U svijetu umjetničkog tržišta, krajnje nemilosrdnom i nepredvidivom, u kojem je novac često jedino mjerilo uspješnosti, za Gregora Podnara može se slobodno reći da je uspio. Od male galerije u Kranju do prestižne berlinske adrese gdje izlaže radove najvećih svjetskih umjetnika, taj 43-godišnji Slovenac prošao je intrigantan put u svega deset godina. Danas je najpoznatiji galerist s ovih prostora, a u anketi časopisa Art Review uvršten je među sto najutjecajnijih ljudi na umjetničkoj sceni.
Ubacivanje ‘u igru’
Podnar u svojoj galeriji s bazom u Berlinu zastupa i dvojicu hrvatskih umjetnika Gorana Petercola i Gorana Trbuljaka. Njihove radove predstavlja na najvećim svjetskim sajmovima umjetnosti i kao jedan od igrača na području gdje uspjevaju samo oni koji dobro poznaju pravila, uspio je i hrvatske umjetnike ubaciti "u igru". Za Trbuljaka i Petercola interesiraju se zahvaljujući njemu najveći svjetski muzeji, a Podnar postupno i pametno stvara bazu za buduću još veću afirmaciju "dvojice Gorana", kako ih zove. Priznaje da umjetnici s ovih prostora unatoč njihovoj nespornoj kvaliteti još uvijek nisu dio "mainstreama". Radovi Petercola i Trbuljaka u njegovoj galeriji imaju cijene od 3000 do 100.000 eura. Petercolov rad "Mould", primjerice, kojeg je producirala i predstavila Podnarova galerija na Art Unlimitedu u Baselu 2003., danas postiže cijenu od 90.000 eura bez poreza.
Na pitanje tko su najtraženiji umjetnici s prostora bivše Jugoslavije na tržištu umjetnina i kakve cijene postižu Podnar odgovara kako je on suzio svoje interese na ono što se događalo u Zagrebu od 50-ih, avangardne pokrete koji su bili povezani s Beogradom, Ljubljanom, Novim Sadom i drugima gradovima izvan Jugoslavije.
Mreža za umjetnika
Iz tog ranijeg razdoblja njegove su "zvijezde" Julije Knifer i Tomislav Gotovac, a jako mu se sviđaju i skulptorska rješenja Ivana Kožarića. "Cijene ovih umjetnika su već na poprilično viskom nivou, budući da još uvijek nisu dio mainstreama. U budućnosti je važno kako će njihov rad biti plasiran na umjetničkom tržištu i koje će međunarodne galerije biti uključene u njihovu promociju. Jedna ili dvije akvizicije od strane važnog muzeja ne potvrđuju još uvijek status umjetnika. Potrebno je izgraditi čitavu mrežu kako bi se osigurali vrijednost i interes za određenog umjetnika na duge staze. Da radove Knifera i Gotovca predstavlja moj kolega iz Pariza Frank Elbaz prvi je važan korak", ističe Podnar. Ne smije, kaže, zaboraviti spomenuti i "mega-zvijezdu koja dolazi iz jugoslavenskog konteksta", Marinu Abramović. "Ona ima ogromnu mrežu galerija diljem svijeta, neke od njih su na samom vrhu, a ona sama je brend, poput torbe Louis Vuitton. Jako cijenim njezin rani rad, no nisam toliko u njezinoj trenutnoj produkciji". Još iz vremena bivše Jugoslavije sjeća se i Brace Dimitrijevića "koji je igrao određenu ulogu na međunarodnom tržištu 90-ih".
Podnar navodi i imena nekih slovenskih i bosanskohercegovačkih umjetnika koji su uspjeli u inozemstvu, poput Marjetice Potrč iz Ljubljane "koja je konstantno međunarodno aktivna od kasnih 90-ih. Bosanska umjetnica Maja Bajević još je jedna dobra međunarodna umjetnica koja mi pada na pamet".
Od hrvatskih umjetnika koji su zadnjih deset godina ili nedavno došli na međunarodno tržište nabraja poznata imena, Mladena Stilinovića, Vladu Marteka, Sanju Iveković i Davida Maljkovića. Za Maljkovića Podnar kaže da je ”sigurno najuspješniji umjetnik iz Hrvatske u ovome trenutku, koji je doista uspio ostvariti suradnje s nekim jako dobrim galerijama u Europi i SAD-u. Zapanjuje me kako pametno djeluje na međunarodnoj sceni".
Nedovoljna priznatost
Dvojicu hrvatskih umjetnika koje zastupa u galeriji, Trbuljaka i Petercola, Podnar smatra ne samo ekstremno važnima unutar hrvatskog umjetničkog konteksta već i međunarodnog. "Goran Trbuljak je jedan od nejautoreferencijalnijih umjetnika kasnih 60-ih i ranih 70-ih unutar tzv. konceptualnih umjetničkih praksi u globalnom kontekstu. Kada je riječ o Goranu Petercolu njegovo istraživanje objekta u odnosu na izlagački prostor (bijeli kubus), promatrača (publiku) i prostor između objekta i okruženja je pionirski. Njegov je rad minimalistički u smislu upotrebe materijala, ali višeslojan i intelektualno jak. Mnogi mlađi međunarodni umjetnici i kustosi dive se njegovu radu zbog preciznosti elementarne upotrebe materijala."
