Lunar

Grafiti su, kao bilo što drugo, privlačili i cool klince, i one iskompleksirane i pakosne

Zagreb, 121121.Grafiter Slaven Kosanovic Lunar.FotoMarko Miscevic/CROPIX

 Marko Miscevic/Cropix
Želim da me slikanje i dalje veseli pa ne prihvaćam sve velike formate. Kao da sjednem za ručak pa moram pojesti preveliku porciju

Slaven Kosanović Lunar, jedan od naših najboljih street art umjetnika, stasao je na ovoj sceni još osamdesetih godina. Jednako aktivan i beskompromisan ostao je do danas. Puno radi, sjajno radi, ali ga često iz takta izbace glupost i agresija. Neposredan je povod našem razgovoru Ulični triptih, manifestacija posvećena uličnoj umjetnosti, u organizaciji umjetničkog kolektiva Udruge Preuredi moju pumpu i Turističke zajednice grada Zagreba, a u sklopu koje je na glavnom gradskom trgu oslikao mačke.

* Kako gledate na manifestacije poput Uličnog triptiha, koliko one pridonose gradu? Čini se da je jako puno takvih događanja kojima se vrednuje ulična umjetnost. Kad smo mi odrastali, osamdesetih, ne sjećam se da je bilo toliko događaja vezanih uz uličnu umjetnost...

- Svaku korisnu inicijativu pozdravljam, naravno i ovu jer svaka ciglica koristi promociji kvalitetne graffiti kulture. Ono što bi me veselilo je još ustrajnosti. Od početka 1990-ih promijenilo se toliko protagonista u svijetu i kod nas, presložilo scena, stvorilo članaka, časopisa, emisija, filmova, knjiga, projekata, da bi se bez tog zabilježenog traga bilo teško snaći i zapamtiti ih. Trenutno u Hrvatskoj možda najdulje traje splitska priča s Xstaticom koju gura Senk. Mislim da su Neven Crljenak i ekipa postavili temelj s par impresivnih Style Assassination jamova u 1990-ima. Marko i njegova ekipa uobličili su GNG u Bolu, Alma i Dahna rade Re:Think u Sisku, Pavle 043 u Bjelovaru dok Graffiti Ranch u Legradu ostaje mala i lijepa privatna inicijativa koju ćemo svakako nastaviti podupirati, da nabrojim nekoliko meni dragih sadržaja koji već imaju neku tradiciju i u kojima s veseljem sudjelujem.

Volio bih da se održi tradicija s događajima ovog tipa jer se tako gradi povjerenje među autorima. Naš, zagrebački ogranak do sada najdugovječnijeg globalnog graffiti festivala Meeting of Styles u 2000-ima bio je praktički, pokušaj da se taj tip događaja ustali i doma, međutim, uslijed i Stupnijevog i mog tadašnjeg prelaska u zahtjevnije poslove nismo to mogli gurati dalje. Uslijedilo je nekoliko zagrebačkih graffiti evenata kroz 2010-e s tendencijom crtanja u dimenzijama čovjeka. Impresivno je vidjeti vješto oslikan veliki format, no imam dojam da to pomalo gura u stranu veselje crtanja i stvara napetost sličnu modernim sportskim natjecanjima. Želim da me slikanje i dalje veseli pa ne prihvaćam sve velike formate, to mi je kao da sjednem za ručak pa moram pojesti preveliku porciju ili odem na trening pa me dočeka neki nenormalni spartanski dril nakon kojeg mi treba tjedan dana da dođem sebi.

* Središnju lokaciju projekta, Centar za posjetitelje TZGZ-a, na Trgu bana Jelačića 11, oslikali ste vi, grafitom "From Zagreb With Love". Zašto mačke kao centralni motiv?

