ca
NJEMAČKI SLIKAR

Gerhard Richter - umjetnik koji je slikarstvo iz 20. prenio u 21. stoljeće

U bečkom Kunstforumu upravo je otvorena izložba po mnogima najvažnijeg živućeg umjetnika
Gerhard Richter
 Brigitte Hellgoth/Akg/Profim

Govoreći jesenas o vitrajima koje je napravio za benediktinski samostan u njemačkom Tholeyu, Gerhard Richter, po mnogima najvažniji živući umjetnik na svijetu, javno je izrekao da je to njegov posljednji veliki rad. Osamdesetosmogodišnji Richter dodao je i da će povremeno možda napraviti neku manju sliku, no što se tiče velikih projekata to je to, više ih neće biti. I tako se nakon punih sedam desetljeća stvaranja povukao u svojevrsnu slikarsku penziju. Svoje je radove od početka stvaralaštva označavao brojevima, a vitraje je u svoj arhiv upisao pod rednim brojem 957. Richter je umjetnik koji vodi računa o svakom detalju svoje karijere te bira pažljivo koji će rad potpisati i službeno staviti u svoj arhiv.

Pokazalo se to i na prošlogodišnjem suđenju. Naime, uhićen je njegov susjed koji je iz smeća ispred Richterove kuće ukrao crtež koji je odbacio njemački umjetnik jer njime nije bio zadovoljan. Policajac koji je bio na suđenju medijima je kasnije rekao da je umjetnik bio uzrujan više zbog mogućnosti da rad kojim nije bio zadovoljan bude pripisan njemu i da ostane tako zabilježeno u povijesti, nego zbog činjenice da je riječ o krađi. Susjeda nije pronašao kako kopa po kantama, već je ovaj gospodin otkriven kad je rad pokušao prodati i potvrditi autentičnost u umjetnikovu Arhivu u Dresdenu. Krađa ga je naposljetku koštala 60 tisuća eura, jer je sudac procijenio da je riječ ipak o Richterovu crtežu.

No, taj novac i Richteru nije najvažniji, važnije mu je bilo da crteža više ne bude. Naime, Gerhard Richter na listama je najbogatijih Nijemaca koje pravi Manager Magazin radi još od početka dvijetisućitih, Richter je od samih početaka te liste prisutan na ljestvici. S godinama se njegovo ime i sve više podiže, pa je prošle godine s imovinom u iznosu od 830 milijuna dolara zauzeo 220. mjesto, od tisuću privilegiranih, koliko ih je popisano. Usporedbe radi, još su dvojica drugih umjetnika na listi, Anselm Kiefer i Neo Rauch, no na dnu su ljestvice.

image
Crkveni prozori Gerharda Richtera
Oliver Dietze

Drugačiji pogled

Treba, doduše, reći da sam Richter tvrdi da su cijene njegovih radova pretjerane, pa je svojedobno nakon aukcije na kojoj je njegova slika prodana za 46,3 milijuna dolara izjavio za Die Zeit: "Zapanjen sam rekordnim cijenama, iako su to dobre vijesti. Sume su pomalo šokantne. Nerazumljive su mi, kao što su mi nerazumljivi kineski ili fizika". To nije obeshrabrilo kupce njegovih djela. Navedenu je cifru za sliku iz 1986. "Abstrakte Bild", inače, dao bankar iz Chicaga Ken Griffin na aukciji koja se održala u Sotheby’su u Londonu prije pet godina. Nije u međuvremenu prestignuta ova cifra, no cijene Richterovih djela ne padaju, a na aukcijama i dalje najbolje prolaze apstrakcije. U pravilu se prodaju po cijenama između 28 i 34 milijuna dolara. S druge strane ovih golemih iznosa nalaze se umjetnikove digitalne grafike, koje se mogu kupiti i za manje od tisuću dolara, a najpopularnije su u tom žanru teme s morskim motivima. "Svetim gralom" aukcija nazivaju se, ipak, slike iz ciklusa "Kerze" (svijeće).

