ELVIRA KRANJČAR

Galeristica, supruga i majka slavnih nogometaša i - inženjerka avioprometa: Išla bih jedrilicom oko svijeta

Nisam se zaljubila u Cicu zato što je bio zgodan. Ja sam se zagledala u njegovu sportsku pokretljivost i talent
Elvira Kranjčar i Dobroslav Silobrčić
 Damjan Tadić/Cropix

Ovo je priča iznimno poduzetne žene koja je tvrdoglavošću, upornošću i, naravno, radom napravila kulturni podvig koristan i ugodan svima. Elvira Kranjčar je vlasnica i autorica i radnica nevelike, ali posebno dragocjene umjetničke Galerije "K". Adresa je Kaptol broj 26, preko puta kazališta "Komedija" u Zagrebu. U skladištu jedne kaptolske kurije otvorila je ulaz likovnoj umjetnosti. I, ne samo likovnoj. Galerija je tamo već punih 14 godina. A, Elvira Kranjčar je postala poznata galeristica u Europi.

Kako je izgledao ovaj prostor 2006. godine?

- Zapušten. Skladište je to bilo. Neka elektrofirma je bila jedno vrijeme.

Kako ste ga našli?

- Ja sam ranije zastupala nekoliko inozemnih firmi za naše tržište… Imala sam mali prostor u Teslinoj, tada. Trebala sam veći prostor za showroom. Monsinjor Hren, s Kaptola mi je ukazao na to da monsinjor Košić, sada biskup u Sisku, ima neki prazan prostor. Sviđao mi se prostor, stupovi, horizontala velika, 150 kvadrata. Na podu je bio pijesak. Pristala sam ga unajmiti. Bila je to 2004., 2005. I, postojao je jedan stari izlaz na Ribnjak. Zatvoren. Dobila sam dozvolu otvoriti taj prolaz i izašla sam na krasan vrt.

Ali, vi taj vrt sada ne koristite…

- Točno, ne koristim. A, mogu ga koristiti. Znate, kad publika izađe u vrt nejde joj se natrag u Galeriju. Čuvam taj lijepi zeleni vrt za posebne situacije. I tako. Uredila sam prostor i to mi je postao - drugi dom. Jedna stara vrata sam donijela iz svog stana. Tu su, ova dvokrilna, bijela.

Što je odlučilo da iz biznisa pređete u umjetnost?

- Ne što, nego tko… je pravo pitanje.

Tko?

- Ja. I, Beč. Dok je Cico, moj muž nogometaš, igrao u bečkom Rapidu živjeli smo desetak godina u Beču. Tamo sam upoznala i shvatila strahovitu moć umjetnosti. Beč je umjetnost. Upoznala sam mnogo ljudi iz tog miljea, sprijateljila se. Doznala puno. Konzultirala sam se s prijateljicom iz Beča, moram to priznati. Susan Bergmann se zove.

I, danas ste umjetnicima izuzetno poželjna galerija.

- Da, jesmo. Naravno nismo jedini, ali smo dostigli i postigli velik ugled. Morala sam se dokazati na novom poslu u kojem sam bila totalni anonimus. Našu kulturnu scenu nisam poznavala. Ali, uspjela sam. Uz puno truda i muka. Ja nisam umjetnica, ali znam puno o umjetnosti. Publiku smo privukli, gradili i odgajali godinama. Uporna sam i tvrdoglava. Umjetnost je moj novi posao. Osim toga, ja sam altruist. Volim biti korisna društvu u kojem živim. No, nisam otvorila trgovinu. Napravila sam prostor za potrebe umjetnika. Ponosna sam na to.

Trebalo je hrabrosti za takav podvig?

- Je. Imam hrabrost. Ali ja sam prvenstveno - znatiželjna. I, osjećam ljubav prema ljepoti.

Koliko vremena je trebalo proći za shvatiti da ste uspjeli?

- Sigurno deset godina.

Je li vam Zlatko Kranjčar, Cico, vaš suprug dao novac za početnu investiciju?

- Naravno. Nisam nikada ništa zatražila od Ministarstva kulture. Nisam željela.

Niste umjetnica, vi ste diplomirani inženjer avioprometa.

- Jesam.

Što radi inženjer avioprometa?

- Ja sam u prvoj gimnaziji oslobođena mature i spremam se ići na medicinu ili na arhitekturu, na faks. Tako su željeli moji roditelji.

Doktorica ili arhitektica?

