Slikarica Anabel Zanze u razmaku od dva dana ima čak dvije samostalne izložbe, u Zagrebu u Galeriji Kranjčar (otvara se u petak) i u Slavonskom Brodu, u Likovnom salonu "Vladimir Becić" (otvorena je u srijedu). Obje su inkluzivnog karaktera, koristila se čitavim nizom metoda kako bi svoje slike mogla dočarati i onima koji ih ne mogu ili ih vrlo teško mogu vidjeti.
"Datumi su već prošle godine s razlogom fiksirani. U tjednu smo Međunarodnog dana bijelog štapa, a kako su obje izložbe inkluzivnog karaktera, željeli smo i mi u u njemu sudjelovati", kaže.
Na izložbi naslovljenoj "NE-PRE-PRE-KE", sada predstavljenoj u Likovnom salonu "Vladimir Becić" u Slavonskom Brodu, radio je, govori slikarica, tim stručnjaka, a premijerno je prikazana 2024. u Tiflološkom muzeju u Zagrebu.
"To je mini retrospektivni pregled mojeg djelovanja, namijenjen slijepoj, slabovidnoj i videćoj publici. Korišten je čitav niz pomagala kako bi se slika prikazala osobama koje je ne mogu vidjeti. To su prvenstveno taktilne replike i stručne zvučne deskripcije koje slijepu osobu navode po površini replike. S obzirom na to da već niz godina uz slikanje, a slikam slova, zapisujem kraće tekstove, lako sam se upustila u izradu, za potrebe izložbe naručenih, audiotumača, tekstova ‘iz prve ruke‘, ‘pogleda iznutra‘, koji put vrlo emotivnih, koji put edukativnih i informativnih. Kako se moje slikarstvo, popularno se kaže, temelji na ideji, s referencama na druge autore, i sve je češće društveno angažirano, ti zapisi i nisu baš monotono štivo."
Njezina zagrebačka izložba također je inkluzivna. "Ide korak dalje", tumači.
"Radila sam je izvaninstitucionalno, dakle samostalno, no konzultirajući se s tiflolozima i slijepim osobama, uz veliku podršku meni dragih i požrtvovnih ljudi."
Obje su izložbe, među ostalim, namijenjene slijepim i slabovidnim osobama. Anabel Zanze, koja je poznata po svojim radovima s motivom slova, zainteresirala se u jednom trenutku i za Brailleovo pismo.
"Trideset se godina bavim slikarstvom kojem je osnovni gradbeni element latinično slovo. Ne mogu reći da nisam razmišljala o nekom drugom pismu, no za prelazak na njega nisam imala čvrst motiv ni cilj. Kad mi je kroz misli prošla implementacija brajice na likovnu podlogu, papir i broncu, znala sam da je to to. Jedino što je bilo potrebno jest poslati pismo za suradnju na pravu adresu. Nina Sivec već se sutradan ujutro zdušno odazvala. Nada Beroš, Elvira Kranjčar i drugi."
Vodi je, kaže, potreba za uključivanjem.
"Potreba za rušenjem vlastitih stečenih obrazaca ponašanja i strahova koji su me sprečavali da se obratim slijepoj osobi. Da joj kažem: ‘Dobar dan!‘ Nisam vladala potrebnim alatima za taj prvi korak. Sada svojim nastojanjem, kao i mnogi drugi, šaljem poruku, ja, na primjer, umjetnicima, da se uključe. Premalo je svijet vizualnih umjetnosti dostupan nevidećima, a previše je razloga da to ne bude tako."
Kako nam otkriva, za ciklus predstavljen u Galeriji Kranjčar nadahnulo ju je jedno književno djelo.
"George Orwell prikazao je u romanu ‘Tisuću devetsto osamdeset četvrta‘ svijet tiranije, distopijske nemani, u kojem čovjek postaje tek broj, sjena ili stroj. Nagledali smo se takvih situacija i u SF filmovima. Žanrovski slično: zatiranje humanosti, emocija, volje, a kako bi modificirani ‘novostvorovi‘, da se zadržim u duhu ‘Orwellova novozbora‘, postali lako kontrolirana roba, koja postupa ‘po komandi‘ nečega što nije od strane Dobra.
Imala sam potrebu stvoriti jedan takav imaginarni svijet. Ni prva ni zadnja koja je distopiji posvetila svoje pisanje. Slikanje. Reljefiranje u brajici, videćima kriptiranome pismu/kodu - što mi je također važno."
Na slikama koje predstavlja u Kranjčaru, Anabel Zanze ispisuje odnosno slika riječi koje je sama izmislila, i to kao da su enciklopedijske jedinice.
Kako ste došli do njihovih konačnih oblika, što ih povezuje, kriju li možda neku poruku?
"Prva novokovanica i naslikana ‘enciklopedijska jedinica‘ bila je ‘slovokracija‘. Potom sam krenula u izradu ‘slovostijega‘, za čiju sam izradu definicije uronila u administrativno štivo tipa Narodne novine, neke pravilnike i zakonike. Ta mi je literatura olakšala izbor ostalih naslova i pomogla u kreiranju njihovih objašnjenja. Bave se ustrojstvom tiranije, definiranjem njezinih programa, simbola, načinima slovokratske tehnokontrole. Tekstovi su prelomljeni onako kako se u tiskarstvu prelamaju enciklopedijske jedinice. Takvi prijelomi, kao i tipografija te zapisi prvih redaka, navode gledatelja to jest čitatelja slike da pomisli kako zaista čita uvećani prijepis neke postojeće enciklopedijske jedinice. No, vrlo brzo postaje jasno da je riječ o subverzivnoj distopijsko-ironijskoj tekstualnoj rugalici. Skrivenih poruka nema, sve su vrlo jasno izrečene."
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....