Dvadeset i četiri je slika upaljenih bijelih svijeća, a jedna od njih našla se i na naslovnici albuma Sonic Youtha. Kada su nastale, osamdesetih godina prošlog stoljeća, niti jedna nije prodana. Danas je za njima velika potražnja, no nemoguće ih je pronaći na tržištu. Najskuplja je koštala 16,2 milijuna dolara. Richter je i autor slike "Betty" za koju Sebastian Smee, likovni kritičar Washington Posta i dobitnik Pulitzera, tvrdi, a mnogi će se s njim složiti, da je najslavnija slika živućeg autora. Riječ je o slici na kojoj je prikazana njegova kći, jedanaestogodišnjakinja. Nastala je kasnije, po fotografiji koju je snimio, kada joj je bilo jedanaest godina. Snimljena je s leđa, okreće glavu od promatrača. Naslikana je izvan fokusa, čini se kao da izmiče pred očima. Betty je, inače, kći koju je dobio u prvom braku od njih tri, s Marianne Eufinger. Danas je u braku sa Sabine Moritz koja je od njega mlađa trideset sedam godina i imaju troje djece.

image
Apstraktna slika 1995.

Kako Gerhard Richter pažljivo bira i gdje izlaže, imao je manje izložbi nego što bi ih imao da je pristajao na sve gdje su ga zvali. Rijetkost je i da izlaže nama u blizini. U Beču u Kunstforumu ovih je dana priređena opsežna izložba Gerharda Richtera posvećena isključivo jednoj temi njegova opusa, a riječ je o pejzažu. Od prvih dogovora do danas na izložbi kustosi bečkog izlagačkog prostora rade dvanaest godina. Kako je rekla kustosica izložbe Lisa Ortner-Kreil za Jutarnji list, pristao je na izložbu isključivo jer mu se svidio drugačiji pogled od dosadašnjeg na njegov opus. Izložba traje do sredine veljače, možda se i produlji radi trenutačne situacije s koronavirusom, no dio je dostupan i online. Kustosica nam tumači glavnu temu izložbe: "Pejzaž je tema koja od samih početaka karijere zanima ovog umjetnika. Prvu je veliku seriju počeo još krajem šezdesetih godina, a pejzaže slika sve do danas. S kustoske strane gledišta bilo nam je iznenađenje da se muzeji do sada nisu bavili ovom temom u opusu Gerharda Richtera. Održana je samo jedna izložba na tu temu, 1999. godine u Muzeju Sprengel u Hannoveru. No bila je to mala izložba s četrdesetak radova. Iskoristili smo tu 'prazninu' u interpretaciji njegova opusa. I samom Richteru se to od početka svidjelo i garantirao nam je svoju podršku u projektu".

Gerhard Richter ime je, dakle, koje se najčešće spominje kada se potegne pitanje najvažnijeg živućeg slikara našeg doba, a nerijetko i kad se potegne pitanje najvažnijeg živućeg umjetnika uopće. Našu sugovornicu pitamo zašto je, po njezinom mišljenju, tako. "Richter je onaj umjetnik koji je prenio medij slikarstva iz 20. u 21. stojeće. Njegova je umjetnost neprekidno traganje za definicijom suvremenog svijeta. On je skeptik, sve preispituje, i ništa ne uzima zdravo za gotovo, na što ukazuje i njegova umjetnost. Richter zanemaruje kategorije, granice tehnike i medija, specifičan način prezentacije slike, figurativan ili apstraktan. Te podjele njemu nisu niti bitne. Uvijek je, uostalom, i sve radio istodobno, jedan dan naslika figuraciju, a drugi apstrakciju. On je konceptualan umjetnik, a u isto je vrijeme iznimno senzualan u načinu na koji pristupa slici. Mislim da bi u tome mogle ležati neke od 'tajni' Richterova uspjeha i važnosti".

Izložba prikazuje i neke Richterove slike koje do sada nisu bile u javnosti: "Većinom je riječ o djelima iz zbirki privatnih kolekcionara. Richterova je umjetnička karijera počela 1962. godine, i od samih je početaka prodavao slike. Puno je njegovih ranih radova u privatnim kolekcijama i uspjeli smo im ući u trag. Jedan od primjera je rad na kojemu reže platno kao hommage talijanskom umjetniku Luciju Fontani". Nepoznat je i jedan apstraktni pejzaž iz 1969. godine: "Richter stvara efekt tako da stavi boju na komad tkanine, pritišće ju na platno i potom uklanja, što daje mrežastu strukturu površini". Neke od pejzaža sam umjetnik naziva "kukavičjim jajima", a kustosica izložbe objašnjava nam zašto: "Krajem šezdesetih godina napravio je mnoge romantičarske pejzaže koji podsjećaju na slike njemačkog umjetnika Caspara Davida Friedricha, s niskim horizontom i golemim nebom koje upravo pa preuzima čitavu sliku. Richter sam govori o 'kukavičjim jajima' kada spominje te slike jer one citiraju stilove prošlosti, no jasno je na njima vidljiva sadašnjost. Primjer je slika Hubbelrathov pejzaž na kojoj su ulični znakovi koji jasno ukazuju na činjenicu da su nastali u 20. stoljeću. Te se slike 'pretvaraju' da dolaze iz drugog doba, no ako ih izbliza pogledate, iznenadit će vas njihova suvremenost".

image
Betty 1988.