- Da. To je moj san. Svih tih četiri gimnazijskih godina sam se vozila tramvajem u školu. Moj susjed, gospodin Valter, isto ide tramvajem na posao. Vozimo se često zajedno tramvajem. On je avijatičar, pilot. Jednog dana me on upita: 'Što ćeš ti upisati? Koji faks?' Ja: 'Medicinu ili arhitekturu'. On mi govori da postoji jedan privatni studij unutar prometnog fakulteta na kojem se studira zračni promet. Ja volim putovati. Mene zanima organizacija putovanja, volim jako avione i počne me to zanimati. Putovati…

Moj diplomski rad je bio 'Put oko svijeta'. Dakle, upisala sam taj aviopromet. To mi je postao san snova. To je zapravo ekonomska dimenzija putovanja, nisam postala pilot…naravno. Imali smo na tom studiju najbolje profesore iz raznih drugih fakulteta. Upišem ja fakultet avioprometa. Fakultet je bio na tadašnjem aerodromu. Posebna zgrada. Učili smo i putovali po raznim europskim aerodromima. Sjajno je bilo. Bilo nas je samo 20 studenata. Mala elitna škola. Bilo mi je to divno iskustvo.

A, roditelji koji su htjeli kćer liječnicu ili arhitekticu?

- Njima je to bio šok, naravno. Ali, prihvatili su. Ja završila tu avioškolu. Onda smo Cico i ja otišli u Beč. On je počeo igrati za Rapid, a ja sam postala inženjerka avioprometa. Takav je život. I bila sam jako zadovoljna. U Beču sam otvorila dućan koji se zvao 'Zizo', pa su ga Bečani izgovarali Cico. To je bila sjajna odjeća za djecu. Surađivala sam s talijanskim majstorom, artistom Cavallierijem. Iste te godine taj naš dućan je proglašen najboljim od svih dućana Beča. Bilo mi je to vrlo korisno iskustvo. Nije uvijek bilo lako, ali ja sam vrlo izdržljiva žena.

Dolaze li vam u Galeriju u Zagrebu naši ministri kulture, zadnjih 14 godina?

- Pa ja ih možda i ne zovem. Ja sam prema politici vrlo suzdržna. Ne želim smetati ministre. I bez mene imaju previše posla.

Smatrate li sebe mecenom? Ili mentorom?

- Joj, ne smatram. Ja sam samo Velika Mama, osobito prema mlađim umjetnicima. Štitim ih, ako treba.

Imate li kolekciju slika?

- Ne preveliku, ali imam nešto. Neke sam slike kupovala, ali nismo od ni jednog umjetnika tražili da nam da koju sliku.

Izložbe su prodajne?

- Nisu bile. Neki umjetnici nam sad kažu cijene svojih slika. Žele prodati. Nova vremena su došla. Svima fali novca.

Imate vrlo efikasnu, ali malu ekipu…

- Sve stignemo, ali puno radimo. Izvrsni Joško Tešija, kao i kustosi Mladen Lučić i Vanja Babić i naravno - ja. Mi svi ovaj prostor doživljavamo kao svoj drugi, a koji put i - prvi dom. Joško je mladi momak rodom iz Sinja koji je diplomirao povijest umjetnosti u Zadru. On je moj najvažniji asistent. Ne bih izdržala sama to sve raditi.

image
Damjan Tadić/Cropix

Velika Mama, rekli ste. Vi ste i stvarno majka obitelji…

- Imam kćer Lanu i sina Niku. Lana živi u Parizu, ima dvije djevojčice, Sophie i Eloise, i jednog dječaka, Louis mu je ime. Niko ima jednu djevojčicu, Loree.

Vi ste šefica familije, mlada baka.

- Pa baš mlada nisam. Ali prije deset godina kad su unuci počeli dolaziti na svijet - bila sam deset godina mlađa.

Gostuje li Galerija izvan Zagreba?

- Jasno. Idemo mi gdje god nas pozovu. Bili smo na sajmovima 2016. u Beču, 2018. u Istanbulu. Ima smisla putovati s Galerijom i izložbama u njoj. Vrlo smo mobilni. U Beču smo izložili sjajnu skulpturu 'Koza' velike Marije Ujević Galetović. Na sajam videa u Barceloni išli smo s radovima Renate Poljak. To su prodajni sajmovi. 'Koza' je prodana u Beču, a videoradovi Renate Poljak su otišli u Nizozemsku. Na istanbulskom sajmu vrlo je uspjela fotografija 'Vrapče' Ivana Posavca. Na temelju nje pozvali su nas na Foto-sajam u Londonu. Zatim sam dogovorila posao s jednom velikom galerijom u Teheranu…

Išli ste nogometnim putem koji vam je utabao suprug, Cico Kranjčar?

- Naravno, ali sam i sama stekla prijatelje, a i 'Galerija K' je požnjela velike uspjehe, znana je u Europi.