Podnar ističe kako su obojica još uvijek međunarodno nedovoljno priznati. "Puno radimo na tome. Pripremamo tako veliku putujuću izložbu Gorana Trbuljaka koja će početi u Muzeju moderne umjetnosti u Varašavi 2015. Trbuljak će uskoro započeti suradnju s Galerijom P420, mladom, ali odličnom galerijom iz Bolonje, a Goran Petercol je upravo počeo raditi s Ursulom Krinzinger u Beču”. Podnar je prodao radove dvojice Gorana etabliranim kolekcijama, no to je još uvijek samo jedan korak, kako kaže, u jako složenom okruženju zvanom tržište. ”Ako nađem prikladne parnere priča će imati ne nužno bolju, već veću budućnost”!
Podnara oni koji su imali prilike vidjeti kako radi opisuju kao galeristu koji nije samo trgovac, već netko tko puno šire i dublje promatra umjetnost. Uspio je, kažu, gotovo, nemoguće, pomiriti svoj kustoski pogled na umjetnost i tržišni aspekt. "Definitivno imam kustoski način razmišljanja, što znači da idem više prema onome što smatram kvalitetnim radom, nego onim što se može lako prodati. To je naravno problem s obzirom da kompanija mora opstati i rasti”.
Procesi dva desetljeća
Sve veći interes za umjetnike iz Istočne Europe u posljednje vrijeme Podnar vidi kao rezultat procesa koji traje zadnjih dvadeset godina. "Tijekom mnogih desetljeća umjetnici iz istočnih djelova Europe nisu ulazili u najvažnije muzejske zbirke i nisu bili dio mainstreama i međunarodnog umjetničkog tržišta. Rezultat je taj da se ovaj dio Europe još uvijek smatra kao dodatak, a ne kao ravnopravan dio svjetske umjetničke scene. Ne može niti biti drukčija situacija, ako ljudi iz ovih djelova Europe nisu spremni investirati čak i u svoje međunarodno priznate umjetnike i kustose", kritičan je Podnar uspoređujući situaciju s onom u sportu, zabavi, i ekonomiji. "Nije čudno da pojedinac, ako ne može napraviti karijeru u vlastitoj sredini, otiđe negdje drugdje. No ipak, istina je, postoji stanoviti interes u posljednje vrijeme od strane važnih muzeja prema umjetnosti Istočne Europe 50-ih, 60-ih i 70-ih. I sretan sam što je to zbog izvanredne umjetničke kvalitete".
Utjecaj novca
Iako je i sam dio tog svijeta svjestan je ogromnog pa čak i negativnog utjecaja kojeg imaju danas novac i tržište na umjetnost. "Generalno mislim da je dobro da postoji tržište i da postoji profesionalni odnos prema umjetnicima. Zamislite nogometaša kojeg bogati nogometni klub poziva da igra za ništa. To ne ide. I dobro je da je umjetničko tržište međunarodno kako bi se izbjegao provincijalizam i razvoj lažnog nacionalizma u suvremenoj umjetnosti. Dobra konkurencija uvijek je međunarodna osim ako ne želite biti najbolji samo u vlastitom selu".
O cijenama umjetničkih djela koje nudi u svojoj galeriji Podnar kaže da se kreću prosječno od 10 do 25 tisuća eura. Otkriva da je najveće cijene uspio postići za radove velikih dimenzija Tobiasa Putriha i Attile Csörgöa. Komentirajući vrtoglave cijene nekih živućih umjetnika poput Richtera kaže kako s određenog gledišta umjetnost kao svako drugo materijalno dobro postaje stvar investicije i špekulacije. "I u tome je sasvim nevažno je li se ona zove Gerhard Richter ili nekako drukčije i nevažno je je li dobar umjetnik živ ili mrtav. Visoka cijena ne određuje materijalnu vrijednost rada, niti je ona odraz kvalitete, već je to puka špekulacija, što je dio ljudske prirode. To nije moj način igranja, ali ne smijemo ga osuđivati, budući da je umjetnost, također, dio globalnog ekonomskog sustava. Iako umjetnost postaje sve više populistička, a sve manje elitistička, više je na meti čistih investicija".
Radimo puno više za manje novca
Kao i njegove kolege sa svjetske galerističke scene i Podnarvećinu vremena provodi u potrazi za umjetnicima i njihovim djelima. Najmanje je u Berlinu i Ljubljani gdje također ima galeriju, no ona nije komercijalnog tipa i funkcionira kao projektni prostor koji se osim njegovim, financira i novcima iz državnog proračuna. U posljednje vrijeme najčešće boravi u Južnoj Americi, gdje, kaže, ima jako puno zanimljivih umjetnika. Ni njega kao niti mnoge njegove kolege kriza nije zaobišla. "Od 2008. snažno sam osjetio krizu. Ranije je bilo puno lakše prodati umjetnost, dok se danas ide na sigurne investicije. Sve je više novca u umjetnosti no to se u najvećem dijelu odnosi na svega nekoliko jakih galerija u svijetu. Moramo raditi puno više za mnogo manje novca, a za nas koji radimo direktno s umjetnicima sve je to postala stvar preživljavanja, a ne više posao".