Prošle su nepune dvije godine otkako je preminuo Đuro Seder. Neki dan sam se baš pitala kako je tako naglo nakon smrti nestao iz javnog prostora, hoće li se ponoviti sudbina mnogih, da kad njih više ne bude, ne bude niti njihovih djela, osim sporadično, u javnosti. Jer pred smrt, možda posljednje desetljeće, Sedera smo mnogi iznova otkrivali, divili se njegovoj životnosti, slikama ljubavi, a to je bila jedna od češćih tema kojom se u svojim devedesetim godinama bavio.
Mnoge je, pa i mene, oduševljavala činjenica s kakvom se vitalnošću ovaj umjetnik posvetio slikarskom platnu. Dolazio je skoro svakodnevno u atelje na Likovnoj akademiji, imao je, jednostavno rečeno, karizmu, dobroćudnost, sve bi vas to privuklo. Bio je jedan od onih devedesetogodišnjaka s kojima ste u stanju satima razgovarati. Govorio je da se želi srušiti pred štafelajem, slikati do posljednjeg dana, spominjući svog uzora i profesora Marina Tartagliu (uvijek sam se čudila u tim razgovorima da netko prepričava druženja s Tartagliom, činilo mi se tako daleko u povijesti).
Tako je, zapravo, i bilo, što se Sedera tiče, slikao je gotovo do pred samu smrt.
Vjerovanje u crne slike
Trebalo mi je neko vrijeme, nakon studija, gdje smo o Sederu učili kao o članu grupe Gorgona, da do punine doživim Sederov opus, zbunjivale su me sve te radikalne promjene, od posve crne slike i vjerovanja u daljnju nepotrebnost slikanja, odnosno nepostojanje slikarstva, pa sve do eksplozije slika, raskošnih boja, tema raznih, od ljubavnih, preko erotskih, do religioznih. No, trebala sam ga naprosto bolje upoznati, novo svjetlo na ovog umjetnika bacila je svakako retrospektiva koju je u Modernoj galeriji (danas NMMU) priredio kustos Željko Marciuš. Tada mi je Seder pričao kako njegovi roditelji nisu bili oduševljeni da im je sin, u poslijeratno doba, odlučio biti slikar, no podržali su ga da upiše Likovnu akademiju. Prvo je, stoga, bio grafičar u Vjesniku.
Zato me, nakon tog razmišljala, obradovala činjenica da je u zagrebačkoj Dubravi, u Galeriji "Vladimir Filakovac", pa makar i možda manja opsegom, prije svega zbog opsega prostora, otvorena izložba posvećena ovom slikaru. Naziv je slikovit, kao što su slikovita i Sederova djela. "Stablo i čovjek pod suncem." Riječ je o umjetnikovim djelima iz zbirke Nediljka Paića, s kojim je Seder, kada je otiskivao grafike, često surađivao, družili su se i privatno još od početka devedesetih godina. Kustosica je povjesničarka umjetnosti Nevenka Šarčević, a traje do sredine travnja. Prikazani su, na izložbi, prizori iz Isusova života te skice i crteži, potom motivi ljubavi, para, stabla, ima i ratnih devedesetih, s čestim motivima rata, kada se i sam Seder pitao, poput tada mnogih umjetnika, ima li uopće smisla slikati dok ljudi ginu (ovdje se, naravno, misli na larpurlartizam, ne aktivizam u stvaralaštvu).
Ogromne oči
Čovjek ogromnih otvorenih očiju, pod tamnim suncem, u užasu trenutka, ruke podignute uvis, kao da se predaje, tamna slika samo s povremenim akcentima žute boje, jarke, to je slika "Crno sunce", jedno od najboljih djela na izložbi, pravo, čisto slikarstvo. Na izložbi su figure muškarca i žene, kombinacija narančaste i plave boje, specifičan Sederov rukopis.
Nije, dakle, bježao od religijskih tema, i jedan je od onih u našoj umjetnosti koji su se bavili na kvalitetan način. Suvremeno religijsko slikarstvo, poznato je, među najtežim je formama, mnoštvo je objašnjenja zašto je tako. Jednostavan je crtež olovkom, pokazuje dva lica, riječ je o Isusu. Naslikao je i akt žene koja drži cvijet u ruci, a sa strane je stablo. Više je, potom, na izložbi, jednostavnih crteža stabala, podsjetio me na svojeg generacijskog kolegu, s kojim je dijelio i grupu Gorgona, i tu jednostavnost u rukopisu, Ivana Kožarića. Ukupno je dvadesetak radova, počevši od sedamdesetih godina prošlog stoljeća.
Reklo bi se da je ovo, na izložbi, ipak tipičan Seder. Faza je, naravno, kod ovog umjetnika još, spomenuta faza crne slike, potom duhoviti autoportreti, nešto slično kod nas u fori autoportret radi Ivica Malčić tek možda, pa ciklus sedamdesetih godina, koji je sam po sebi neobičan za ovog umjetnika, nadrealna, gotovo magritovska platna...
Izložba u Dubravi vrijedna je svake preporuke.