Živjeli ste neko vrijeme u Iranu?

- Jesam. Cico je bio u klubu Sepahan, u gradu Isfahanu. Iran je predivan. Veliko iskustvo sam stekla. I prijatelje. Često sam putovala u Iran. Preko Istanbula, avionom. Avion je moj medij.

Muž Cico također voli letjeti avionima?

- Ne baš. Volio je avione, jer su putovanja dio njegove sportske karijere. Ali, imao je jedno prisilno prizemljenje u talijanskom gradu Perugia. Bilo je gadno, prizori kao iz trilera. Kaos na aerodromu, policija, bolnička kola, pjena na pisti da ne dođe do požara, panika u avionu, vika putnika. A Cico u avionu. Ne možeš ostati miran. No, sve je dobro završilo, avion je sigurno dotaknuo pistu. Nakon toga više nije volio putovati avionom. Trebalo je godinu dana da se oslobodi te bojazni.

Je li vam netko ikada ukrao neko umjetničko djelo?

- Nije. Imamo sigurnosni sistem. Ali bilo je zanimljivih prizora u Galeriji. Svakako prijelomna je bila izložba Saše Šekoranje, tog genijalnog umjetnika, dizajnera i kreatora. Nedavno ste imali intervju s njim.

Jesam. Što je bilo sa Sašom?

- Bila je to jedna od najboljih Sašinih izložbi. Saša piše i crta svoj dnevnik svaki dan. I veli mi on: 'Zamislio sam si veliku kocku zemlje koju bih izložio u tvojoj Galeriji. Dimenzije bi trebale biti 180x180x180 centimetara. Čovjek, grobnica, odlazak…trajanje.

To sve simbolizira ta kocka zemlje. Ako ti je prevelika, napravit ćemo malu kocku'. Ja mu kažem: 'Zašto malu, ako možemo veliku?' Imala sam ideju tu zamisao Šekoranje ostvariti. U blizini Galerije su bili radnici koji su nešto drugo gradili. I pitam ja njih, četvorica su bili: 'Možemo li tu veliku kocku zemlje ugurati u moju Galeriju?' 'Možemo', veli Marijan, tak se zvao, umro je jadan, ne od tog posla.

I?

- Marijan i njegovi momci su ugurali tu ogromnu količinu zemlje u kalup napravljen od dasaka nasred Galerije. Bilo je to nekoliko tona zemlje. Sutradan trebamo rastvoriti te daske kojima je ograđena enormna kocka zemlje s travom. A, prekosutra otvaramo Sašinu izložbu. Ali, ali… Prekosutra, negdje oko podneva, radnici skidaju te daske i odjednom krrrrccc… kocka zemlje se počne raspadati. A, na dan iza toga smo najavili izložbu. Pozvali publiku. Strašno. Užas. Što napraviti?

Ne možete odustati od izložbe…

- Naravno da ne mogu. Zovem radnike da opet dođu poslijepodne u pet sati. Pitam Marijana: možemo li to srediti? On veli: DA. Povjerujem mu. I oni ponovno slože tu zemlju u kalup bez ikakvih vezivnih sredstava, jer tako je bilo dogovoreno. Samo su utabali, ugurali zemlju čvrsto u kalup. Ujutro su maknuli daske. Ništa više nije padalo. Uspjeli smo. Jedino su iz tog ogromnog grumena zemlje počele izlaziti vlati trave, mali cvjetići… zemlja je ustvari - živjela, ali i snažno stajala. Prizor je bio savršen. Navečer smo otvorili izložbu i svi su bili zadivljeni. Dakle sve se može, kad se hoće. To je moja deviza.

Gdje je sad ta zemlja?

- Utabali smo je u vrtu uz galeriju. Naš izložak je i dalje živ. Nije više kocka nego je plato. Gledala sam u svim relevantnim časopisima i po internetu je li bila takva izložba prije nas u svijetu. Nije bila. Galerija Kranjčar je bila najhrabrija i ostvarila fantastičnu ideju umjetnika Šekoranje.

Niste izgubili živce kad se eksponat, dan ranije, počeo raspadati?

- Nisam. Ja sam zaista izdržljiva i sabrana. Ima još jedan događaj i sjajna osoba koju s divljenjem pamtim: Milena Broš Putar. Suvremeni ples. Bila je čudesna žena. Vrlo često je dolazila u Galeriju. Bila je postavljena i otvorena jedna izložba. I ostalo je slobodnog prostora. Pitam gospođu Milenu Broš: možemo li napraviti performans suvremenog plesa u međuvremenu? To je dobra scena.