- Razmišljao sam o nekoliko varijanti za panel na Trgu i odlučio se za prepoznatljivi motiv mačaka, koje opet simboliziraju ljude. Mnoštvo sličnih likova koristim kako bih kroz njih predstavio društvene razlike kroz kombinacije boja, šare, izraz lica, nekada i položaje i dodane elemente. Držao sam se onih sretnih emocija, vodeći se mišlju da rad stoji na glavnom gradskom trgu i da će ga vidjeti veliki broj ljudi. Neki od njih će vjerojatno fotografirati rad i poslati ga nekome ili objaviti, što bi značilo da će razglednički naslov opravdati svoje ime. Inače sam knjigu "From Zagreb with Love" izvorno planirao nazvati "Postcards", inspiriran s jedne strane tekstom Maxi Jazza, nekadašnjeg frontmana engleske grupe Faithless, a s druge strane razglednicama kao medijem koji i sam često koristim u doslovnom smislu. U pjesmi se radi o komentiranju doživljaja turneje, a moje razglednice su na sličan način imale namjeru preslikati doživljaje s turneja gdje bi dominirale fotografije tamo naslikanih radova.

* U monografiji ste obuhvatili trideset godina stvaralaštva. Kako je bilo sve te radove vidjeti na jednom mjestu okupljene?

- Radovi na javnim zidovima često nestaju iz ovog ili onog razloga, a također većina nas nikada ponovo ne vidi neki rad koji smo nacrtali u nekom udaljenom gradu. I da se tamo vratimo, mala je vjerojatnost da je rad tamo ostao netaknut, osim ako nije na ili u nečijoj privatnoj imovini gdje je bio naručen. Stoga od samog početka crtanja veliki dio crtača ima "blackbookove", bilježnice ili knjige sa skicama u koje su se nekada pohranjivale fotke realiziranih radova, a do danas su te arhive kod većine mahom digitalne. Vidjeti obuhvaćenu selekciju nekog razdoblja rada, pogotovo tako dugog, naravno, veseli čovjeka, posebno kada to nije samo radna bilježnica, kakvih imam na desetke, već pristojno uobličen proizvod. Iza sebe nisam imao profesionalnog izdavača da me gura, pa je HDLU prijateljski ponudio svoja leđa.

* Mnoge je radove u knjizi snimio vaš brat Ivo Kosanović. Kako je surađivati s bratom?

- Ivo je uz crtanje nastavio s fotografijom gdje sam ja stao prije dosta godina i njegovo oko i objektiv dobro nam dođu za evidentiranje dobrih kadrova. Super je raditi s bratom sada kad smo došli u neke zrele godine. On je devet godina mlađi. Kad si mlad i nesiguran, onda je i godina dana razlike bitna, poslije, sa stjecanjem sigurnosti, sve se to iznivelira i sjedne na svoje mjesto. Sad prilično brzo iskomuniciramo sve što treba napraviti, kada, kako i tko će što, kako s radom, tako i s organizacijskim detaljima, nabavom i selekcijom boja, pripremom zida, vožnjom, komunikacijom, papirologijom i svim ostalim stvarima vezanim za svaki naš rad.

* Knjiga se zove "From Zagreb to love", iako ste se uličnom umjetnošću bavili i u Amsterdamu, Ateni, Aucklandu, Berlinu, Hanoiju, Havani, Lisabonu, Londonu, Melbourneu, New Yorku, Oslu, Parizu, Saigonu, Seoulu, Sydneyju i Tokiju. Možete li izdvojiti neke od ovih gradova u kojima su vam radovi ostali u najboljem sjećanju?

- Putovanja su bitna za učenje i razvoj. Prvo smo se povezali mi na lokalnoj sceni. Devedesetih avionske karte još nisu bile pristupačne pa smo uglavnom putovali autobusom, vlakom ili rentali automobile, ovisno o projektu. Prvi korak prema van je bio naša prva stranica na globalnoj platformi Graffiti.org, a prije MySpacea i stranica tipa Fotolog, Flixr ili Tumblr. Drugi je bio knjiga Nicholasa Ganza "Street art from 5 continents" za koju sam poslao fotografije naše grupe, a koja je potom objavljena u izdanjima za američko, japansko, njemačko, francusko, španjolsko, nizozemsko tržište. Treći je bio poziv na najveći Meeting of Styles i vjerojatno najveći graffiti festival svih vremena, s navodno devet tisuća sudionika, na prostoru stare klaonice u njemačkom Wiesbadenu. Intenzitet crtanja je bio takav da su jedni crtači završili rad, fotografirali ga, a drugi su već spremni čekali pokraj da krenu preko toga. Četvrti korak bio je susret s Rienke Enghardt, slikaricom i aktivisticom iz Nizozemske i suradnja s njezinim projektom Hope Box. Tu sam dobio prvo iskustvo putovanja u svijet koji je vrlo različit od našeg.

