Grupa Zemlja, osnovana krajem dvadesetih godina prošlog stoljeća, najkontroverznija je umjetnička skupina u povijesti hrvatske likovne scene i jedna od najutjecajnijih. Djelovali su sa snažnim političkim predznakom, lijevo i nacionalno orijentirani. Policija je zatvarala njihove izložbe. Glavni protagonist, slikar Krsto Hegedušić bio je više puta u zatvoru, optužen da je protudržavni element. Umjetnike su iz Zemlje pratile i prisluškivale tajne službe. Posljednji put su se ovim “vrućim krumpirom” domaće umjetnosti bavili Željka Čorak, Igor Zidić, Božidar Gagro, Mladenka Šolman i Ivanka Reberski 1971. godine, tada mladi, danas svi redom afirmirani povjesničari umjetnosti, kad su otvorili izložbu posvećenu Zemlji. I onda gotovo pola stoljeća ništa.
Četrdeset osam godina kasnije, na devedesetu obljetnicu Zemlje, 28. studenoga u Klovićevim dvorima otvaraju veliku izložbu posvećenu ovoj umjetničkoj skupini. Izložbu iz galerije najavljuju i kao njihov najvažniji projekt godine. Mnoga od djela koja će se izložiti nismo pola stoljeća imali prilike vidjeti, neka su u privatnim zbirkama, druga su, pak, mnoga od njih remek-djela, dopremljena iz Beograda i Novog Sada, gdje u pravilu stoje u stalnim postavima njihovih muzeja. Radova je dvjestotinjak.
Nerazriješeni računi
Izložbu radi Petar Prelog, povjesničar umjetnosti s Instituta za povijest umjetnosti, sa skupinom suradnika za mnoga područja obuhvaćena izložbom. Prelog se već dugi niz godina bavi ovom temom. Kako kaže: “Zadnja izložba bila je 1971. godine, godine Hrvatskog proljeća, bilo je to komplicirano političko razdoblje. Zemlja je na toj izložbi interpretirana kao umjetnička grupa nastala između ratova, koja je djelovala iz pozicije bliskosti s tadašnjom umjetničkom ljevicom, ali je i osvještavala nacionalne probleme”. Jesu li izložbu tada vezali uz Hrvatsko proljeće? “Nisu. Glavna su politička događanja bila nešto iza te izložbe.
Željka Čorak opisala je da su tadašnje strukture vlasti pažljivo pratile izložbu. No, kako su u timu bili i ljudi bliski tadašnjem vrhu Komunističke partije, prošla je zapravo nesmetano”. Koliko se iz današnje perspektive razlikuje interpretacija Zemlje od one sedamdesetih godina? “Prije svega, danas je lakše ukazati na kulturni nacionalizam i na činjenicu koliko je on utjecao na hrvatsku umjetnost. To je ujedno i polazišna točka izložbe. Nakon Drugog svjetskog rata bio je dvojak položaj prema Zemlji, no prevladavalo je ipak mišljenje da se previše zalagala za individualnost. Još su se u doba retrospektive 1971. godine spominjali stari nerazriješeni zemljaški računi. Danas imamo priliku za veću objektivnost.”
Zašto se punih pola stoljeća nitko nije opsežnije bavio Zemljom pitamo Petra Preloga. “Bilo je nekoliko manjih izložbi u povodu godišnjica, u Sisku, u Petrinji, u Zagrebu su ju organizirale kolegice iz Udruge Blok. No, interes je uistinu bio relativno malen, uostalom, tek su se od devedesetih ponovno počeli otkrivati počeci modernizma kod nas. No, ovaj je dio, umjetnika vezanih uz grupu Zemlja, bio zanemaren. Nismo imali priliku, primjerice, vidjeti Hegedušićevu retrospektivu, a ona Marijana Detonija bila je manja opsegom i nije održana u Zagrebu. Naprosto je sada sazrelo pravo vrijeme za izložbu.”
Marijan Detoni - Saonice 1932.
Nove teme
Službeno djelovanje Udruženja umjetnika Zemlja započelo je 25. veljače 1929., mjesec dana nakon što je uvedena diktatura kralja Aleksandra u Kraljevini SHS i u razdoblju velike svjetske ekonomske krize koja se osjećala posvuda, pa i u našim krajevima. Na čelu su bili arhitekt Drago Ibler i slikar Krsto Hegedušić. Okupila je, dakle, akademski obrazovane umjetnike, ali i seljake i radnike, i oblikovala je kulturu tridesetih godina. U hrvatsko slikarstvo unijeli su i niz novih tema.
Građanske portrete zamijenili su prikazi radnika, seljaka, siromaha, invalida, zatvorenika, ali i većinom karikaturalni prikazi pripadnika građanskog sloja. Idealizirani krajolici, kako tumači Petar Prelog, “ustupili su mjesto slici sela, s nimalo privlačnim blatnjavim putovima, golim granjem, brojnim potleušicama i zapuštenim dvorištima”.
