Frank Lloyd Wright prezirao je gradove. Smatrao je da su tijesni, prenapučeni, glupo osmišljeni, često bez ikakvog osjećaja za oblikovanje. Da su, kako je formulirao, “grozota koja proždire čovječanstvo”. Jednom je napisao: “Kad gledate plan velikog grada, to je kao ga gledate presjek vlaknastog tumora”. Tražio je načine da izliječi rak grada. Smatrao je da je temeljni problem bio nedostatak prostora, zraka, svjetlosti, tišine, dakle, esencijalnih elemenata. Kada je dolazio u New York, za razliku od mnogih njegovih stanovnika koji glamuriziraju ovaj grad, nije bio sretan. “Čitav je grad agonija”, govorio je, zadržao se koliko treba, a zatim otišao na svoje imanje u Taleisin, u Wisconsin, gdje je živio u skladu s prirodom. Sviđalo mu se, znao je isticati, kako se živjelo nekad, na ladanju, u 19. stoljeću.
Najdraži rad
Prema svjedocima njegovog vremena, ovaj arhitekt, autor muzeja Guggenheim u New Yorku i Kuće na slapovima, osim što je punio novinske stupce žute štampe, bio je i pun sebe. Sam je u jednom trenutku rekao: “Rano u životu morao sam birati između poštene arogancije i licemjerne poniznosti: odabrao sam aroganciju“. Bio je tako, među ostalim, i uvjeren da baš on može spasiti grad. Izložba u njujorškom Muzeju moderne umjetnosti, “Frank Lloyd Wright i grad: gustoća naspram raspršenosti” dokumentira Wrightov pokušaj da to i učini. No, Wright u tom spašavanju nije bio dosljedan, često se znao pokolebati, bio je kontradiktoran. Ponekad je favorizirao urbanu gustoću. Drugi je put sanjario o predgrađu.
Godine 1913., primjerice, zamislio je neboder “Call”; ako je suditi prema crtežima koji su sačuvani iz arhitektove opsežne dokumentacije, neboder bi se, sa svojom povišenom perspektivom i pretjerano oštrim kutovima, dobro uklopio i u “Metropolis” Fritza Langa. No, ova građevina futurističkog izgleda u praksi je neostvariva, čak i danas. Ipak, ovo je bilo Wrightovo najomiljenije nerealizirano arhitektonsko ostvarenje što je svojedobno povjerio fotografu Pedru E. Guerreru (surađivali su od 1939. do 1959. godine); Guerrero je arhitekta, naime, snimio u njegovoj kući u Taliesinu, pokraj poveće makete nebodera. Ustvari utopije. Kao što je utopija bio i model za Wrightov slavni neboder, poznat kao “Illinois”, koji je trebao biti visok 548 katova, s iznimno brzim liftovima na atomski pogon, i koji bi udomio 100 tisuća ljudi.
Savršeno društvo
No, u središtu je ovih Wrightovih istraživanja utopija golemi model za grad “Broadacre” (u doslovnom prijevodu označava širok posjed);, velik četiri puta četiri metra. Riječ je o viziji koja je mnogo više od plana za savršen grad, ovo je arhitektovo razmišljanje bio u stvari plan za idealno društvo. Wright je, naime, smatrao da je urbanizam u svojoj biti borba za socijalne reforme. U njegovoj bi viziji svaka obitelj dobila komad zemlje, oko četiri tisuće kvadratnih metara, podijelili bi tu zemlju među sobom, i odredili koji bi dijelovi bili za trgovinu, industriju, park, agrikulturu.
Sve bi, u ovoj urbanoj utopiji bilo povezano kompleksnim sustavom ulica i autocesta; automobili bi bili, naime, jedino prijevozno sredstvo u gradu. Ovaj je projekt razrađivao više-manje čitav život, a sve je predstavio i u knjigama, kronološkim redoslijedom: “Grad koji nestaje”, “Kada vlada demokracija” i “Grad koji živi”. Imao je i financijera koji je vjerovao u ovu njegovu viziju, Edgara Kaufmanna, pa je plaćao studentima da mu pomažu oko razdrade detalja. Wrightova je vizija u stvari predstavljala sve ono što američki gradovi tada nisu. Imao je mnogo smisla za samopromociju, pa kada je prvi put predstavio model svoga grada budućnosti u Rockefeller centru, odaziv je publike bio golem.
Podnaslov izložbe u MoMA-i “Gustoća naspram raspršenosti” sugerira, piše The New Yorker, da postoji bilo kakva dilema u čitanju budućnosti gradova Franka Lloyda Wrighta. No, u stvari on nije imao nikakve dvojbe. Sve su njegove vizije, na kraju, samo dvije verzije istog impulsa - da se pobjegne iz grada. Wright je bio čovjek koji je u gradovima vrištao: “Želim odavde”. Svi su njegovi crteži bili bijeg, ili u visinu, pod nebo, kada je riječ o neboderima, ili u neposrednu okolicu, kad je riječ o horizontalnim planovima. Bio je uvjeren da će pronaći dovoljno prostora da riješi problem, po njegovu mišljenju, dehumaniziranog grada, iako je, prepoznat će njegovi kritičari, negirao sve prirodne pojave, pustinje ili močvare, sav je svijet tretirao kao mjesto koje je jednako jednostavno naseliti.