Na izložbi, dakle, rade godinama: "Ideja je postojala već kada sam došla u muzej, a bilo je to 2007. Godine 2016. napokon smo uspostavili kontakt s umjetnikom osobno i dobili priliku da mu predstavimo ideju retrospektivne izložbe posvećene njegovim pejzažima. Moj kolega, kustos Hubertus Butin, devedesetih je godina radio kao asistent Richteru za povijest umjetnosti i on nam je bio kontakt". Kustosica Lisa Ortner-Kreil rođena je 1981. godine. Pitamo ju kako mlađa generacija gleda na rad ovog umjetnika? "Mnogi su umjetnici iz mlađe generacije Richterovi fanovi. Cijene što je ovaj umjetnik napravio kako bi proširio granice umjetnosti, kao i njegovu sposobnost da kombinira konceptualni pristup s tehničkim vještinama. Ima tu, ipak, i puno zavisti. No, i sam Richter smatra da su cijene njegovih umjetnina opscene. On je ostao skromna osoba. A iako su na izložbi i crteži, ready-madeovi, fotografije, on je prije svega slikar".

Više je, dakle, do sada neizlaganih radova na izložbi, no sve su to dokumentirani. Naime, svi njegovi radovi nastali od 1962. godine mogu se pronaći na stranici gerhard-richter.com. Uz svaki je i opis slike, aukcijska cijena koju je postigao ako je rad bio na prodaji te podaci gdje se rad nalazi, osim u slučajevima kada je privatni kolekcionar zaželio anonimnost. Arhiv Gerhard Richter ustanovljen je u njegovom rodnom gradu, Dresdenu, 2006. godine. Umjetnik je sam za svoj opus izdao dva kataloga u kojima se mogu pronaći svi njegovi radovi. Catalogue raisonnés temeljno su polazište za kupnju umjetnina pojedinih autora, no obično ih rade oni koji se bave opusom umjetnika, a ne sami umjetnici. No, kako tvrdi struka trgovaca umjetnina, osim, naravno, radi kvalitete njegovih radova, ljudima je ugodno kupovati Richtera, jer je sve pažljivo dokumentirano, i mogu analizirati tržište za određenu sliku. Ništa se ne skriva. Ono čega potencijalni kupci moraju biti svjesni, uvijek se napominje, jest da Richter nije "službeno" počeo slikati prije 1962. godine. Naime, niti jedan rad napravljen prije 1961. godine, ne želi potpisati pa se takvi radovi i rijetko pojavljuju u prodaji, a riječ je u pravilu o radovima na tragu socrealizma, te enformela. Te godine on seli iz Dresdena u Düsseldorf, gdje pohađa Likovnu akademiju.

Majka svira, otac zarađuje

Rođen je u Dresdenu 1932. godine kao prvo dijete u obitelji, kasnije mu se rađa i sestra. Otac mu je bio učitelj, za rata je mobiliziran u vojsku. Majka je povremeno radila u knjižari, doma je svirala klavir i čitala Goethea i klasike. Kako je opisao u intervjuu kojeg je dao znamenitom kritičaru Robertu Storru, a rijetko daje intervjue, njegov je rani život obiteljski bio "jednostavan i strukturiran - majka koja je svirala klavir i otac koji je zarađivao". Rat mu je, kao i svima, promijenio život. Samo par dana nakon njegova trinaestog rođendana, a rođen je 9. veljače 1932. godine, na tisuće britanskih i američkih aviona bacilo je više od pola milijuna bombi na Dresden, grad u čijem su predgrađu živjeli. U napadima je ubijeno 25 tisuća ljudi.

image
Dva para 1966.