Gospođa se oduševi i pristane. Upoznala me s kćeri umjetnika Gattina, Ivom Nerinom, koja se bavila suvremenim plesom. Napravili smo izvrsnu predstavu. Izlazila sam ja ponekad iz likovne umjetnosti. Taj ples. Valentina Lacmanović je napravila Shi Derviš, božanstvenu plesnu večer, Sonja Pregrad imala Improspekcije, Natalija Đorđević izvela svoju sjajnu monodramu 'Potrošeni snovi', Rundek je imao krasan koncert… kad sve to zbrojim, vrlo smo agilni. Ali, vidite koja su nas vremena sustigla…

Bojite li se?

- Neee…

A za djecu?

- Ma ne. Svi mi imamo neke strahove, ali možda sam toga pošteđena. Znate, strah je negativna emocija koja čovjeka užasno koči, paralizira. Izbjegavam se bojati. Ne bojim se, zaista. Ali, čudna su vremena. Ja volim sklad, ljepotu, uzvišenu čistoću, pa time suzbijam taj strah, bojazan, te strašne prijetnje pred kojima i u kojima sada živimo.

Uvijek ste nasmijani, veseli, ugodna osoba ste…

- Znam.

Kakvi ste kad se naljutite?

- I to sam vježbala. Naljutim se, ali ne držim dugo vremena ljutnju. Mogu biti ožalošćena s nekim ili s nečim, ali zapravo ne ljutita. Morali bismo svi težiti osmijehu, kako god to bilo teško.

Igrate li još košarku?

- Zadnji put sam igrala s mojom djecom, a sad ću s unucima uskoro. Sport je bitan.

Ozbiljno ste igrali? U nekom klubu?

- Da. Trešnjevka i Industromontaža. Bila sam dobra juniorka, u košarci i rukometu. I tenis sam igrala. Počela sam sve to u osnovnoj školi. Sport je dobra škola za sve. U životu treba poštovati pravila i disciplinu.

Nogomet?

- Neeee. Za nogomet sam se samo udala. Ali da, igram nogomet sada s unukom Louisom.

Niste se pokolebali u ove teške dane? Lockdown?

- Bili smo jedno vrijeme zatvoreni, ali ipak se nisam pokolebala. Previše sam napravila za Galeriju da bih je sada napustila. Eto, opet radimo. Radim izložbe kao u nekom lancu. To me naučio jedan od mojih prvih savjetnika Mladen Lučić. Ja sam pak smislila seriju 'Mentalni sklop'. Zadnje dvije izložbe su bile izvanredne. To mi stvara adrenalin i daje mi veliku volju za daljnjim radom. Mislim da ćemo svi izaći kao pobjednici. Sad nam napokon dolazi i prava vakcina.

Kako vas zovu doma?

- Mama.

Uživate ploviti jedrilicom po moru.

- To je potpuno točno. Jako uživam.

Znate jedriti? Mogli biste biti sami na jedrilici?

- Ma, neee. Nemam pojma. Ne jedrim ja. Ima nas pet, šest prijateljica koje iznajme jedrilicu sa skiperom i plovimo morem. To je predivno. Ljepota i zdravlje. Motivirali su nas da naučimo jedriti, ali nismo ništa učili. Imam veliki rešpekt prema moru. Znam da je opasno i lijepo.

Čitao sam kako ste izjavili da biste rado jedrilicom preko Atlantika?

- Bih, ne bojim se. Volim to more i ta naduta jedra. Odvažila bih se kad bi bila dobra škvadra i profesionalni jedriličari. Išla bih i jedrilicom i avionom oko svijeta. To sanjam.

Koja je izložba sada?

- Danas, u subotu, otvaramo izložbu 'Intima', nekoliko autora.

Zlatka, to jest Cicu, upoznali ste u pučkoj, osnovnoj školi?

- Zaljubili smo se još kao djeca, platonski, naravno. A vjenčali se 1979. U sretnom braku smo 41 godinu.

Uvijek je bio zgodan…

- Pa ne. Ja sam se zagledala u njegovu sportsku pokretljivost i talent, a i ja sam bila sportašica. To nas je spojilo.

Znate li da vaše prezime nije uopće Kranjčar, nego Krajnčar? Ne "nj" nego "j".

- Znam. Cico je, još kao junior, išao na put sa svojim klubom. Trebao je novi dokument. Neki nespretni pisar ga je pitao kak se on zove: Cico veli Krajnčar. Ovaj čuje Kranjčar i tak napiše. Ostalo je tako. Nije se Krajnčarima dalo mijenjati…postali smo svi Kranjčari. I ja.

Tko je, zapravo, šef te vrsne umjetničko-nogometne obitelji?

- Mama Leone.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
21. studeni 2020 19:19