‘Četvrto dijete‘

Gužva kod Dagmar Meneghello: ‘Prva sam uvela običaj da kao kolekcionarka otvorim ljudima svoj stan i pokažem umjetnost‘

Dagmar Meneghello i njezin pas

‘Volim riječ passione, to je patnja, to je ljubav, to je strast, to je muka, to je volja, to je bol. Što god da radiš, ako to ne radiš sa strašću duše, bit će to mlako‘

Kolekcionarka Dagmar Meneghello, koja uz umjetnost živi već šezdeset godina i za to je vrijeme izgradila bogatu kolekciju umjetnina, ovoga je adventa svoju ljubav prema umjetničkim djelima odlučila podijeliti s građanima. U sklopu Adventa kod Dagmar na Krležinom gvozdu otvorila je vrata svoje privatne rezidencije, koju sada krase radovi Ive Ćorkovića, Miroslava Šuteja, Joška Eterovića te Ive Friščića.

"Kao što sugerira i vrijedni projekt Artupunktura, pojavila se potreba da se gradu da injekcija kulture, da ljudi shvate važnost umjetnosti za život svakog čovjeka i to ne samo na razini galerija i izložbi, već i u privatnome prostoru. Ja stvarno živim okružena umjetnosti. Ovo je moj privatni dom. Kako se bavim određenim umjetnicima tako mijenjam postave. Sada je tako na red došao gospodin Ivo Ćorković, koji je vrhunski umjetnik pa sam ga htjela pokazati Zagrepčanima, koji ga još nisu vidjeli", predstavlja Meneghello aktualnu izložbu u svojoj oazi umjetnosti kojom su sinoć ovladali boje, vizualni oblici, ali i milozvučne note skladbi koje je, na instrumentu kojega je samostalno izradio te odsvirao kipar Ivan Valušek.

"Ja sam uvijek spremna otvoriti svoj dom i, reći ću vam, stvarno puno ljudi mi dolazi. Ne biste vjerovali. Taj način života upoznala sam u Njemačkoj. U Zagrebu još nije običaj da kolekcionari otvaraju svoje stanove i pokazuju umjetnost. Zato sam jako ugodno iznenađena što ljudi zovu i dolaze", dodaje Meneghello.

Drago joj je, naglašava, da su se ljudi osvjedočili da se osim u galeriji, u kojoj bi sve drugačije izgledalo, može izlagati i u malom prostoru, u nečijem domu.

"Zašto, primjerice, idu ljudi u muzeje? Zato što umjetnici slikaju svoje prave osjećaje, razotkrivaju se. Ako si stalno omotan u neki kaput ili nosiš neku masku, to je žalosno. No ako se ti otvoriš i ljudi vide i bol i veselje onda i oni otvore svoju dušu. Možda će nakon posjeta mom domu reći: ‘Pa tako i ja mogu staviti jednu sliku ili jedan cvijet i svoj dan odmah učiniti drugačijim‘. Postoji jedna krasna riječ koja to opisuje: passion. To je passione, to je patnja, to je ljubav, to je strast, to je muka, to je volja, to je bol. Što god da radiš, ako to ne radiš sa strašću duše, bit će to mlako. Bitno je raditi ono što ti zadovolji dušu. Onda se ujutro probudiš i pomisliš: ‘Ovaj svijet može biti i lijep‘. Ili te strast ponese ili se moraš probuditi. A lijepo se svako jutro buditi s pogledom na neko umjetničko djelo", uvjerena je Meneghello.

I dok Meneghello ne propušta priliku da istakne Ćorkovića, spomenuti umjetnik, koji svoja djela smatra čistim larpurlatizmom, pak glavnom umjetnicom ovog događanja smatra Meneghello, na što ona odgovara:

"Kada su moja djeca išla u školu, ja sam radila s gospodinom Vladom Bužančićem. Bila sam njegova tajnica i pomagala sam mu u radu na izložbama. On bi uvijek govorio: ‘Umjetnici stvaraju i rade izložbu, a onda ja pokupim sva ta djela i od njih radim drugu izložbu.‘ Stvar je u uzajamnoj ljubavi. Ja cijenim djela umjetnika, a oni cijene to što ja cijenim umjetnost. Zajednička ljubav i želja da se nešto napravi vode nas do našega cilja. Gospodin Ćorković je mnoge slike radio upravo na temelju našeg razgovora. Ništa ne može bez zajedništva."

Umjetnošću se počela baviti još u ranoj mladosti dok je živjela u Zagrebu i bila novinarka. Tada je, kaže rado obilazila izložbe. No, onda se zaljubila i "nestala na dalekom škoju gdje nije bilo ni struje ni vode, a ni veze s kopnom".

"Tada sam shvatila da se tako živjeti može, no ne može se živjeti ako ti duša nije puna. I tako sam malo pomalo počela zvati mlade umjetnike koji su bili puni entuzijazma i sretni što negdje mogu izlagati svoje radove. Naravno, tko bi od starih umjetnika dolazio na neki daleki škoj bez struje i vode? A mladi su tako dobili priliku prezentirati svoj rad, što je jako važno. Ljudi kažu da je čovjek na otoku izoliran. Ja kažem: ‘Ma kakvi!" Samo je bilo potrebno reći: ‘Evo nas, dođite, nešto ćemo napraviti‘. Tijekom godina taj se rad pretvorio u galeriju Škorpion, a umjetnici i ja smo stvorili otok umjetnosti", prisjeća se velika ljubiteljica umjetnosti koja danas živi u Zagrebu.

Djeca su joj danas, kaže, velika pa je došlo vrijeme da se pobrine za svoje četvrto dijete: zbirku Meneghello.

" Napravila sam zakladu i sada radim na tome da moja kolekcija dobije dom, ali je prije toga moram srediti", kaže kolekcionarka. U doba kada učestalo čitamo o napadima klimatskih aktivista na umjetnička djela Meneghello zaključuje: "Umjetnost ne možeš uništiti. Nje će uvijek biti. Iza nekog malog cvjetića, u nekom samotnom domu, u nekoj siromašnoj sobi bit će netko tko će sebe predavati snovima. Svijet postaje površniji i suroviji. Slušamo o tome što se sve događa; kažu: ‘umrlo je sto tisuća ljudi, pokrali su tri milijarde...‘, no ljudi više niti ne obraćaju pažnju. Više ne znaš gledaš li neki film pun grozota ili je to zbilja. Upravo te umjetnost tjera na razmišljanje ukoliko se nekom umjetničkom djelu na neko vrijeme predaš i gledaš ga kao trenutak svog velikog, požrtvovnog ljubavnog zanosa. Dokle god ima umjetnosti, bit će i ljubavi".

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
07. prosinac 2022 11:28