Za izložbu “Lutajući krajolik” u MSU prošlog ljeta, Mirjana Vodopija dobila je godišnju nagradu Hrvatskog društva likovnih umjetnika za izložbu godine, a nedavno joj je uručena i godišnja nagrada “Vladimir Nazor” za likovne umjetnosti. U obrazloženju nagrade HDLU Leonida Kovač napisala je kako je izložba “zadivljujuća” te budi “najfinije emocije kod promatrača”.
Mirjana Vodopija objašnjava koliko joj znače priznanja: “Ohrabrujuće je biti prepoznat od struke jer su nesigurnosti pri stvaranju stalno prisutne, čak i nakon toliko godina djelovanja. Bila je to velika izložba koju sam pripremala tri godine i zahtijevala je konstantnu koncentraciju. Nisam više bila sigurna je li bila previše osobna da bi komunicirala s posjetiteljima ili ne. Stoga su mi, kad sam je otvorila, silno trebale povratne informacije. Srećom, odmah su bile pozitivne, a stigle su i nagrade.”
Unutarnji prostori
Temeljni interes ove umjetnice je svjetlo. Na izložbi je prikazano nekoliko fotografija na kojima su izvana snimljeni lusteri u dnevnim boravcima nekih zagrebačkih stanova. “Rad ‘Prozori’ je najstariji rad koji sam izložila u MSU, a dopunila sam ga novosnimljenim fotografijama.
Zanimljivo mi je gledati unutarnje prostore izvana, cijeli grad je sastavljen od tih intimnih prostora. Znatiželjna sam po prirodi pa uvijek nastojim vidjeti što je iza zida i iza prozora, što je stvarnost grada. Poslije sam snimala obrnuto, javnu rasvjetu koja prodire u intimu stanova pokraj velikih trgova i prometnica gdje nema mraka dok se ne spuste rolete.”
Na izložbi su bile fotografije, video, grafike, tehnički vješte instalacije. Na samom početku izložbe bio je i “putujući” luster: “Oko izrade te instalacije pomogao mi je Vedran Relja. Luster u instalaciji putuje naizmjenično iz sobe u sobu prolazeći kroza zid. U prostoriji u koju luster ulazi i donosi svjetlo počinje puhati vjetar koji lista stranice knjige.”
Rad “Mimikrija” prikazivao je umjetnicu snimljenu u cvjetnoj haljini u cvijeću. “To je još jedan stariji rad koji sam uklopila u novu temu. Za ovu izložbu napravila sam fotografiju nizinskog pejzaža dugačku devet metara. Fotografija s jedne strane neprimjetno prelazi u pokretnu sliku, videoprikaz istog mjesta tijekom vjetrovitog dana. Ispred fotografije postavljena su dva manja prikaza interijera, jedan prazan i statičan, a drugi pun i u kretanju.
Interijer koji je u pokretu prostorija je prepuna djevojaka, mladosti, cvijeća i energije. Snimila sam jazz grupu Gungula, među kojima i moju kćer, kako sviraju, pjevaju i zabavljaju se. Bile su odjevene u cvjetne haljine moje mame. Taj stariji rad u kojem se ja u istim haljinama stapam s pejzažom oko sebe izložen je pokraj i priča i o vremenu i prolaznosti”, objašnjava Mirjana Vodopija.
Scenografije
Godinama je, od 1987. kada je diplomirala do 2007., radila scenografije i jingleove za HRT kao vanjska suradnica i od toga je i živjela. Nakon toga se zaposlila i otad predaje na Likovnoj akademiji. “Ne stižem više sve, ali nastavila sam raditi neke meni najdraže projekte kao što je ‘Čarobna ploča’ redateljice Ide Tomić. Radila sam scenografiju i vizualne identitete za više od 50 emisija i jednom ću, nadam se, prikupiti i srediti dokumentaciju o svim tim emisijama.”
Mirjana Vodopija je, kaže, diplomirala kod Miroslava Šuteja: “Bio je divan, svi smo ga obožavali. Grafiku je promatrao jako otvoreno, nismo se osjećali opterećeni medijem.
Grafika je svugdje oko nas, na haljini s uzorkom, na računu u kafiću, grafika se ne može izbjeći. Takvo je vrijeme, sve se multiplicira”.