Ne idealizira se ni život seljaka, predstavljeni su pri teškome radu, kao žrtve poplava i požara, ali i represivnog državnog aparata pri čestim rekvizicijama. Tu su i prikazi gradskih ulica te periferije, a često su bilježili živopisne prigradske i seoske sajmove kao ključne točke trgovine i razmjene dobara. Članovi Grupe Zemlja se nisu htjeli dopasti građanskome sloju, njihova umjetnost proizlazi iz radničkih i seljačkih redova. Jedni su od glavnih protagonista lijevog fronta u umjetnosti, no istovremeno su se svojim umjetničkim stavovima suprotstavljali Sovjetskom savezu.
Vanjski neprijatelji
Zašto su tolike kontroverze oko Grupe Zemlja pitamo našeg sugovornika? “Zemlja je smetala desnici, ali i dijelu ljevice. Zapravo je ono što su temeljno željeli plemenito, no, jasno je iz današnje je perspektive, i utopijski. Željeli su bolje društvo, u kojemu će najzapostavljeniji slojevi društva sudjelovati i u kulturnom životu. Arhitekti su promišljali arhitekturu kao alat za rješavanje akutnih društvenih problema, stambene krize i deficita zgrada društvenog standarda, odnosno iznimno teških životnih prilika radnika i seljaka. Nažalost, osim što su imali vanjske neprijatelje, dosta su se svađali i međusobno.
Najveći je raskol nastao nakon što je Krleža napisao poznati ‘Predgovor Podravskim motivima’, gdje je tumačio kako je subjektivan doživljaj važniji od socijalne note u umjetničkom djelu, odnosno zalagao se za talent i individualizam, što se razlikovalo od onog za što se zalagala tadašnja ljevica. Nakon toga velik dio Zemljaša odustaje od sudjelovanja na skupnim izložbama.
Na posljednjoj, policijski zabranjenoj zagrebačkoj izložbi 1935. godine, od desetorice koji su počeli s tom umjetničkom avanturom ostao je samo tajnik Udruženja Krsto Hegedušić, a osim njega u članstvu je tada bio još i predsjednik Drago Ibler. Novi članovi, od koji su neki, poput Vilima Svečnjaka, bili ideološki vrlo agilni, a usto plodni i kvalitetni autori, nisu mogli prijeći preko činjenice da se dogodio raskol, odnosno da se Zemlja našla u središtu ogorčene ideološke bitke.”
Ivan Generalić - Kanas Svinjar 1933.
Policijska zabrana
Do policijske zabrane djelovanja Zemlje, koju spominje naš sugovornik, došlo je u travnju 1935. godine. Naime, iako su već tada dopremili umjetnine u Umjetnički paviljon, iako je već tiskan katalog i započelo je postavljanje izložbe, policija nije dozvolila da se održi otvaranje. Teško je takvo što zamisliti iz današnje perspektive, no takva zabrana tada nije bila neuobičajena. “Ne smijemo zaboraviti da je Hegedušić bio tri puta u zatvoru, optužen da djeluje protiv države. Tada je bila zabranjena i Komunistička partija. Umjetnici su čitavo vrijeme bili pod prismotrom državnog aparata. S jedne strane, smetali su državnim službama, desnom političkom spektru, no nakon Krležina ‘Predgovora’ Hegedušićevim ‘Podravskim motivima’ počeli su, dakle, smetati i dijelu ljevice. ‘Predgovor’ je tako postao osnovni tekst čitavog sukoba na ljevici.”
Podsjetimo kako iza nestanka Komunističke partije Jugoslavije s javne političke scene stoji država, koja je zakonom zabranila njezino djelovanje. Ipak, partija je zadržala utjecaj preko radničkog sindikata, a važno uporište bili su lijevo orijentirani intelektualci. Upravo je iz tih krugova i potekla ideja likovnoga stvaralaštva seljaka. Na samog Krstu Hegedušića u tom su kontekstu zasigurno utjecali stavovi njegova ujaka, Kamila Horvatina, jednog od utemeljitelja hrvatskoga komunističkog pokreta, koji je upoznao Hegedušića i Krležu.
Krsto Hegedušić napravio je svoje najvažnije crtačke cikluse dok je bio u zatvoru, mnoge od njih moći ćemo prvi put nakon dugog niza godina vidjeti uživo na nadolazećoj izložbi. Bilježio je svakodnevni život u ćeliji, život zatvorenika iz različitih slojeva društva. Crteži su zapisi iz svakodnevice, nalik novinskoj reportaži, njemu su pomagali da izdrži u zatvoru. Često se pojavljuje i dječak Pepek. Je li poznato tko je bio Pepek, pitamo Preloga? “Nažalost, nismo to uspjeli otkriti. Bio je maleni dječak koji je u zatvoru bio radi krađe.” Što je Hegedušić pisao dok je bio u zatvoru, pitamo. “Njemu je, zapravo, bilo najvažnije da mu se dopreme materijali za crtanje, papir i olovka. Crtao je u bilježnice, na posebne listove, skicirao, pa nekad i precrtavao u većim formatima nakon što je izašao iz zatvora.”