* Prošle ste godine radili u Dobrinju na Krku mural od 75 metara.

Koliko vam je trebalo vremena za taj mural?

- Dva dana, prvi dan smo radili četvorica, drugi dan samo Ivo i ja. Zid je specifičan jer navlači vlagu iz tla šume, nalazi se na uzvišenom dijelu otoka koji do tada nismo posjetili i više podsjeća na Gorski kotar nego na otok. Dobrinj je divan i ne znam koliko puta sam prošao Krkom i boravio tamo, a da mi nitko nije ukazao na njega do poziva Ivana Bojčića.

* U sklopu projekta slikanja radova u zatvoru, koji su pokrenuli Melinda Šefčić i HDLU, vi ste slikali u Remetincu. Rad je bio inspiriran Stranglersima, pjesmom "No more heroes". Zašto?

- Prvo iskustvo slikanja u zatvoru imao sam 2006. u Scheveningenu u Den Haagu. Nama je ta institucija poznata po nekim drugim zatvorenicima, međutim mi smo gore bili pozvani u sklopu Hope Box projekta kako bismo obilježili mjesto koje je za vrijeme Drugog svjetskog rata pružilo otpor njemačkim okupatorima. Za razliku od ovdje vječno prisutne ljubavi prema kvislingu, lijepo je vidjeti da negdje ljudi prepoznaju razliku između ljudi koji su herojski stali u obranu svoje zemlje nasuprot izdajicama koji su se priklonili pod rep nacista. Tih dana, dok je naš međunarodni tim oslikavao zid, glavna vijest je bila da je u zatvor dopremljen liberijski diktator, psihopatski zločinac Charles Taylor, koji je dugo nekažnjeno divljao svojim dijelom svijeta pa se potom neko kraće vrijeme junački skrivao. Njegova uloga se, inače, djelomično vidi u odličnom filmu "Lord of war". Postojali su još neki projekti vezani za zatvore u sklopu Hope Boxa, u Hanoiju smo obišli zloglasni tzv. Hanoi Hilton, gdje su francuski kolonijalisti mučili prvo vijetnamske borce za slobodu, a poslije su se timovi izmjenjivali, kako to već ide u smjenama sistema. Vijetnam nam nije dao zeleno svjetlo, a slično smo prošli i s idejom za Robben Island u Južnoj Africi, zatvor gdje je robijao Nelson Mandela. To su osjetljive teme i nisu sve strane raspoložene za naše umjetničke interpretacije i promišljanja pojmova slobode i neslobode.

Tako da me Melindin poziv za uključenjem u projekt oslikavanja kaznionica po Hrvatskoj dočekao djelomično spremnog radi prethodnog iskustva. Prilikom obilaska zatvora vidio sam površinu predviđenu za svoj rad i vrlo brzo došao na ideju o temi. Glazba je moja stalna inspiracija. Pred sobom imaš mjesto gdje su zatvoreni ljudi koji su počinili zločine i koji su uhvaćeni. Nnogi drugi nisu. Kakvu poruku poslati? Pjesma "No more heroes" mi se sama nametnula kao ideja, da se zapitaš što sa sobom nakon što si skrenuo život u neželjenom pravcu, jesi li ikada imao uzore, što napraviti da se vratiš u normalni život, normalno društvo, otvoriš si opcije za poslije? Život nije sprint nego maraton, iako godine jako brzo prolaze, svejedno imaš lijepog vremena za ispuniti život smislom i sadržajem i prenijeti to dalje, nastojeći stvoriti ljepšu atmosferu i za društvo. Kada sam predao skicu, nisam imao pojma kako će uprava reagirati. U ovom slučaju je upravitelj, Damir Čumpek, oduševljeno na sastanku komentirao svoj odnos prema Stranglersima i vrlo me razveselio. On je, naime, band slušao za vrijeme studija.

* Koje boje koristite i jesu li to iste boje i sprejevi kao kada ste počinjali sa street artom? Kako je bilo u samim počecima, osamdesetih godina, u ovoj vrsti umjetnosti?