Djetinjstvo u prirodi
Arhitekt koji je za svog života sagradio pet stotina građevina, a duplo ih je više nacrtao, djetinjstvo je proveo u malom mjestašcu u Wisconsinu. To je bilo, kako je napisao u svojoj autobiografiji, “simpatično mjesto koje je bilo lagano zavoljeti”. Bilo je tu i neplodne zemlje, i zemlje na kojoj je rasla razna vegetacija, i brda, bile su tu i kućice s bijelim ogradama, okolo veliko drveće. Za sve je bilo prostora.
Odrastanje u takvom pejzažu toliko je ostavilo traga na Wrightovom senzibilitetu da je obećao sam sebi da će napraviti mnogo više modernih gradova, koji će nalikovati mjestu njegova djetinjstva.
Crtao je planove kako bi neboderi trebali biti izgrađeni, kako bi gradovi trebali izgledati, pokušavajući pronaći idealan dijalog među različitim strukturama. Smatrao je da je zakon o tome kako treba biti raspoređen prostor kozmički, univerzalan, već zapisan u prirodi, što se vidi i na crtežima, gdje je mnogo zelenila. A njegov je zadatak, kao arhitekta i urbanista, bio naizgled jednostavan - da pravila iz prirode doslovce prevede u izgradnju gradova.
Tako na primjeru plana za “Broadacre” ostavlja, uz rezidencijalni dio, i poveći dio prostora za parkove, za osobni prostor, za otvorene poglede, za svjetlost i za zrak. No, vertikalni dio nacrta upravo je kontradiktoran njegovim mislima - kako bi uopće neboderi u kojima bi bilo smješteno na stotine ljudi, mogli stvoriti osjećaj slobode i prostora?
Često se primjećuje, pišu u New Yorkeru, da je Wright unio “organski” koncept u arhitekturu i urbanizam. No, nije jasno što se pod tim misli. Linije su njegovih građevina čvrste, geometrijski oblici strogi, nisu nalik, primjerice, organskim formama kakve danas potpisuje Zaha Hadid, inspirirana direktno prirodom. Tajna je njegovih građevina u tome da su stopljene u svoje okruženje, s drvećem, šumama, rijekom, kao što je to primjerice znamenita Kuća na slapovima, u Zapadnoj Pennsylvaniji.
Komplikacije
No, niti jedan američki grad, niti jedno predgrađe, treba reći, nisu primijenili niti jedno pravilo koje je Wright želio uvesti. Zgrada “Call”, neboder “Illinois”, grad Broadacre nikada nisu sagrađeni. Gradovi imaju svoj vlastiti prostor, svoje unutrašnje zakone, i ti zakoni rijetko su se poklopili s Wrigtovim. Kao, naravno, i priroda.
Gradovi su po svojoj prirodi i nepredviđene komplikacije, Wright to nije shvaćao, barem ako je suditi po njegovim nacrtima. No, treba se prisjetiti i da je Wright živio na početku 20. stoljeća, kada je dominirao osjećaj da ne postoji način da se pobjegne iz grada, vertikalno ili horizontalno.
Danas, kada više od 80 posto stanovništva živi u gradovima, a sva predviđanja idu u prilog da će ih živjeti još i više, jasno je da iz gradova bijega nema. Osim da se što dublje uroni u njih. A to je opcija koju Wright, po mnogima najveći američki arhitekt tog doba, svakako najpoznatiji, nije istraživao.
Frank Lloyd Wright bio je genij za arhitekturu, za kuće u prirodi, za muzeje, no nikako ne i za urbanizam i vizije budućnosti.
Žuta štampa proganjala je njega i Olgu
Frank Lloyd Wright imao je buran život. Veliku ljubav Mamah ubio je sluga zajedno s njezinom djecom i djecom drugoga sluge. Posljednju mu je suprugu, Crnogorku Olgu, proganjala bivša žena, inače ovisnica o morfiju Maude Miriam Noel.
Njegov posjed Taliesin, zajedno s umjetninama vrijednima pola milijuna dolara, izgorio je dva puta u požaru. Frank Lloyd Wright, nije teško zamisliti, u svoje je vrijeme punio naslovnice, bio je jedna od omiljenih meta žute štampe koja ga je proganjala i doslovno je kampirala pred njegovom kućom. Olga je živjela u strahu od novih novinskih naslovnica i po kući je hodala čučeći. Sa stranica su, pak, vrištali naslovi “Arhitekt živi u grijehu s trudnom Crnogorkom”, “Požar u ljubavnom gnijezdu Franka Lloyda Wrighta”... Njih su se dvoje skrivali od policije, lovili su ih putem tadašnjeg Manovog zakona jer su živjeli u izvanbračnoj vezi, ni jedno još nije bilo razvedeno. Iako su zahtjevi bili podneseni, nju su htjeli i deportirati. Sve je opisano u knjizi “Žene” T. C. Boylea, koju je kod nas objavila Fraktura.”