Richter je svemu svjedočio. Obračun s njemačkom nacističkom prošlosti, Richter započinje kroz ciklus "Birkenau", slike se temelje na fotografijama koje su snimili zatočenici logora prokrijumčarenim fotoaparatom. Inače, u ratu se borio i njegov otac, no preživio je. Poginula su mu dva ujaka. A nacisti su ubili njegovu ujnu Marianne, koja je imala shizofreniju. Navodno su ju sterilizirali i potom izgladnjivali do smrti. Slike ujne Marianne i ujaka Rudyja dio su jednog od najpoznatijih njegovih ciklusa, "Smrti". Naslikane su po fotografijama, no zamućene u fokusu. Bave se temom mogućnosti sjećanja. I jedne i druge je naslikao po obiteljskim fotografijama, ujak Rudy je mladić koji se smiješi i pozira u uniformi, Marianne je prikazana kao djevojčica, uz mlađeg brata. U ciklusu "Smrti" naslikao je i Helgu Maturu, prostitutku iz Frankfurta koja je dospjela na naslovnice novina 1966. godine kada je brutalno ubijena.

Naslikan je i trenutak u kojemu predsjednik Johnson tješi udovicu Kennedy. No, možda je najpoznatija iz ovog ciklusa slika o rušenju WTC-a 11. rujna. Relativno je malog formata, 52 puta 72 centimetra, u prosječnoj veličini televizijskog ekrana, kako je jednom rekao, preko kojih je većina ljudi gledala vijesti koje su dolazile na taj dan iz Amerike. Nazvana je jednostavno "Rujan". Slikom gorućih tornjeva nije ispočetka bio zadovoljan, barem ne prvom verzijom. No, nije niti odustao. Ostrugao je dobar dio naslikanog, i preko toga naslikao sivi veo. U istu se seriju ubraja i petnaest slika zajedno nazvanih 18. listopada 1977. To je dan kada su Andreas Baader, Jan-Carl Raspe i Gudrun Ensslin, pripadnici grupe BaaderMeinhof, ubijeni. Petnaest radova, zamućeni motivi preuzeti s policijskih i novinskih fotografija te televizijskih snimaka, kao u filmskom slow motionu, prepričavaju njihove živote. Istodobno prikazuju i umjetnikovo nepovjerenje prema mogućnosti slike da ispravno prikaže svijet.

image
Gerhard Richter 
Robert Michael/AFP

Nastala je desetak godina kasnije, kada se o ovoj grupi nije željelo javno o tome govoriti. Slike se smatraju jednim od najizazovnijih u njegovoj karijeri. Upitan jednom u intervjuu je li RAF žrtva svoje vlastite ideologije, odgovorio je: "Svakako. No, nije žrtva lijeve ili desne ideologije, već ideološkog ponašanja općenito". Kako je prvo studirao u Dresdenu, svoj je umjetnički put započeo socrealizmom i enformelom. Nakon dolaska u Düsseldorf, gdje se sprijateljuje sa Sigmarom Polkeom, okrenuo se pop artu i Fluksusu. Pop art, smatrali su Richter i njegovi ostali mladi kolege, nije isključivo pravac koji pripada Americi ili Engleskoj. Studirajući na Akademiji u Dresdenu učio je među ostalim i slikama slaviti heroizam komunističkih radnika. U Zapadnoj Njemačkoj drugačije se učilo slikati.

No, studirajući na obje akademije, jasno je mogao razumjeti kako se umjetnost koristi u svrhu političke ideologije. Što je, naravno, ostavilo traga na njegovu djelovanju. Iako je od malih nogu slikao, a i majka mu je bila umjetnička duša, nije odmah znao čime bi se bavio. Kako je rekao u spomenutom intervjuu Storru, "kada mi je bilo 15 ili 16 godina, naslikao sam akvarele. Jedan od prvih bio je prizor grupe ljudi koji plešu. Bio je lijep". Na protupitanje zašto mu je baš taj akvarel ostao u sjećanju, odgovorio je: "Morali smo se preseliti na selo i automatski sam postao autsajder koji nije govorio njihov dijalekt. Bio sam u tom jednom klubu, gledao druge kako plešu, bio sam ljubomoran i dosađivao sam se. Taj sam bijes uključio u akvarel. Isto je bilo s pisanom riječi. Pisao sam romantično, no gorko i nihilistički, kao Nietzsche i Herman Hesse. S petnaest godina upisao je gimnaziju. No, brzo se ispisao. Njegovi su učitelji zabilježili da je inteligentan, ali da uopće ne uči. Odnosno, kako su to slikovito opisali, "jako je darovito dijete, no notorno slab u školi". Loše je ocjene imao čak i iz crtanja. Kasnije je učio stenografiju i ruski. Sve dok nije odlučio da je slikarstvo njegov životni poziv.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
22. studeni 2020 00:20