- Na samim počecima to svakako nije bila umjetnost već dječji pokušaji crtanja grafita, a sprejevi na tržištu su bilo otprilike na nivou koji smo i zaslužili. Danas uopće ne mislim da je to bilo loše, naprotiv, boja koju koristiš može biti lošije ili bolje kvalitete, ali ako znaš crtati, ta razlika neće toliko dolaziti do izražaja. Ako nemaš pojma, onda će sve biti izlika za nedovoljno vježbanja. U Le Locleu, malom švicarskom gradu koji je dom većine švicarskih proizvođača satova, domaćini su me odveli u muzej izrade satova gdje sam svjedočio kako je proizvodnja izgledala nekada i kako izgleda danas - vrlo slično. Zadivljujuće je što je vrijedan i inteligentan čovjek u stanju napraviti s viškom slobodnog vremena u zimskim mjesecima kad je snijegom odsječen od svijeta. Možda bi se tu djelomično dala povući paralela sa svijetom ulične umjetnosti. Otkad su graffiti skočili preko granice u tzv. treći svijet, dio vrijednih umjetnika vrlo brzo je iskoračio iz anonimnosti u globalni uspjeh, ne zato jer su imali dobre boje i sprejeve, već su bili pogonjeni upornim radom i komunikacijom. Grafiti su međutim, kao i bilo što drugo, uvijek privlačili kako cool klince, tako i one iskompleksirane, jalne i pakosne, željne svađe, općenito - nesretne. Neko vrijeme sam bio uvjeren kako je New York u doba kad se scena rađala bio mjesto gdje su klinci našli načina za novu igru i nadmetanje, kasnije sam kroz posjet, komunikacije i čitanje shvatio da sam živio u iluziji. Grafiti u svom nastanku nisu bili nimalo idilični i dio globalne scene to nije ni danas.

* Na Ribnjaku ste se prvi put susreli s grafitima, još u osnovnoj školi. Radili ste zamišljeno ragbi igralište. Kakva su vaša sjećanja na to razdoblje?

- Ribnjak nam je bio najbliži park, a u to vrijeme poznavali smo dobar dio dvorišta unutar blokova zgrada po centru, u koje smo ulazili u potrazi za avanturama i igrom. Prijatelj Marko je u to vrijeme dobio pravu ragbi loptu i to je bio doživljaj, probali smo igrati ragbi na stražnjem dvorištu naše škole "Otokar Keršovani" i na Ribnjaku. Osamdesetih se sjećam kroz djelomičnu nostalgiju, kažem djelomičnu jer sam potpuno siguran da vrijeme nije bilo idealno, kako ga pamtim nakon tolikih godina. Skloni smo pamtiti lijepe uspomene, a brisati one loše. Ono u što sam sasvim siguran je da se ne sjećam ljudi koji su spavali na ulici i kopali po kantama za smeće. Nije ni postojala znatna razlika između ljudi u smislu materijalnog, vjerujem da je bilo partijski potkoženih, ali ne pamtim te likove. Napuhane i agresivne danas vidiš na svakom uglu, najčešće u prometu, bar iz moje perspektive.

* Kako gledate na zid u Branimirovoj ulici, nekad i danas?

- Više puta sam ponavljao kako je meni najdraža uspomena na ovaj zid ona iz prve faze oslikavanja. Vjerujem da su tada pozvani slikari imali najbolje uvjete rada na njemu, svaki je dobio pristojnu površinu i zid je imao smisla. Proces u kojem sam sudjelovao 1999. je bio kaotičan, a zadnje oslikavanje je na zid donijelo kruške, jabuke, ananase i orahe, što nije loše. U svakom slučaju bilo je zanimljiviji rezultat od mučnog graffiti pokušaja 1999., ali lošije od 1987. U ovom se trenutku na zidu događaju i spontane intervencije, što možda i nije loše. Da se zid legalizira i povremeno spontano oslikava. No, zid je odavno u lošem stanju, površina je grozna za oslikavanje radi strukture i u vrlo kratkom roku ga prekriva smog pa dobiva sivu patinu radi koje nema smisla pokušati planirati išta dugoročno. Kada je manji dio zida 2015. godine srušen, isti vikend smo organizirali festival s fantastičnim line-upom umjetnika u prostoru SC-a u Savskoj. Deseci ljudi i medija su me zvali da komentiram "rušenje zida", dok s druge strane nitko od medija nije došao u SC.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
21. lipanj 2022 03:22