, nema nikoga na cesti, samo parkirani automobili, piše neonskim znakom “Dobrodošli u grad budućnosti”. Vizualni paradoks. Nekoliko se mladih u automobilu dobro zabavlja. Plakat za izbore gradonačelnika u Splitu, kandidatu su otrgali lice s tog plakata. Podignut spomenik Star Warsima na jednom mjesnom trgu. Pištolji u zraku, drže ih dvojica muškaraca, tako se slavi u jednom selu. Pas kojemu se nitko ne usudi prići. Zapušteno dvorište dupkom ispunjeno napuhancima. Kičaste skulpture konjića na ulazu u jednu kuću. Napuštena, do pola izgrađena sela.
Neobično odjevena gospođa u svojim zrelim godinama. Nasukani brod u Savu. Prizora je, asocijacija, čitav niz. Za neke se jasno vidi gdje su snimljeni, primjerice, ispred Nacionalnog povijesnog muzeja u Tirani snimljen je jedan prizor. No, to je rjeđi slučaj, u pravilu je lokacije teže odrediti. Snimao je, Davor Konjikušić, po zemljama jugoistočne Europe, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Srbiji, Crnoj Gori, Albaniji, Grčkoj, Turskoj, Bugarskoj, Rumunjskoj, Ukrajini i Moldaviji. Bilježio je situaciju, duh vremena u ovom dijelu Europe, i fotografijom, i dnevničkim zapisima. Naziv je fotomonografije “Naša kuća”, dizajn potpisuje Hrvoje Živčić.
Djelomice ova knjiga priziva u sjećanje Rudolfa Bićanića, koji je, poznato je, putovao bivšom Jugoslavijom tridesetih godina prošlog stoljeća, i bilježio stvarno stanje u kojemu živi narod, većinom po selu gdje je tada živjela većina stanovništva. Pisao je sve što je tada bilo zabranjeno reći, primjerice svaka četvrta kuća nema kreveta, velika je glad i sve to objavio u svima poznatoj knjizi “Kako živi narod. Život u pasivnim krajevima”.
Prije tri godine, u sklopu svojeg projekta “Kako živi narod - izvještaj o pasivnosti” za Muzej suvremene umjetnosti, Kristina Leko krenula je Bićanićevim stopama, a naslov je izložbe ovako objasnila: “Ljudi neprekidno kukaju, govore da se ništa ne može promijeniti, to pristajanje na nedobro i loše, ta pasivnost je postala nacionalna psihološka kategorija”.
Za razliku od Bićanića i Leko, Konjikušić ne donosi konačni sud kako živi narod posljednjih sedam godina na ovim prostorima. Njegove su bilješke često autobiografske, često su na razini usputne skice.