Hegedušić je, i sâm kontroverzan, centralna osobnost Zemlje. Po uvjerenju ljevičar, u vrijeme NDH sklonio se u Mariju Bistricu kako bi radio na freskama. Utjecao je na afirmaciju naivne umjetnosti, ali su i performans umjetnici poput Marine Abramović ili Tomislava Gotovca često isticali koliki je bio njegov utjecaj. Oboje su se školovali, naime, u njegovoj glasovitoj radionici na Akademiji likovnih umjetnosti. “Hegedušić je pokretač čitave situacije oko Zemlje i svakako najzastupljeniji autor na izložbi. Što se tiče naive, pridonio je njezinoj vidljivosti. Njegov je otac, inače, bio iz Hlebina”, kaže Prelog.
Od Hegedušićevih slika koje će biti na izložbi Prelog izdvaja “Sigetečke bokce”, grupu siromaha sa psom, smještenu na raskrižju seoskih puteva, zatim “Poplavu”, naslikanu u Podravini, koju Krleža izdvaja kao primjer slikarevog talenta, a prikaz je s utopljenika, mrtve životinje i ljudi gotovo indiferentnih prema nesreći koja ih je snašla, jer ih je snalazila često. Potom, “Zeleni kader”, prikaz pljačke i terora koje su u seoskim sredinama vršili...
Članica je Zemlje, inače, bila i supruga Krste Hegedušića, Branka Frangeš Hegedušić, kći umjetnika Roberta Frangeša. “Usavršavala se u čipkarstvu u Beču i u Pragu. Na izložbi će biti i jedna iznimka čipka s prikazom sela s njezinim potpisom. Autorica je sjajnih crteža, karikatura građanskog sloja.” U Zemlji je bio i Željko Hegedušić. Koliko je bio u sjeni brata? “Nimalo. Bio je prejaka umjetnička osobnost da bi bio u sjeni, posebno se to odnosi na njegove nadrealističke radove.”
Važna je za skupinu Zemlja bila i Irina Aleksander-Kunjina, ruska prevoditeljica i književnica, inače supruga odvjetnika Božidara Aleksandera, u čijem su se društvenom salonu susretali protagonisti Zemlje, i Krleža. “Njezin je salon bio blizak onom Gertrude Stain u Parizu. Okupljala je napredne umjetnike tog doba, bila je izuzetno važna u društvenom životu Zagreba. Njezin je salon bio mjesto razmjene mišljenja i druženja. U Zagrebu je čitavo vrijeme bila pod policijskom prismotrom. Osim kod nje, članovi Grupe Zemlja sastajali su se i u Iblerovom ateljeu, u kavani Corso te u restoranu hotela Esplanada. Imamo zapisnike s njihovih sastanaka na kojima je zabilježeno i gdje su se nalazili, tako možemo sve rekonstruirati.”
“Zemlja treba da se raspadne”
Neka su od ključnih djela na izložbi ona Ivana Tabakovića. “Sudjelovao je u prvoj godini Zemlje i u njezinu osnivanju, potom se zalagao za raspuštanje ove grupe jer je tvrdio da njezina kruta ideja sputava umjetnički talent. Već 1930. godine odlazi u Novi Sad i tamo nastavlja djelovati. Kolege u Srbiji su se opsežnije bavili njegovim opusom. Neke od njegovih radova u Zagrebu ćemo vidjeti nakon duljeg niza godina”, objašnjava Prelog. Tabakovićev je stav, inače, jasan i iz sačuvanih pisama, pa tako u jednom od njih stoji: “Zemlja treba da se raspadne... Već sam unaprijed za to, da likvidiramo mirnim putem s obzirom na umjetničke prilike i različit temperamenat članova”.
O motivima koje su koristili Zemljaši Prelog kaže: “U zemljaškom slikarstvu nema aktova. Prikaz gole žene, naime, smatrao se vrhuncem larpurlartizma pa se ona predstavlja u svakodnevnim situacijama, najčešće pri radu. Reprezentativne građanske portrete zamijenili su prikazi radnika, seljaka, siromaha, invalida, zatvorenika, ali i većinom karikaturalni prikazi pripadnika građanskog sloja. Realizirani krajolici ustupili su mjesto slici sela, s nimalo privlačnim blatnjavim putovima, golim granjem, brojnim potleušicama i zapuštenim dvorištima. Nema ni mrtve prirode, umjesto rumenih jabuka, raznobojnog cvijeća ili bogatoga ribarskog ulova slikat će poluraspadnute radničke cipele ili pola kukuruznoga kruha uz zdjelu svježeg sira”. Otvoren je čitav svijet novih motiva.
Ako gledamo da su i Bauhaus, čija se stota obljetnica slavi ove godine, i Zemlja, s obzirom na to da su se obje zalagale za spoj umjetnosti i života, mogu li se između njih povući umjetničke paralele? “Da. Temeljna je ideja, ona o mogućnosti zajedničkog djelovanja umjetnika u različitim granama i uskom povezivanju sa životom samim, vrlo srodna, iako su rezultati bitno različiti. Kasnije su se slične ideje nastavile u djelovanju EXAT-a 51, a zatim i u grupi Biafra. Zemlja je u svakom slučaju iz temelja promijenila hrvatsku umjetničku pozornicu”, zaključuje Prelog.